Kada je riječ o hrvatsko-srpskim literarnim vezama, možemo nedvosmisleno zaključiti da su izuzetno složene, ali i kontaminirane društveno-političkim i ideološkim dešavanjima, koja su dovela do krivih tumačenja, prešutkivanja i naknadnih interpretacija / revizija, to jest prenebregavanja književnopovijesnih činjenica * Nadam se da će u skorijoj budućnosti biti prepoznata važnost bilateralnih projekata znanstvenog tipa, imajući u vidu da postoji dosta toga što bi trebalo znanstveno prevrednovati, istražiti, kontekstualizirati…

Dr. sc. Iva Tešić (Beograd, 1986.) književna je povjesničarka koja se primarno bavi komparativnim proučavanjem srpske i hrvatske književnosti 20. stoljeća. Završila je osnovni i master studij na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na grupi za srpsku književnost i jezik s općom književnošću, gdje je obranila diplomski / master rad Rat i egzistencija u ‘Velikom meštru sviju hulja’ Miroslava Krleže i ‘Dnevniku o Čarnojeviću’ Miloša Crnjanskog. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu obranila je doktorsku disertaciju pod naslovom Modernizam Josipa Kulundžića: esejističko i prozno stvaralaštvo.

Sudjelovala je na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima te objavila više znanstvenih radova. Autorica je znanstvenih monografija Identitet, rat, egzistencija (2014.) i Sličnosti, razlike, isključivosti: Hrvatsko-srpske međuknjiževne relacije (2024.). Priredila je rukopis doktorske disertacije Josipa Bognera (1906. – 1936.) Pokreti i struje u hrvatskoj i srpskoj književnosti od Moderne do Nadrealizma (1895 – 1925), a zajedno s prof. dr. sc. Gojkom Tešićem priredila je petnaest knjiga Sabranih dela Radomira Konstantinovića, kao i dvije knjige Dragana Aleksića Kakotedragost i Obilatnost.

Od 2015. godine zaposlena je u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu, na projektu »Srpska književnost u evropskom kulturnom prostoru«.

► U središtu Vašeg znanstvenog interesa nalaze se srpsko-hrvatske međuknjiževne veze. Što Vas je potaknulo da se posvetite upravo toj temi?

Čini mi se da je stjecaj okolnosti bio presudan. S jedne strane, odrastanje uz oca, književnog povjesničara Gojka Tešića, koji je najveći dio svojih istraživanja realizirao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (instituciji dragocjenoj i za očuvanje srpske kulturne baštine, imajući u vidu da je Narodna biblioteka Srbije stradala u bombardiranju 1941. i da je njen fond u potpunosti uništen), dok je, s druge strane, značaja imala i izloženost hrvatskoj literaturi, koja zauzima posebno mjesto u bogatoj obiteljskoj knjižnici. Osim toga, moram spomenuti da je važnu ulogu u opredijeljenosti za izučavanje srpsko-hrvatskih interliterarnih veza imao i moj mentor s osnovnih studija, profesor Tihomir Brajović.

► Koja su razdoblja hrvatsko-srpskih književnih odnosa bila najintenzivnija i najplodonosnija? Po Vašem mišljenju, koji su hrvatski pisci ostavili najdublji trag u srpskoj književnoj i kritičkoj tradiciji, a koji srpski autori u hrvatskoj?

