»Kada danas pogledam svoj život, osjećam veliku zahvalnost jer vidim da nijedno iskustvo nije bilo uzalud. Svaki susret, svaka prepreka, svaki dar i svaka prilika bili su dio puta kojim me je Bog vodio«, kaže naša sugovornica

Anemari Hajdu-Žarko rođena je u Srijemskoj Mitrovici, gdje i danas živi, u gradu koji, kako kaže, doživljava kao svoj dom i mjesto na kojem su se oblikovali njezin životni put i vrijednosti. Završila je srednju medicinsku školu, a paralelno i osnovnu glazbenu školu, odsjek solo pjevanje. Nakon toga upisala je Medicinski fakultet, ali ju je život odveo drugim putem.

»Upravo u tom periodu započela sam svoj prvi posao u Caritasu, u Dnevnom centru za stare. To iskustvo me duboko obogatilo i naučilo koliko čovjeku znače pažnja, razgovor i prisutnost. Spoj medicinskog znanja, rada s ljudima i kreativnosti ostao je nešto što me prati do danas«, kaže Anemari.

Danas se bavi slastičarstvom i izradom dekorativnih torti, ali ono što je uistinu određuje jesu vjera, obitelj, glazba, umjetnost i želja da svojim darovima doprinese zajednici, što ona nesebično i čini.

»Najljepše se osjećam kada mogu spojiti vjeru, umjetnost i služenje čovjeku. Volim stvarati, bilo da je to kroz glazbu, slikarstvo, rukotvorine ili osmišljavanje novih projekata. Vjerujem da ljepota ima snagu oplemeniti čovjeka i približiti ga drugima. Kada danas pogledam svoj život, čini mi se da su me kroz sve njegove etape vodile iste vrijednosti: vjera, ljubav prema čovjeku i potreba za stvaranjem«, kaže Anemari.

Daroviti ljudi često su blagoslovljeni višestrukim talentima, a njihova djelatnost neminovno je prožeta tim darovima.

»Tek danas, gledajući unatrag, shvaćam da medicina, Caritas, glazba, umjetnost i stvaralaštvo nisu bili različiti putevi, nego dijelovi jednog istog poziva. Zbog toga osjećam veliku zahvalnost.«

Posvećenost župnoj zajednici i djelatna vjera kao vodilja

Župa sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici njezin je drugi dom još od djetinjstva.

»Prve korake napravila sam u dječjem zboru, a s četrnaest godina postala sam članica Katedralnog zbora Sv. Cecilije, kojim je tada ravnala s. Hugolina Kovačević. Upravo je kroz zborsko pjevanje sazrijevala moja ljubav prema liturgiji, zajedništvu i životu Crkve.«

Nakon završene srednje škole svoj prvi posao započela je u Caritasu, u Dnevnom centru za stare, kao njegovateljica i animatorica, zajedno sa s. Marijom Anom Gašparovski. To iskustvo ostavilo je dubok trag na njezin život i naučilo je koliko su blizina, pažnja i dostojanstvo važni svakom čovjeku. Tijekom godina ostala je aktivna u životu župe kroz pjevanje, različite humanitarne i karitativne aktivnosti, a danas, kako kaže, ponovo promišlja i razvija projekte koji bi povezivali generacije, pružali podršku starijim osobama i stvarali prostor u kojem će se ljudi osjećati prihvaćeno i korisno.

»To doživljavam kao svojevrsni Božji krug – kao da me Gospodin vratio na mjesto gdje je još u mladosti posadio sjeme služenja, ali sada s mnogo više iskustva, znanja i zrelosti. Vjerujem da Crkva nije samo prostor molitve, nego i mjesto gdje vjera postaje konkretna ljubav prema čovjeku«, kaže Anemari.

Izvanredan talent za glazbu

Anemari posjeduje izvanredan talent za glazbu, osobito za solo pjevanje, što dolazi do izražaja tijekom bogoslužja kada njezin zbor animira pjevanje na misama, a ona često bude solistica, posebno kada su psalmi u pitanju.

