Bela Tonković više nije na čelu Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Nakon 13 godina i pet dana, kako je sam precizno izračunao, lider ove hrvatske stranke bio je prinuđen napustiti mjesto predsjednika.
    Na taj način okončana je kriza koja je godinu dana unazad opterećivala stranku, namicala joj negativni imidž, članove odvraćala od angažmana, a birače od glasovanja.
    Tonkovićev odlazak nije bio jednostavan. Unutarstranačka oporba se za taj čin dugo pripremala, organizirano je mnogo sastanaka, razrađivano mnogo scenarija, a sada već bivši predsjednik povukao se tek kada je svima u dvorani u kojoj se održavala izvanredna skupština stranke bilo potpuno jasno da on ostaje u manjini.
    DSHV je tijekom cijelog svog postojanja, kao uostalom i većina drugih stranaka na ovim prostorima, bio poznat po liderskom djelovanju. Bela Tonković je stranku vodio čvrstom rukom, autoritarno, a suradnike je birao i mijenjao bez pretjerane taktičnosti i obzira. Stranku su tako, u nekoliko valova, s ozbiljnim potresima, napuštali mnogi istaknuti članovi, mahom visoki dužnosnici i predsjednikovi najbliži suradnici. Tonković je, međutim, sve te odlaske politički preživljavao, iz kriza izlazio naizgled još jači, uvijek pronalazeći nove ljude koje bi onda promicao u sam vrh stranke.
    DSHV je svo to vrijeme, a naročito posljednjih nekoliko godina, međutim, nazadovao. Rejting stranke je dramatično padao, izborni rezultati su bivali sve lošiji i mnogi iz vodstva stranke postajali su svjesni da bi jedino Tonkovićev odlazak mogao pokrenuti stvari na bolje. A kad je u jednom zagrebačkom tjedniku nekoliko dana prije predsjednikove smjene objavljeno da je odlazak Tonkovića zakašnjela detuđmanizacija u dijaspori, vidjelo se da lider DSHV-a nema više od koga očekivati podršku.
    I pored uzavrele atmosfere uoči skupštine i na samoj skupštini stranke, koja je dodatno podgrejana Tonkovićevim dovođenjem ošišanih tjelohranitelja, što među vojvođanskim Hrvatima do sada nikad nije zabilježeno, bivši predsjednik je nakon neopozive ostavke, a prije ponovljenog izglasavanja nepovjerenja, izlazeći iz dvorane, ispraćen burnim aplauzom. Takva reakcija bila je neka vrsta mješavine zahvalnosti Tonkoviću što je prihvatajući realnost spriječio daljnju opću blamažu i mogući neželjeni rasplet i mrcvarenje stranke, i zahvalnosti za sve ono što je tijekom svog dugogodišnjeg vođenja stranke uradio za nju i za hrvatsku nacionalnu manjinu u Vojvodini.
    Inventuru Tonkovićevog predsjednikovanja netko će morati napraviti, ali nakon što se strasti smire i glave ohlade. Nepristrasna analiza je neophodna, ne samo da bi se vidjelo što su vojvođanski Hrvati imali na početku Tonkovićevog političkog djelovanja a što na kraju, i pozitivno i negativno, nego i zato da bi novo vodstvo DSHV-a moglo pred sebe postaviti realne ciljeve, bez bojazni da će zapasti u Tonkovićeve pogreške.
Z. P.