Protivnici ilirskog pokreta u Hrvatskoj utemeljili su 1841. godine Horvatsko-vugersku stranku, koja je zastupala čvrsto povezivanje s mađarskim plemstvom. Njih su ilirci nazvali mađaronima – njihov je slogan bio Mi smo Hrvati, što danas može čudno zvučati, ako ne prihvatimo činjenicu da se pojam »Hrvat« u raznim povijesnim razdobljima različito tumačio.
    Pristaše ilirskog pokreta osnovali su Ilirsku stranku – njihov je slogan bio Da Bog živi konstituciju Ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku. Zahtijevali su ujedinjenje svih hrvatskih zemalja pod vlašću Hrvatskoga sabora i bana te uvođenje hrvatskoga jezika u državne institucije.

ZABRANA ILIRSKOGA IMENA:
Sukob između iliraca i mađarona zaoštrio se 1843. godine kada su ilirci pobijedili na izborima za skupštinu Zagrebačke županije. Kako bi smirio napetosti, ali i zadovoljio interese Mađara, Bečki je dvor zabranio korištenje ilirskog imena te simbola koje su ilirci koristili. Ilirska se stranka preimenovala u Narodnu stranku, a hrvatsko je ime postupno zamijenilo ilirsko. Tim činom hrvatski su preporoditelji zapravo osnažili. Pristaše Ljudevita Gaja svim su snagama počeli širiti hrvatsku nacionalnu ideju. Iste je godine Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru održao prvi govor na hrvatskome jeziku.

SRPANJSKE ŽRTVE: Godine 1845. kralj je ponovno dopustio upotrebu ilirskog imena, ali samo u književnosti. Sukobi mađarona i narodnjaka nastavljeni su. Tragični vrhunac tih sukoba zbio se 29. srpnja 1845. godine. Nakon pobjede mađarona na zagrebačkim županijskim izborima izbili su nemiri. Vojska je zapucala u narodnjačku masu – 13 osoba je poginulo, a 27 ih je ranjeno (neki od njih kasnije su podlegli ranama).

HRVATSKI SABOR 1847. GODINE: Godine 1847. sastao se Hrvatski sabor – zastupnici su trebali odabrati poslanike za Ugarski sabor. U predstavci kojom bi odredili za što se hrvatski predstavnici na Ugarskome saboru trebaju zalagati tražili su sjedinjenje Istre i kvarnerskih otoka te Dalmacije i Rijeke s Banskom Hrvatskom te uzdizanje Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju. Hrvatski je sabor proglasio hrvatski jezik službenim, a taj je zakonski članak jednoglasno prihvaćen. Na tom je saboru usvojena i jedna od najvažnijih saborskih odluka uopće, prema kojoj »… hrvatski jezik ima se uzvisiti na onu čast, vrijednost i valjanost koji je dosad uživao latinski jezik.« Time je hrvatski jezik proglašen službenim u Hrvatskoj – hrvatski su preporoditelji priveli kraju svoj obuhvatni i složen posao.  
        
                                                  g