Hrvatsko-srpske kulturne i književne relacije su i u prošlosti i danas u znatnoj mjeri uvjetovane društveno-političkim okolnostima. Međusobno zbližavanje započelo je poslije stvaranja hrvatsko-srpske koalicije (1905.), da bi tijekom Balkanskih ratova, a posebno nakon završetka Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS (1918.), relacije između dvije kulture postale znatno dinamičnije. Razdoblje 1906. – 1918. književni povjesničar Josip Bogner označio je kao period »nacionalne, kulturne i književne sinteze Srba i Hrvata«, u kojem dolazi do suradnje na svim poljima: organiziraju se zajedničke izložbe, hrvatske knjige se tiskaju ćirilicom i na ekavici (Ujevićev Lelek sebra i Kolajna, Šimićeva Preobraženja; Krleža, Cesarec i Krklec također objavljuju na ekavici...), Matica hrvatska svake godine objavljuje jednu knjigu srpskog, a Srpska književna zadruga jednu knjigu hrvatskog autora, Bogdan Popović prvo izdanje svoje Antologije novije srpske lirike tiska u Matici hrvatskoj na latinici... Nezaobilazno je spomenuti da su u periodu zajedničke države mnogi hrvatski autori živjeli i stvarali u Srbiji (prije svih Antun Gustav Matoš, 1894. – 1898. i 1904. – 1908., zatim Tin Ujević, Josip Kulundžić, Gustav Krklec, Niko Bartulović, Nikola Šop, Sibe Miličić, Josip Kosor...), te samim tim postali značajni čimbenici i srpske književnosti i kulture, baš kao što su brojni srpski pisci na posredan način dio hrvatske literarne baštine. Prije svega mislim na Zenit i zenitizam, koji je svoj vrhunac doživio u Hrvatskoj, a čiji su osnivači, pokretači i urednici časopisa bili braća Ljubomir i Branislav Micić, rođenjem hrvatski Srbi, koji su svoje najznačajnije knjige objavili baš u Zagrebu; isti je slučaj i s Draganom Aleksićem, tvorcem dadaizma u Zagrebu, u kojem je pokrenuo i uređivao dadaističke revije Dada tank i Dada jazz (obje objavljene 1922. godine)). S druge strane, u hrvatskim časopisima objavljivali su skoro svi srpski avangardni stvaraoci (Stanislav Vinaver, Todor Manojlović, Rastko Petrović, Rade Drainac, čak i Dušan Vasiljev, Jovan Popović, Moni de Buli, nadrealist Marko Ristić, itd.; Miloš Crnjanski je možda najizrazitiji primjer – u Benešićevom Savremeniku 1917. i Književnom jugu objavio je skoro sve svoje pripovijetke, znatan broj pjesama iz Lirike Itake, kritičke tekstove, kao i svoju prvu knjigu – dramu Maska), a ne možemo ne spomenuti i važnu ulogu Milana Begovića u afirmaciji srpskih modernista – Begovićeva Kritika 1921. objavljuje antologiju Beogradske književne zajednice Alfa... Navedene činjenice otvaraju priču o identitetu srpske književnosti unutar hrvatske i obratno. Ovom prilikom moramo spomenuti i slučaj Vladana Desnice, koji je jedinstven, a, nažalost, i reprezentativan u kontekstu hrvatsko-srpskih / srpsko-hrvatskih relacija – uslijed odbijanja da se deklarira »čiji je«, ovaj pisac je platio visoku cijenu, postavši jednako nepripadajući i nedobrodošao u obje literature. Desnica je bio dosljedan u ignoriranju nacionalističkih svojatanja i ideoloških isključivosti, braneći pravo na umjetničku autonomiju i inzistirajući na stanovištu da jedina funkcija književnosti može biti – »očovječenje čovjeka«. Kada je riječ o hrvatsko-srpskim literarnim vezama, možemo nedvosmisleno zaključiti da su izuzetno složene, ali i kontaminirane društveno-političkim i ideološkim dešavanjima, koja su dovela do krivih tumačenja, prešutkivanja i naknadnih interpretacija / revizija, to jest prenebregavanja književnopovijesnih činjenica. S tim u vezi, podsjetila bih na stav profesora Zvonka Kovača, koji naglašava važnost nekadašnjeg zajedništva kao svojevrsne konstitutivne sastavnice, koja je zasigurno imala udjela u oblikovanju identiteta današnjih nacionalnih književnih historiografija.