»Glazba je sastavni dio mog života od najranijeg djetinjstva. Završila sam osnovnu glazbenu školu, odsjek solo pjevanje, ali je upravo zborsko pjevanje postalo moja najveća ljubav.«

Na njezinu glazbenom putu važnu ulogu imale su dvije redovnice. Prve korake u Katedralnom zboru načinila je uz s. Hugolinu Kovačević, dok je s. Cecilija Tomkić prepoznala mogućnosti njezina glasa, ohrabrivala je i pomogla joj da od stidljivog soprana izraste u solisticu zbora. Na tome joj je, kako kaže, i danas iskreno zahvalna. Osim dugogodišnjeg pjevanja u Katedralnom zboru Sv. Cecilije, bila je aktivna i u zboru Serbica, kojim je dirigirao profesor Vladimir Opačić.

»Posebno pamtim prvi koncert održan u konkatedrali sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, kao i veliki humanitarni zborski maraton kojim su prikupljena značajna sredstva za obnovu pedijatrijskog odjela Opće bolnice u Srijemskoj Mitrovici. To iskustvo pokazalo mi je da glazba nije samo umjetnost, nego i snažan način povezivanja ljudi i služenja zajednici.«

Velika ljubav prema glazbi živi i u njezinoj darovitoj obitelji. Njezin sin Leon talentirani je mladi pijanist koji svojim radom, disciplinom i ljubavlju prema glazbi ostvaruje zapažene rezultate, dok Noa posjeduje izuzetan likovni dar i kroz svoje radove pokazuje posebnu kreativnost i originalnost. Svaki od njih na svoj način razvija talente koje mu je Bog povjerio, a to Anemari čini neizmjerno sretnom i ponosnom. Posebnu radost joj ipak pričinjava njihovo aktivno sudjelovanje u životu župe. Redovito ministriraju, a svojim glazbenim darovima uključuju se i u liturgijska slavlja.

»Kao majci, to mi je možda i najveća nagrada, jer vjerujem da je najljepše kada se darovi razvijaju u službi Boga i zajednice. Najveća želja mi je da, uz sve svoje talente, izrastu u dobre, plemenite i odgovorne ljude. Obitelj je moje najveće uporište i izvor snage. Bez njihove ljubavi, razumijevanja i podrške mnogo toga što radim ne bi bilo moguće.«

Torte kao umjetnička djela

Anemari je svoj talent za različite vrste rukotvorina prenijela i na izradu torti, koje izgledaju gotovo kao umjetnička djela.

»Izrada torti za mene odavno nije samo posao. Svaka torta nastaje kao mala umjetnička priča prilagođena osobi kojoj je namijenjena. Trudim se da svaka bude jedinstvena, jer vjerujem da su i ljudi kojima ih izrađujem jedinstveni«, kaže naša sugovornica.

Ostaje dojam da možemo biti sretni što kraj nas i s nama žive izuzetni ljudi koji tiho i nenametljivo promišljaju o životu i načinima kako poboljšati sebe i svoj odnos prema svijetu u kojem žive. Za kraj, Anemari nam otkriva svoje želje, nadanja, uvjerenja i poruku koju bi voljela poslati svima kao vodilju za smisao življenja:

»Voljela bih nastaviti razvijati projekte koji povezuju kreativnost, humanitarni rad i život Crkve. Posebno me raduju ideje vezane uz Caritas, radionice za djecu i odrasle, međugeneracijsko povezivanje, očuvanje starih zanata i stvaranje prostora u kojem će se ljudi osjećati prihvaćeno, korisno i dostojanstveno. Želim nastaviti učiti, stvarati i rasti u vjeri, jer vjerujem da čovjek nikada ne prestaje rasti dok god ostaje otvoren Bogu i ljudima. Vjerujem da nam Bog ne daje darove da bismo ih čuvali samo za sebe, nego da njima služimo drugima. Kada danas pogledam svoj život, osjećam veliku zahvalnost jer vidim da nijedno iskustvo nije bilo uzalud. Svaki susret, svaka prepreka, svaki dar i svaka prilika bili su dio puta kojim me je Bog vodio. Zato bih za kraj izdvojila misao koja me često prati: sve što činite, činite iz ljubavi. Vjerujem da upravo ljubav daje smisao svemu što radimo i da i najmanje djelo, učinjeno iskrena srca, može ostaviti dubok trag u nečijem životu«.

M. M.