Bukovac u medjuratnom razdoblju. Izvor Kulturna stanica Bukovac
Katolička kapela u Bukovcu blagoslovljena je 1884. godine. Tada je filijala Bukovac brojala 205 katolika. Za ilustraciju, Petrovaradinski dio župe sv. Roka, kojoj Bukovac pripada, imao je tada 1.063 vjernika. Ipak, za sada nije dostupna fotografija kapele prije rušenja, koje se dogodilo 3. ožujka 1948.
Bukovac je veliko selo smješteno u dolini istoimenog potoka na sjevernim padinama Fruške gore, šest kilometara južno od Petrovaradina. Pripada području Novog Sada, no od većeg dijela njegova teritorija razlikuje se značajno, i to ne samo svojim »planinskim« položajem. Do 1799. u Bukovcu je živjelo samo srpsko stanovništvo, no tada je naseljeno 20 njemačkih obitelji i do sredine XX. stoljeća živjeli su u tome selu, pretežito u njegovom sjevernom dijelu.
Blizina Petrovaradina, točnije Novog Majura, značila je tijekom cijele moderne povijesti ovoga mjesta i mogućnost da dođe do makar djelimičnog naseljavanja Hrvata istoga podrijetla kao i petrovaradinskih u samom selu i njegovoj okolici. Činjenica da se između naseljenih dijelova Bukovca i Petrovaradina pružaju blage padine s vinogradima te da je to područje nekada bilo puno čatrnja, isto kao i danas vikendica, pomogla je u miješanju stanovništva ova dva naselja. Srpska većina u Bukovcu, sa značajnom njemačkom manjinom prije, te hrvatska većina u Novom Majuru ipak su činile razliku između dva susjedna sela.
Detalj sa groblja u Bukovcu
»Omladinci ruše katoličke crkve«
Katolička kapela u Bukovcu blagoslovljena je 1884. godine. Tada je filijala Bukovac brojala 205 katolika. Za ilustraciju, petrovaradinski dio župe sv. Roka, kojoj Bukovac pripada, imao je tada 1.063 vjernika. Ipak, za sada nije dostupna fotografija kapele prije rušenja, koje se dogodilo 3. ožujka 1948. Nalazila se na mjestu današnjega Doma kulture, u Karađorđevoj ulici br. 46. Zanimljiva je i činjenica da, premda je većina katolika bila njemačka, u shematizmu njemački nije naveden kao jezik koji se koristi u župi Novi Majur, već jedino hrvatski. Rušenje kapele tri i pol godine nakon oslobođenja Srijema izazvalo je veliko uznemirenje preostalih katolika. Bukovački Hrvati postali su tako žrtve revanšizma prema Nijemcima, što ih je posebno pogodilo, ali se ovaj događaj ne smije tumačiti ni izvan osvete za ustaški zločin u selu koji se dogodio u kolovozu 1942.
Petrovaradinski dekan Fran Petričević 9. ožujka 1948. obavještava biskupa u Đakovu Antuna Akšamovića o sudbini kapele, apostrofirajući i ulogu mjesnog župnika: »U Bukovcu, filijala Novog Majura, kat. crkva sv. Filipa i Jakoba je sravnjena, a da mjesni župnik nije ništa poduzeo, nego nam onako mimored u društvu pripovjedao«. Ipak, istoga dana nadležni župnik Stjepan Pacovsky također piše biskupu: »Još u jeseni 1944. god. napustili su svi rimokatolici Bukovac i raselili su se, neki u Petrovaradin i okolna mjesta, a neki preko granice. Pošto se to iseljavanje naglo dogodilo u brzini dao prenijeti u župu vrijednije stvari iz crkve… dok su klupe prenijete u crkvenu kuću u školsku prostoriju, gdje se održavao vjeronauk za školsku djecu i sada se ondje nalaze«, piše on. »Nedavno se govorilo da su mještani Bukovca imali konferenciju na kojoj su neki tržili, da se crkvu sruši, dok su se stariji izjavili proti tomu, što više rekli su, da je njihova dužnost očuvati crkvu, da danas-sutra kolonisti katolici, koji će se eventualno ondje naseliti imaju svoju crkvu. Međutim nijesu uspjeli, da se njihova volja uvaži, već se pristupilo rušenju kapele. Sada u Bukovcu živi mali broj rimokatolika, svega nekoliko parova, koje vjenčanih, koje nevjenčanih porijeklom Dalmatinci ili Ličani, koji su uposleni kao nadničari kod tamošnjih gazda«, navodi Petričević.
I biskup je 2. 3. 1948. poslao telegram Glavnom Izvršnom odboru Autonomne Vojvodine, Ministarstvu unutarnjih poslova NR Srbije i »Njegovoj ekselenciji maršalu Titu, predsjedniku Savezne vlade«: »Omladinci ruše katoličke crkve u Bukovcu Čereviću i Banoštru historijskoga značaja Uništavaju katoličke svetinje Zamolio sam danas zaštitu Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Republike Srbije te obustavu neustavnoga posla Podnašam ovaj izvještaj do znanja Vašoj ekselenciji« (originalni prijepis telegrama). Rezultat: crkve u Čereviću i Banoštoru su spašene, no u Bukovcu se to nije dogodilo.
