Na fotografiji su (nama s lijeve na desnu stranu) Ana Miloš, Abelova, rođ. 1950., i Marija Obradović, rođ. 1949. Snimljene su na poljoprivrednom dobru Veliki Salaš, (danas  Ribarevo), a stari Sonćani su ga nazivali Fernbakov salaš. Nekada je tu postojao dvorac s  velikim i bogatim imanjem Valianta Balinta Fernbacha (1871. – 1926.). 
Od velebnog dvorca u vrijeme nastanka ove fotografije nije ostalo skoro ništa osim pomoćnih zgrada. Poslije Drugog svjetskog rata stvoreno je novo poljoprivredno dobro s cjelokupnom infrastrukturom.
Iza djevojčica vidimo dio Fernbachove staje za konje i krave. Salaš je od Sonte udaljen 10-12 km idući poljskim prečacima. Salaš se nalazi na prekrasnom mjestu, blizu Dunava opasan njivama i živopisnim šumama prepunim flore i faune. S punim pravom bi mogao ponijeti odličje vrhunskog, turističkog, ravničarskog mjesta.
Djevojčice su u 3. i 4.razredu Osnovne škole Ivo Lola Ribar Veliki Salaš. Budući da je ovo bio kombinat s velikim brojem radnika, onda je bilo puno i djece. Školu su pohađali od prvog do četvrtog razreda u dvije učionice, s uparenim prvim i trećim razredom i drugim i četvrtim. Kasnije školovanje su nastavile u Sonti. Ana i Marija su bile virne druge. Obje se još sjećaju brojnih igara i nestašluka, pa se tako sjećaju da su išle brati kupine na obalu Dunava. Izvjesno vrijeme su brale, a onda je naišao čamac. Poznavale su veslača, ali ono što ih danas čudi je sadašnje poimanje da je osoba bila alkoholizirana. Sjele su u čamac koji je vrludao tamo-amo, voda je zapljuskivala i ulazila u čamac, a one su bez ikakve panike izbacivale vodu s  ispalacom i s radošću iščekivale kada će se naći na drugoj obali blizu Aljmaša. Brale su kupine cijelo popodne. Nabrale su ih više nego ikada i polako pred sumrak sretno stigle doma na Veliki Salaš. Nitko nije postavljao nikakva pitanja. Djeca su se u to vrijeme slobodno kretala kamo su željela.
Također se i danas sjećaju kako su dva puta na tjedan išle pješice na vjeronauku u Sontu. Budući da nisu znale prečice, išle su bentom (nasipom), a to je produljavalo put na 15 km do Sonte i isto toliko nazad.
Djevojčice su obuvene u crne, gumene čizme. Djeca su tada imala  za zimu, rano proljeće i kasnu jesen najčešće ovakvu obuću. Preko ljeta se išlo boso čak i u školu i u crkvu (radnim danima, npr. na vjeronauku). Za blagdane i nedjelju imala su ručno pletenu obuću, ljope i rijetko sandale i cipele. No, poslije prve pričesti djevojčice su obavezno imale sandale kupljene za tu priliku. Ana i Maca su obule čižme na čarape. Tada još nije bilo hula-hop čarapa nego su se pritezale lastišem iznad koljena, čerape sa štrupanglama, kako se to reklo u Sonti. Tehnički je bilo znatno otežano, jer je lastiš često popuštao i često se morao podizati.
Haljinice su im okraćale. To je bio svakidašnji izgled djevojčica, kao i dječaka sa okraćalim nogavicama skoro do koljena. Teško se živjelo i nije bilo lako kupovati haljine i hlače.   Marija nosi jaknu, koja je tada bila rijetkost. Najviše se nosilo  ručno štrikane štrikove kao što nosi Ana, a kad zahladi, mama ili baka-majka bi skinula sa svojih leđa veliku, vunenu maramu i ogrnula svoju mezimicu. Kaputi su se čuvali za školu i crkvu.
Često komuniciram s Marijom putem društvenih mreža, a  s Anom se srećem skoro svakoga dana i nedavno joj kažem:
 - Ti se ope ponovila? Nisam ti to još vidila u tomu...
Di ćeš mi vidit, stoji u šifoneru, pa ne može dojt na red.
Udarismo u smijeh, jer, doista, toliko se toga ima u današnje vrijeme. Često, idući u crkvu, već se izdaleka smijemo na ono što nije došlo na red, a čižme u kojima su se noge jako znojile ostaju za uspomenu i vječno sjećanje u pričama i fotografijama.
Ruža Silađev