Nakon smrti Velikog vođe SSSR-a (1953.)  u prvoj zemlji socijalizma došlo je do bitnih političkih promjena. Prvi čovjek, generalni sekretar kompartije postao je Nikita Hruščov koji je s dvojicom najviših dužnosnika doletio u Beograd i 20. lipnja 1955. potpisali su s predsjednikom SFRJ Beogradsku deklaraciju o normalizaciji odnosa, najprije sa Sovjetskim Savezom ali i s drugim zemljama Istočnog bloka, npr. sa susjednom Mađarskom. Zahvaljuljući podrijetlu moje majke i nekim vezama u najvišim političkim krugovima iste te godine putovali smo u Békéscsabu kod maminih roditelja. Iako sam tada imao samo devet godina, uočio sam razliku da je SFRJ u odnosu na tadašnju Mađarsku – »Amerika«. Primjera radi, »službeno« smo mogli prenijeti kilogram kave i čokolada, od tih proizvoda prodanih susjedima živjeli smo mjesec dana, platili dozvolu boravka... Još je mama ostavila novac djedinima, koji nikakvu mirovinu nisu imali. Ova pomirba je dovela i do prvih privrednih veza, a Mađarska je počela otplaćivati i dosuđenu ratnu odštetu u proizvodima, to su bili prvi televizori orion i manevarske dizel- lokomotive Ganz-Mávag. Kada se sjetim bijede u kojoj su Mađari tada živjeli, ni ne čudim se da su sljedeće godine, 1956., 23. listopada digli oružani ustanak protiv režima i upustili se u borbu s nadmoćnom armijom SSSR-a. Nakon sloma »revolucije, ustanka i oslobodilačke borbe«, službeni naziv državnog praznika, koji se slavio prošlog tjedna, u našoj zemlji pojavili su se izbjeglice, čiji je jedan dio bio smješten na Paliću u tada još postojećem povijesnom prvom hotelu Trščara. Svi su željeli u zapadnoeuropske zemlje i u Ameriku, što im je SFRJ i omogućila, budući da smo imali dobre veze i s tim zemljama. 

»Razgrađivanje« Subotice

Nisu samo industrijski pogoni premiještani u druge dijelove zemlje nego su i kulturne institucije premještene u pokrajinski glavni grad Novi Sad. Grad bez kulturnih institucija nije suvremeni grad! Među prvima je premještena radio postaja, koja je radila između dva rata u zgradi bivše Gospodske kasine (danas Gradska biblioteka); zatim opera, balet i trupa simfonijske muzike. Jedino nisu mogli premjestiti Kazalište, budući da tamo nije postojala odgovarajuća zgrada. U Subotici su osnovani »Hrvatsko narodno kazalište i Magyar Népszínház«. Najuspješnije predstave Hrvatskog kazališta bile su Č′a bonina razgala i Ode Bolto na ogled (i ja sam vidio ovaj igrokaz). Ova prva je doživjela i jubilarnu, stotu predstavu. Sjećam se, gledatelji su dolazili i sa salaša seljačkim kolima na predstave (nisu imali automobile). Autor obje predstave bio je Matija Poljaković, koji je poslije Hrvatskog proljeća (1971.) pao u nemilost ovdašnjih vlasti. Osnovan je i tjednik 25. kolovoza 1945. Hrvatska riječ, koja je izlazila do 3. kolovoza 1956., kada je promijenila ime u Subotičke novine. Poslije rata hrvatske institucije su doživjele određenu »renesansu«, a mađarske su premještene u Novi Sad usprkos tome što je Subotica bila centar novinarstva i tiska na mađarskom jeziku prije rata. Osnovana je izdavačka kuća simboličnog naziva Testvériség-Egység lap és könyvkiadó (Izdavač štampe i knjiga Bratstvo-jedinstvo). Ova ustanova je izdavala od 1945.: dnevni list Magyar Szó (Mađarska riječ), tjednik 7 Nap (Sedam dana), književni časopis Híd (Most). Urednici i novinari također su bili iz Subotice: Zsigmond Kek, László Gál, Endre Lévay itd. Subotičke tiskare nisu tiskale knjige na mađarskom jeziku. Ukinut je i predratni Pravni fakultet, koji je također premješten u pokrajinski centar.

»Rušilački urbanizam«

Centralizacija je bila karakteristika ovog doba. Primjera radi, Urbanistički zavod Srbije izradio je regulacijski plan Subotice, koji je usvojen od Narodnooslobodilačkog odbora grada 1952. godine. Autori su bili Baltazar Dulić i Franjo De Negri. Jedan od autora plana piše: »Izrazito gradski potez je bulevar koji spaja novu putničku stanicu sa glavnim trgom pred gradskom kućom, a zatim dalje vodi postojećim širokim putem prema zapadu. Ali karakter izlaznog puta je ukinut time što na praznom prostoru između grada i Malog Bajmoka u osovinu tog puta projektuje se glavni fiskulturni centar i time dobija zaštitni urbanistički model«. Ideja novog bulevara je skoro identična s tadašnjom urbanističkom idejom uređenja Novog Sada, ali pitam se zašto je trebala našem gradu gradnja novog putničkog kolodvora? Sadašnji je veći od novog novosadskog! Sportski centar u M. Bajmoku (!?) danas je uglavnom »Buvljak«, a od sporta ima NK Bačka i hipodrom. Jedina valjana ideja plana bila je autocesta koja obilazi grad, a donositelji odluka upravo se toga nisu držali!