»Mladima bih preporučio da se ne boje, nego da nauče mijenjati sebe i svoje navike«, kaže Bakula

Mihailo Bakula rođen je 11. kolovoza 2006. godine u Novom Sadu. Od rođenja živi u Rumi, gdje je završio osnovnu i srednju stručnu školu za stomatološkog tehničara. Trenutno radi i priprema se za studije. Njegova bogata interesiranja obuhvaćaju aktivno sudjelovanje u životu Katoličke crkve, gdje ministrira, a uz to bavi se konjičkim sportom, pohađa glazbenu školu i član je u folklornom ansamblu HKPD-a Matija Gubec iz Rume.

Živjeti s vjerom i otvorenog srca

Život umije postaviti teške zadatke, a Mihaila je iskušao preranim gubitkom oca. Ipak je smogao snage da izabere pravi put. U tome mu je mnogo pomoglo priključivanje zajednici pri župi Uzvišenja svetog Križa, kao i velika podrška župnika preč. Josipa Ivešića.

»Moje aktivno sudjelovanje u životu župe Uzvišenja svetog Križa počelo je sa srednjom školom. Tada sam počeo redovno dolaziti na svetu misu, a ubrzo nakon toga postao sam i ministrant. Iako moji roditelji nisu bili naročito pobožni, a smrt oca uslijedila je prerano i potpuno izmijenila naše živote, mama nije željela da moja sestra bliznakinja i ja ostanemo nekršteni, pa smo kršteni u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kada smo imali osam godina. Kako sam odrastao, sve više sam osjećao da me srce vodi ka Katoličkoj crkvi. Taj put nije bio sasvim lak, naročito zato što dolazim iz nacionalno mješovitog braka i što je majci u početku bilo teško prihvatiti moju odluku. Vremenom je razumjela koliko mi vjera znači i pružila mi je podršku, na čemu sam joj veoma zahvalan«, priča Mihailo.

»Na mom putu vjere veliku ulogu imali su prečasni Josip Ivešić, Milena Mikolaci i moja baka Vesna. Svatko od njih me je na svoj način ohrabrivao, pružao mi podršku i pomagao da istrajem u vjeri. Njihovi savjeti, razgovori i primjer pokazali su mi koliko je važno živjeti svoju vjeru iskreno i otvorenog srca«, kaže Mihailo.

Mlad čovjek koji osjeća gdje se nalazi većina odgovora na hrpu pitanja koje odrastanje u vremenu punom kušnji neminovno donosi primjer je svojim vršnjacima za budući ispunjen i svrhovit život.

»Život u župnoj zajednici veoma pozitivno utječe na mene. Tu sam pronašao mir, osjećaj pripadnosti, srodne ljude i prijatelje s kojima dijelim iste vrijednosti. Zajednica me potiče da budem bolji čovjek, da pomažem drugima, da budem odgovoran i da neprestano radim na sebi«, kaže on.

U životu župe Mihailo sudjeluje kao ministrant i čitač na svetim misama. Osim toga, uvijek se rado odazove kada je potrebno pomoći oko bilo koje aktivnosti ili događaja u župi, jer smatra da svatko od nas svojim trudom može doprinijeti životu zajednice. Sudjelovao je 2024. na susretu ministranata u Rimu, kada se na hodočašću okupilo 70 tisuća mladih, među kojima i oko 120 ministranata iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Upravo je Mihailo bio jedan od odabranih da sudjeluje u izvješću o susretu za Vatican News.

»U Rimu je bilo prelijepo. Počašćen sam što sam imao priliku biti tamo i na tom putu steći nova iskustva, posjetiti Asiz, Rim i Padovu i biti zajedno u molitvi s drugim ljudima. Ministrirati za mene znači biti bliži Bogu, služiti mu i biti Bogu ugodan. Također, kroz ministiranje sam upoznao nove ljude i stekao nova prijateljstva«, kaže Mihailo.

Hodočašće je, dodao je, jedva dočekao. Osobito ga je dojmio susret s papom.

