Mletačka i turska osvajanja dovela su Hrvate u vrlo nezavidan položaj. Turci su zauzeli Slavoniju, a Dalmacija je pod Mlecima. Jedini slobodan i neovisan dio Hrvatske jest Dubrovačka Republika. Ovo je doba snažne protureformacije koja je odgovor na veće razmjere europske protestantske reformacije, iako u Hrvatskoj protestantizam nema većih razmjera jer se javlja samo u Istri. Hrvatskom se širi duh katoličke obnove i narod se učvršćuje u rimokatoličkoj vjeri. Osnivaju se isusovačke škole. Prve škole osnovane su 1607. godine u Varaždinu, Zagrebu i Požegi. Uz isusovce, u nešto manjoj mjeri, djeluju pavlini i franjevci. Razdoblje baroka u hrvatskoj književnosti traje od prvih desetljeća 17. do druge polovice 18. stoljeća.
Hrvatska se barokna književnost razvijala po regionalnim krugovima. Djeluju četiri književna kruga. Prvi, najveći i najznačajniji, svakako je »dubrovački krug« u kojemu možemo priključiti i Dalmaciju jer su dalmatinski pisci u svemu ugledani na Dubrovčane. Najznačajniji pisci ovoga kruga su: Ivan Bunić Vučić, Ignjat Đurđević, Junije Palmotić, a najveći pisac baroka svakako je Ivan Gundulić.
Drugi je književni krug »kajkavski«, najistaknutiju ulogu u njemu ima Juraj Habdelić sa svojim djelom religiozno-moralističke tematike Zrcalo Marijansko. Habdelić je tvorac kajakavsko- latinskoga rječnika »Dictionar«.
U Banskoj Hrvatskoj djeluje »ozaljski književni krug« okupljen oko Petra Zrinskoga. Posebnost ovoga kruga je u tomu što objedinjuje sva tri narječja. Jezik je kajavski pomiješan sa štokavsko-ikavskim elementima. Predstavnici ovoga kruga, uz Petra Zrinskoga, su: Katarina Zrinska, Fran Krsto Frankopan i leksikograf Ivan Belostenec koji je sastavio dvojezični hrvatsko-latinski encikolopedijski rječnik »Gazofilacij ili blago latinsko-ilirskih imena«.
Četvrti krug čini »Slavonija« koja, nakon oslobođenja od Turaka, oko 1700., doživljava književni i kulturni procvat. Za ovaj je krug najznačajniji isusovac Antun Kanižlić koji piše vjersko-moralna djela. Najpoznatije mu je djelo ep »Sveta Rožalija«, pripovijest o svetici iz Palerma.
Kako bi se vjerski duh podigao i učvrstio, nije bila dovoljna samo misionarska i propovjednička riječ, nego se iskazala potreba za knjigom na narodnome jeziku. Tako je nastala bogata nabožno-poučna književnost na narodnim jezicima. Osim neupitnih praktičnih ciljeva, ova je književnost potaknula pitanje književnoga jezika. Pod utjecajem Dubrovnika počinje se širiti štokavsko narječje, ali svoj doprinos daju Dalmacija i Slavonija namećući štokavsku ikavicu. Već je 1604. godine isusovac Bartol Kašić objavio u Rimu prvu gramatiku hrvatskoga jezika »Institutiones linguae illyricae«. Kako je on čakavac s otoka Paga, nije dobro poznavao štokavsko narječje. No, ova knjiga nije njegova posljednja riječ o jeziku. Kroz svoj misionarski rad u Dubrovniku i turskim pokrajinama upoznao je štokavsko narječje i njegovu rasprostranjesnost te je počeo svoja djela pisati na tome narječju. Svojom gramatikom Kašić postavlja temelje današnjem hrvatskom književnom jeziku.