Bukovački Hrvati s petrovaradinskima u NOP-u
Bukovački Hrvati ostali su zaprepašteni zbog rušenja kapele od strane »omladinaca« i iz razloga što je njihovo sudjelovanje u antifašističkoj borbi, posebno udruživanje u toj borbi sa snagama koje su se borile protiv tadašnje ustaške vlasti, time skrajnuto i pogaženo. Đorđe Vasić u svojoj knjizi Sa vetrometine – zapisi iz prošlosti Bukovca svjedoči da je onaj dio Hrvata koji se odupro ustaškom pritisku i surađivao s Narodno-oslobodilačkim pokretom bio i te kako snažan. I bukovačke Hrvate i one petrovaradinske – »majurske vinogradare«, kako ih zove, spominje kao one koji nisu imali »plahe ambicije da se ustaški afirmiraju«.
Navodi, međutim, i da su oni od NOP-a zanemareni sve do početka 1944. »Tek kad je sresko rukovodstvo došlo u neposrednu blizinu Hrvata, u Bukovcu, poduzelo je ozbiljne korake. Poslalo je Petra Fratričevića, tajnika sreskog NOO. Početkom 1944. sreski komitet doveo je u Bukovac i Peru Najmana, studenta, Hrvata iz Karlovaca, sa specijalnim zadatkom da radi na povezivanju pojedinaca i skupina Hrvata iz Petrovaradina, Karlovaca i Kamenice sa NOP«, navodi. Rezultat: žene iz Bukovca su po uputama Pokreta svakog dana krstarile po Petrovaradinu, tražeći ono što je Pokretu korisno, a uspostavljale su čak i kontakte s domobranima petrovaradinskog garnizona (»satnici Osmak, Pezelj, Majcen, pa bojnici Pojnić, Brajdlić, Struklja i Josipović slali su sitnu opremu ili obavijesti putem žena«). Od 1944. su i željezničari slali povjerljive obavijesti u Bukovac. »Tek uključenjem uglednih Hrvata Ivana Melvingera, Lojze Nežića i N. Vukovića rad na uključivanju Hrvata u pokret i formiranje NOO u Petrovaradinu, očito uz pomoć i Hrvata iz Bukovca, počeli su se uspješno razvijati«, navodi Vasić. U selu je, po navodima Vasića, bilo pet starosjedilačkih hrvatskih obitelji: »Đurekovići, Erići, Posavci i nekoliko skoro naseljenih«. Dodaje kako su njihovi odnosi sa srpskim življem bili u normalom poštivanju nacionalnih osjećanja.
Nakon rata
Čini se da je poslijeratna brojnost Hrvata u Bukovcu, u koji su doseljeni iz Bosne i Like (slično kao i manji dio u susjedni Petrovaradin), bila nešto veća od one koju Vasić navodi, no sve do danas ostali su drugi po brojnosti narod u selu. U popisu 1953. od 859 stanovnika sela 44 su bili Hrvati (5,1%), no udio se, kako se stoljeće bližilo kraju, smanjivao. Od 1991. taj udio iznosi manje od 1%, a na posljednjem popisu 2022. u Bukovcu živi izjašnjenih 30 Hrvata (0,8%). Na mjesto Nijemaca u dva relativno kasna vala imigracije došli su Srbi i pridružili se postojećoj starosjedilačkoj većini. Od 1957. do 1967. godine dolazili su naseljenici iz okolice Banje Luke i Bosanske Krupe, a oko 1970. iz različitih krajeva središnje Srbije.
Povijest je htjela da najpoznatiji Hrvat iz Bukovca bude Stjepan Đureković (1926 – 1983). Taj, u mladosti, partizan vinuo se u vrhove jugoslavenskog državnog gospodarstva, no optužen za pronevjeru 1982. emigrira u Njemačku, gdje je zatražio politički azil. Počeo se baviti publicistikom, i to dosta intenzivno, te je u svojim djelima imao likove iz onodobnog političkog vrha Jugoslavije. Ubili su ga, pod okolnostima koje neki smatraju nedovoljno razjašnjenima, agenti jugoslavenske tajne službe.
Na groblju u Bukovcu danas počivaju pokojnici Hrvati iz obitelji: Blažević (dvije grobnice), Miškulin, Cukrov, Radman i Mustapić.
Izvori: Podaci ustupljeni iz Nadbiskupijskog arhiva Đakovačko-osječke nadbiskupije; Schematismus venerabilis cleri dioecesium Bosnensis seu Diakovensis et Syrmiensis canonice unitarum pro anno a Christo nato 1928.
Marko Tucakov
Mjesno groblje u Bukovcu