»Bili smo mu poprilično blizu i dobro smo ga vidjeli, iako nismo puno toga razumjeli jer ne govorimo dobro talijanski i njemački. Ipak, bilo nam je lijepo«, istaknuo je Mihailo.

Najdraži dio hodočašća bio mu je odlazak u Asiz. Kako kaže, u tome se gradu čovjek osjeća kao da je u srednjem vijeku.

»Preporučio bih svima da se odazovu i ministriraju u svojim župama. Upoznat će mnogo novih prijatelja. Također, kada čovjek ode na misu ujutro, osjeća da je napravio nešto veliko na početku svakog dana«, istaknuo je Mihailo.

Dio je gotovo svih susreta mladih koji se organiziraju u Srijemskoj biskupiji, jer za njega oni predstavljaju vrstu duhovne povezanosti, moment kada se mladi Srijema duhovno ujedine i provedu dan u druženju, zajedništvu i prije svega, molitvi.

Ljubav prema glazbi i konjima

Glazbena tradicija uvijek je bila značajna u Mihailovoj obitelji. Njegov djed Ivica Bakula svirao je klarinet u narodnom orkestru Branko Radičević, u hrvatskom društvu i tadašnjem Vatrogascu. Mihailov pokojni otac Bojan također je svirao u Vatrogascu, ali džez trubu. U srodstvu je i s pjevačem HKPD-a Matija Gubec Dušanom Stuparom, te se može reći da je Mihailo nastavio obiteljsku tradiciju glazbenika. Završio je osnovnu glazbenu školu Teodor Toša Andrejević u Rumi za klarinet. Sada svira ponekad, kako kaže, za svoju dušu. Draži mu je folklor, koji je izabrao za nastavak svog glazbenog životnog putovanja.

»Oduvijek su mi igra, narodna nošnja i koreografija bile bliže od sviranja. Drago mi je što sam član HKPD-a Matija Gubec u Rumi i HKC-a Srijem u Srijemskoj Mitrovici. Nastojim steći što više znanja, iskustva i prakse u izvođenju tradicijskih igara«, kaže naš sugovornik i objašnjava kako kroz članstvo u folklornom ansamblu njeguje ljubav prema tradiciji, narodnim običajima i kulturnoj baštini.

Jahanje i rad s konjima pružaju mu priliku da razvija odgovornost, strpljenje i povezanost sa životinjama. Jedna od Mihailovih velikih ljubavi su konji, koji su postali sastavni dio njegovog života, a krenuo je od malog ranča Horis u Rumi i stigao već do Konjičkog kluba Srijem u Srijemskoj Mitrovici.

»Početak, kao i svuda, nije lagan, ali vremenom i samo vremenom, čovjek stekne vještine i tehniku jahanja, preponskog jahanja, kao i povezanost s tako plemenitim životinjama. Moram istaknuti riječi bivšeg predsjednika Konjičkog saveza Srbije Radomira Rajka Dokića kako su Rumljani talentirani jahači«, kaže uz osmijeh Mihailo.

Da nas nepovoljne životne okolnosti suštinski ne određuju kao osobe, svjedoče Mihailova dobra duša, volja i sklonost za sve dobro, pregršt talenata koje njeguje i divni osmijeh koji su inspiracija ne samo mlađima, već se i odrasli u mnogome mogu ugledati na njega, a svakako i biti sretni da postoje mladi ljudi poput njega, kojima će pripasti budućnost.

Za kraj otkriva nam svoje želje:

»Želim se neprestano usavršavati, postati sve bolja i bolja osoba i najbolja verzija sebe. Smatram da su osobni razvoj, stjecanje novih znanja i iskustava i spremnost da učim najvažniji temelji za budućnost«, i poručuje vršnjacima: »Mladima bih preporučio da se ne boje, nego da nauče mijenjati sebe i svoje navike. U vremenu brzih promjena važno je sačuvati svoje vrijednosti, odoljeti napastima, raditi na sebi i truditi se da svakoga dana budemo makar malo bolji nego jučer«.

M. M.