► Političke okolnosti, od zajedničkih država do raspada SFRJ, oblikovale su način na koji se hrvatska i srpska književnost međusobno čitaju i tumače. Nakon raspada Jugoslavije književni dijalog i recepcija autora s druge strane granice značajno slabe, no u novom mileniju ponovno se intenziviraju. Kako vidite aktualne književne veze, koliko su suvremeni hrvatski autori prisutni u Srbiji, a srpski u Hrvatskoj?

Nažalost, političko-ideološke okolnosti imale su presudan utjecaj na uzajamne relacije u svim domenama društva, ostavljajući trajne posljedice, prije svega kada je riječ o poimanju zajedničke kulturne baštine – takozvanog jugoslavenskog naslijeđa. Raspad SFRJ i tragična dešavanja koja su potom uslijedila umnogome su se odrazila i na kulturu, te su, osim državnih, uslijedile i podjele suštinski nedjeljivih kategorija – jezika, književnosti i zajedničke tradicije, a sve u službi dominantnih i poželjnih ideoloških diskursa. Ipak, uprkos tome, postoje individualni angažmani i projekti zbližavanja, prvenstveno u svijetu umjetnosti. Spomenula bih manifestacije koje njeguju dijalog, kao što su, na primjer, književni festival Krokodil, koji se održava u Beogradu, ili užički festival Proza na pola puta, koji povezuje stvaraoce s prostora bivše Jugoslavije, pa samim tim i iz Hrvatske. Sve u svemu, pojedinci su ti koji oživljavaju stare veze u različitim formama suradnje: kroz književne večeri, razmjenu tekstova po časopisima i listovima, susretima na skupovima, gostovanjima na sajmovima knjiga... Isto tako, važno je reći da su knjige najznačajnijih hrvatskih autora, i to mahom privatnih hrvatskih izdavača, danas dostupne u beogradskim knjižarama, ali, istovremeno, knjige hrvatskih autora objavljuju i srpski privatni izdavači Laguna, Geopoetika, Rende, Booka, nekada Fabrika knjiga itd. (Slobodan Šnajder, Dubravka Ugrešić, Snježana Banović, Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović, Đorđe Matić, Boris Dežulović, Ante Tomić, Vedrana Rudan...). S druge strane, u Hrvatskoj su objavljene knjige Bore Ćosića, Davida Albaharija, Svetislava Basare, Dragana Velikića... Ne manje značajna jest činjnenica da je izdavačka kuća Službeni glasnik svojevremeno objavila teorijske i monografske knjige istaknutih hrvatskih teoretičara i književnih povjesničara (Aleksandra Flakera, Milivoja Solara, Zvonka Kovača, Zdenka Lešića, Zorana Kravara, Josipa Užarevića...).

► Sudjelovali ste na međunarodnom stručnom skupu posvećenom Antunu Gustavu Matošu koji je nedavno održan u Tovarniku. Kako ocjenjujete suradnju znanstvenih i kulturnih djelatnika iz Hrvatske i Srbije na području književnih istraživanja? Koliko se dvije književnosti danas izučavaju na fakultetima u Srbiji i Hrvatskoj te koliko su interknjiževna istraživanja zastupljena među mlađim znanstvenicima?

Bila mi je izuzetna čast sudjelovati u manifestaciji posvećenoj A. G. Matošu, jednom od najznačajnijih i najplodnijih stvaralaca ne samo moderne, već cjelokupne hrvatske književnosti. S tim u vezi, pohvalila bih pregalaštvo organizatora, koji imaju svijest o važnosti kulture pamćenja i već desetljeće njeguju sjećanje na jednu od kanonskih figura nacionalne književnosti, velikana koji je svojim radom zadužio i srpsku literaturu. Što se tiče znanstvenih suradnji i istraživačkih projekata, individualni angažmani danas nisu rijetkost, mada bi bilo i lijepo i korisno kada bi postojala jača institucionalna podrška. Nadam se da će u skorijoj budućnosti biti prepoznata važnost bilateralnih projekata znanstvenog tipa, imajući u vidu da postoji dosta toga što bi trebalo znanstveno prevrednovati, istražiti, kontekstualizirati... Prije svega, mislim na onaj prostor koji se u historiografiji određuje kao južnoslavenski književni i kulturni prostor.

