Još od XVIII. st. na području koje su u južnoj i središnjoj Ugarskoj naseljavale različite hrvatske subetničke skupine pa sve do razdoblja između dva svjetska rata nekoliko je različitih naselja u svojemu nazivu imalo hrvatsko ime.

 

Hrvatski grad

 

Hrvatski grad (njem. Kroatenstadt, lat. Suburbium croaticum) je nekadašnje ime dijela Budima sjeverno od budimske tvrđave, današnja Hrvatska ulica (Horvát utca) s okolicom. Taj je dio Budima hrvatskim boravištem već u XII. st., kad je »bosansko-dalmatinske katoličke Slavene« ovamo preselio ugarski kralj Bela IV. vrativši se s juga, kamo se bio sklonio od Tatara. Više povjesničara slaže se da se veća seoba Hrvata pod Budim zbila u vrijeme kralja Žigmunda na početku XV. st. Godine 1602. Turci ovamo preseljavaju i Hrvate da im obnove razrušene zidine. Pod okrilje kršćanske vlasti na taj se prostor slilo golemo mnoštvo hrvatskoga stanovništva, osobito nakon oslobađanja Budima 1686. U zemaljskom popisu 1720. Budim se dijeli na Tvrđavu, Vodeni grad, Taban i Hrvatski grad (Suburbium croaticum). Ovaj posljednji obuhvaća i četvrt zvanu Državna cesta (Országút), gdje je župa utemeljena 1729., a crkva posvećena sv. Stjepanu Kralju. Godine 1785. ovamo, u napušteni augustinski samostan, prisiljeni su iz budimskoga Vodenoga grada preseliti se bosanski franjevci, koji su svoje novo boravište razvili u svojevrsno hrvatsko središte. Za župnikovanja Josipa Jakošića tijekom 1790-ih skupljeno je 7.000 knjiga i mnoštvo rukopisa, koji su pohranjeni u današnjem franjevačkom arhivu pokraj franjevačke župne crkve u Ulici mučenika (Mártírok úti ferences plébániatemplom). U toj crkvi pokopani su istaknuti hrvatski kulturni djelatnici Matija Petar Katančić, Grgur Čevapović i Marijan Jaić. Neko vrijeme u toj je crkvi služio i vođa madžarskoga jakobinskoga pokreta Dominik (Ignacije) Martinović (1755. – 1795.). Prema zabilješkama u matičnim knjigama tamošnje župe, koje se vode od 1700., Hrvati se bave ratarstvom, vinogradarstvom, obrtom i trgovinom. Među mnoštvom njihovih prezimena izdvajaju se Anikić, Bilić, Čurbanović, Donosilović, Eškulić, Francišković, Glavadanović, Ivanović, Josipović, Kešić, Lesković, Makarović. Onodobni srpski izvori to stanovništvo najčešće spominju kao Hrvate, odnosno Šokce, a njemački i madžarski dokumenti kao Race, eventualno kao katoličke Race. Taj nametnuti naziv postupno prihvaćaju i oni sami. Tijekom vremena hrvatski se puk postupno odnarodio; već u drugoj polovini XVIII. st. bio je u manjini, pa se ponijemčio, a u prvoj polovini XX. st. pomadžario.

 

Hrvatsko Selo

 

Hrvatsko Selo (lat. Pagellum Croaticum, njem. Croaten Dorff, Croatendörfel, srp. Terfl, Tervl) bilo je nekadašnje naselje uz lijevu obalu Dunava na području današnjega Novoga Sada. Podigli su ga naseljenici iz Hrvatske u blizini tadašnjega Petrovaradinskoga Šanca (»Racke Varoši«, iz koje se poslije razvio Novi Sad), nasuprot Švapskomu Selu (njem. Schwabendorff) i Petrovaradinu, koji su se nalazili na suprotnoj obali Dunava. Seoce je bilo smješteno otprilike kod današnjega željezničkoga mosta, na vodoplavnom terenu ne sasvim uz Dunav. Imalo je dvije ulice, a cestom je bilo povezano s Petrovaradinskim Šancem. Stanovnici su mu bili Šokci, koji su se bavili ribarstvom (zato se u izvorima naziva još i Fisherdörfel) i lađarstvom (održavanjem plovila). Godine 1778. imalo je 361 stanovnika. Potkraj 1780-ih, budući da su stanovnici zbog čestih poplava kasnili s plaćanjem poreza ili dobivali porezna oslobođenja, gradsko je poglavarstvo naložilo njihovo preseljenje iz toga podgrađa u grad, na obližnji visok i suh brijeg. Na tom prostoru nalazi se današnja Kamenička ulica, gdje su ribarske obitelji živjele sve do međuraća. Dio se hrvatskoga stanovništva nakon preseljenja pomadžario, dok je drugi dio, skupa s ostalim tradicionalnim šokačkim stanovništvom u Novom Sadu, sačuvao identitet sve do Drugoga svjetskog rata, iako su u razdoblju Kraljevine Jugoslavije službeno svrstavani u Srbe. 

