U okviru natjecateljskog programa jubilarnoga 70. Sterijnog pozorja (izbornica Ana Tasić) nastupilo je i Zagrebačko kazalište mladih iz Zagreba s predstavom Jezik kopačke u režiji Boruta Šeparovića, a po tekstu Ivana Ergića i Filipa Grujića. Posebnu važnost u autorskom dvojcu koji potpisuje dramski tekst ima bivši profesionalni nogometaš rodom iz Šibenika i nekadašnji reprezentativac Srbije i Crne Gore, a danas priznati pjesnik i filozof Ivan Ergić, čija autobiografska nit čini kičmu dramske strukture, a poetika prožima stil drame. Njih dvojica su dobitnici Sterijine nagrade za tekst suvremene drame.
Već sam naslov – Jezik kopačke – ukazuje na tematsku i simboličku potku predstave: riječ je o svjetonazoru koji dominira svijetom profesionalnog suvremenog nogometa, svijetu koji propagira tjelesnost, upravljan je logikom tržišta i kapitalističkog prestiža, a sportsku igru pretvara u bezdušnu borbu za pobjedu. Svijet je to u kom postoji mnoštvo najrazličitije nijansiranih sinonima za seks, a nijedan za ljubav. Iznimno aktualna i popularna tema u izvedbi ZKM-a promišljeno spaja visoku i nisku kulturu, poput klasične glazbe i turbofolka, prostačkih doskočica i semantički obremenjenog jezika. Očito je i novosadsko gledateljstvo pored stručne javnosti prepoznalo domet predstave, jer je predstava s prosječnom ocjenom 4,66 osvojila nagradu publike na ovogodišnjem Pozorju.
Iscrpljivanje u natjecanju
Prvi dio trosatne predstave obilježen je kolektivnim scenama treninga, utakmice i noćnih izlazaka, koje zahtijevaju visoku fizičku spremnost i uigranost glumaca, a dovedene su do koreografske preciznosti – donoseći mladome ansamblu ZKM-a nagradu za scenski pokret (Tamara Despot). Te repetitivne, gotovo ritualne scene kolektiviteta i inicijacije, u kojima se naglašava iscrpljivanje u natjecanju sa sobom i drugima, eksplicitno poručuju: nešto je duboko pogrešno u načinu na koji gradimo kult oko sporta. Tu je tekst sveden na minimum, a dominiraju fizičnost, maskulinitet, karikaturalni mačizam – dok se jedva izmucane, iskrene misli likova tek naziru ispod plitkih klišeja adolescentnog govora koje odišu (tragi)komičnošću.
Tek u drugom poluvremenu predstave do izražaja dolazi nutarnji svijet glavnog junaka, devetnaestogodišnjeg nogometaša Davida Polovine. Komad je drama sazrijevanja, koja kulminira kada David ostaje sam, izvan momčadi, s ozljedom i depresijom. Tada mu se misao artikulira negdje između »ušiju i srca« i ne da mu spavati. Briljantno odglumljen završni Davidov monolog, proizišao iz pomno građenog i igranog lika, predstavlja vrhunac predstave. Bernard Tomić, u ulozi Davida, ostvaruje izniman scenski trenutak i s punim pravom je ovjenčan Sterijinom nagradom iz Fonda Dara Darinka Čalenić za najboljeg mladog glumca.
Iskrivljen pogled
Najproblematičniji aspekt predstave je režija (MONTAЖSTROJ: Matija Blašković, Konrad Mulvaj i Borut Šeparović). Režija diktira scenografiju – ili obratno – u ekranima s izravnim prijenosima multipliciranih pokretnih slika glumaca, njihovih fizioloških osobenosti te isječaka utakmica s televizije i nogometnih video-igrara – aludirajući na izloženost pogledu javnosti. Taj pogled je moćan, ali ograničen te prečesto iskrivljen. Također, natpisi poput naslova poglavlja: ključnih replika i/li angažiranih pitanja, redudantnog, frazeološki pikantnog te navođenje imena glumaca uz imena likova koje tumače na sceni nisu postigli nikakav estetski ni semantički efekt. Pogled posredovan okom kamere apostrofirao je mimove i gegove kao komične elemente, što je bilo nepotrebno jer su glumci solidno iznijeli karaktere – prvenstveno otac Ljuba (Rahan Rushaidat), majka Mira (Lucija Šerbedžija), sponzoruša Milica Jovanović (Anđela Ramljak), nogometaš Slaven Matijević (Ugo Korani), djevojka Anđela Vidović (Nikolina Prkačin) i novinarka Steffi Muth (Barbara Prpić), dok su neuvjerljivi i plošni bili Hrvojka Begović u ulozi psihijatrice Marlen Schmidt, kao i Zoran Čubrilo u ulozi trenera Christiana Kaisera.
Na koncu, ono što predstava Jezik kopačke nudi kao svoju središnju vrijednost jest promišljanje. Odrastanje u svijetu profesionalnog sporta ovdje nije prikazano kao put prema uspjehu i ispunjenju ideala, nego kao trnovit proces spoznavanja svijeta u kojem je igra, kao i sam čovjek, postao roba i marka. Tekst suptilno, ali precizno, dekonstruira iluzije dječačkog sna – ne oduzimajući mu dostojanstvo, ali ga ogoljujući od laži i taloga suvremenog društva. U posljednjoj sceni, David Polovina izlazi na teren držeći za ruku dječaka – budućeg nogometaša. Bez patosa, bez razočaranja. Samo sa sviješću. O svijetu i o sebi.
Nevena Baštovanović