► Što biste izdvojili kao najveći izazov, a što kao najveću vrijednost proučavanja hrvatsko-srpskih književnih veza danas?

U istraživačkom smislu bih kao najveći izazov izdvojila proučavanje ogromne arhivske građe vezane upravo za periode najintenzivnije suradnje i izuzetno dinamičnih kulturnih i literarnih relacija u nekada zajedničkoj državi. U potpunosti se slažem sa stavom Vlaha Bogišića, koji je svojevremeno istakao da je komparativno istraživanje hrvatske i srpske literature u književnohistorijskom i kulturološkom smislu epohalna tema, i kao komparatist nastavljam proučavanje onoga što sam naslovom svoje knjige označila kao sličnosti, razlike, isključivosti. Izazovi su veliki, građa je opsežna i inspirativna, a otkrića su svakako vrijedna, tim prije što doprinose cjelovitijoj slici jednog kulturno-historijskog konteksta, dok, na izvjestan način, označavaju i neku vrstu prkosa sveprisutnoj i vrlo rasprostranjenoj težnji za simplifikacijama i jednostranim promatranjem činjenica.

► U svojem doktoratu bavili ste se djelom dramaturga, redatelja, kazališnog pedagoga i pisca Josipa Kulundžića (Zemun, 1899. – Beograd, 1970.) koji je radio i stvarao na tlu današnje Srbije i Hrvatske: od Beograda i Novog Sada do Zagreba i Osijeka. Koliko je njegov opus značajan u prostoru kazališta i književnosti?

Josip Kulundžić je još jedan primjer autora koji je dio i hrvatske i srpske književne historiografije, budući da je svojim životom i radom bio vezan i za Hrvatsku i za Srbiju. Kulundžić je bio svestran umjetnik i njegov opus izuzetno je značajan u domeni dramske i kazališne umjetnosti (bio je ne samo dramski, već i operni i baletni redatelj, zatim profesor na Glumačkoj školi i Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, kao i urednik kazališnih časopisa), što predstavlja poznat i do sada istraživan korpus njegovog stvaralaštva. Međutim, manje je znano da je Kulundžić bio prozni pisac i esejist. Njegov roman Lunar (1921.), tiskan u čuvenoj modernističkoj biblioteci Albatros, doživio je svoje fototipsko izdanje 1985. godine u izdavačkom poduzeću Filip Višnjić, ali su njegovi prozni radovi i eseji ostali rasuti po periodici, premda predstavljaju i te kako značajan segment njegovog djela.

► Koliko kultura, po Vašem mišljenju, pridonosi boljim odnosima dvije države, u ovom konkretnom slučaju Srbije i Hrvatske?

Kultura je ključni i konstitutivni činilac svakog društva, neophodan za ostvarivanje istinskog dijaloga. Međutim, u današnje vrijeme, kultura je u potpunosti marginalizirana, mada je ta činjenica dio globalnog trenda i nema veze s »problematičnim« srpsko-hrvatskim relacijama. Dakle, status kulture je u eri kapitalizma manje-više svuda isti. Doduše, ako govorimo o regiji, najvidljivije su suradnje filmskih i kazališnih stvaralaca, pa i pisaca, koji pronalaze mogućnosti zajedničkih projekata i koprodukcija, što zaslužuje svaku pohvalu. Institucionala podrška bi svakako bila dragocjena, tim prije što je kultura taj temeljni, zajednički imenitelj, onaj element koji ujedinjuje i spaja, prevladavajući periferne i, dijakrono promatrano, efemerne političke diskurse.

► Na kojim istraživanjima trenutno radite i možemo li uskoro očekivati novu knjigu ili projekt?

Trenutno radim na priređivanju Kulundžićevih proznih radova i nadam se da će ta knjiga iduće godine biti objavljena.