 

Hrvatski Majur

 

Hrvatski Majur je salašarsko naselje oko 10 km jugozapadno od Subotice, između Somborske i Beogradske ceste, na nekadašnjoj Pačirskoj pruzi, tj. pruzi Subotica – Crvenka. Ime je dobilo nakon Prvoga svjetskoga rata prema željezničkoj postaji u čijoj je neposrednoj okolici bilo nastanjeno više obitelji s prezimenom Horvacki. Naselje je smješteno između dvaju atara: Bećar-atara na jugu Žitničkoga na sjeveru, a između njih je Malobošnjački atar i Verušićki dol. Nekada je naselje činilo oko 150 salaša, od kojih je danas naseljeno tek desetak. Geografsko i društveno središte jest raskrižje Đurđinskoga puta (prostirao se uz Pačirsku prugu) i Malobošnjačkog atara – činili su ga križ, željeznička postaja, škola, cestarska kuća, dvije »mijane« i četiri šora salaša. Križ je, kao jedno od najstarijih obilježja Hrvatskog Majura, podigao Ivan Gabrić 1894., a obnovljen je i posvećen po rukama njegova sina svećenika Antuna Gabrića 1994. Od 1995. svake se godine u nedjelju nakon spomen-dana sv. Marka Križevčanina (7. rujna) kod Gabrićeva križa održava proštenje.

Željeznička je pruga građena od 1907. do 1910., a zatvorena je za promet 1973. kao nerentabilna, te je demontirana. Zgrada pučke škole izgrađena je 1912., a poslije je dobila ime Mijo Mandić. Znalo ju je polaziti i stotinjak učenika. Među ostalima, u njoj se školovalo pet budućih svećenika: Leopold Ivanković (1922. – 2005.), Antun Gabrić (1922. – 2008.), Ivan Skenderović (1946.), Antuš Kopilović (1952.) i Andrija Anišić (1957.), te najveći bunjevački skupljač umjetnina, liječnik Vinko Perčić (1911. – 1989.). Zatvorena je 1981. Cestarska je kuća izgrađena 1922., prvi cestar bio je Ivan Mamužić. Dužnost cestara bila je pozivati ljude na »kuluk« (javne radove) i koordinirati radove oko popravka atarskih putova. Sredinom Hrvatskoga Majura prolazi Verušićki dol, čiji su najvažniji lokaliteti Vrtlog i Metkova bara – nekad su služili za napajanje stoke, a ljeti i za kupanje.

Dolazeći prugom iz Subotice, s lijeve strane, između Žitničkoga atara i dola, bio je šor koji su činili salaši obitelji Gabrić, Budinčević, Bašić Palković, Bedić, Guganović, Lulić, Miković, Nimčević, Vojnić Hajduk, Antunović i dr. Nasuprot njima, s desne strane pruge, bili su salaši obitelji Francišković, Vidaković, Matković, Kubatović, Pijuković, Kopunović, Stantić i dr. Usporedno s dolom prema Đurđinu prolazio je Malobošnjački atar. Lijevo od pruge, između dola i Malobošnjačkoga atara, bili su Anišićevi, Tumbasovi, Budimčevićevi, Crnkovićevi, Nađheđešijevi i Sivićevi salaši. S desne strane pruge, između dola i Malobošnjačkoga atara, bili su salaši obitelji Bukvić, Gabrić, Mujić, Skenderović, Perčić i dr. Između Malobošnjačkoga i Bećar-atara, s lijeve strane pruge, bili su salaši obitelji Šarčević, Balog-Kempec, Dekanj, Horvacki, Iršević, Lipozenčić i dr., a nasuprot njima, s desne strane pruge, salaši obitelji Ivanković, Tikvicki, Vujković Lamić i Kuntić.

Poslije demontiranja pruge, zbog loše komunalne infrastrukture, prije svega nepostojanja asfaltne ceste, te zbog nepovoljnih uvjeta za poljoprivrednu proizvodnju, znatno je ubrzano raseljavanje puka s Hrvatskoga Majura, najviše u Malu Bosnu i Suboticu. Danas se Hrvatski Majur često spominje kao simbol nestajanja jednoga načina života svojstvenoga Hrvatima na sjeveru Bačke.