Foto: Beta
Naši političari, ne mislim tu samo na Srbiju, već na zemlje zapadnog Balkana, imaju pogrešnu viziju da je članstvo u Europskoj uniji politička odluka, odnosno da će se dogoditi ako se naš predsjednik rukuje s predsjednikom Francuske ili Njemačke, a pri tome se zanemaruje domaća zadaća, odnosno 250.000 stranica pravne stečevine Europske unije: da se one pročitaju, prevedu, shvate i prenesu u domaći pravni poredak
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemački kancelar Friedrich Merz i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sudjelovali su, uz druge političke dužnosnike zemalja zapadnog Balkana, na samita u Tivtu početkom prošlog mjeseca. Prema navodima medija, tom su prilikom razgovarali o mogućnosti da Beograd bude »nagrađen« ako odustane od zakona koji nisu u skladu s uvjetima za članstvo u Europskoj uniji.
U međuvremenu je Narodna skupština Srbije usvojila nove izmjene paketa pravosudnih zakona, poznatih kao »Mrdićevi zakoni«, čime bi se ti propisi trebali uskladiti s nedavnim preporukama Venecijanske komisije. Europska komisija ranije je upozorila Srbiju da neće primati financijska sredstva iz Plana rasta dok su na snazi prve verzije tih zakona.
U međuvremenu, na mitingu SNS-a u Beogradu u subotu, 27. lipnja, Aleksandar Vučić najavio je podnošenje ostavke na dužnost predsjednika države.
Tako izgleda kronologija najznačajnijih političkih dešavanja u prošlom mjesecu.
O tome gdje je Srbija u odnosu na Europsku uniju, što bi donio postupan ulazak u EU, zašto je porastao postotak građana koji žele Srbiju u EU, razgovarali smo s izvršnim direktorom Centra za europske politike Nebojšom Lazarevićem.
Od 2012. godine Srbija je kandidat za članstvo u Europskoj uniji. Službeno, europskom putu Srbije posvećen je i službeni Beograd, ali na tom putu mnogo je kamena spoticanja i problema. Srbija je načelno posvećena europskom putu. Kako Vi vidite odnos vlasti u Srbiji prema Europskoj uniji i budućnosti Srbije u EU?
Taj odnos bio je sasvim drugačiji 2014. godine, kada su počeli pregovori o članstvu Srbije u Europskoj uniji, nego što je to sada. U to vrijeme vlasti u Srbiji provodile su reforme, u smislu financijske konsolidacije, ali i brojne druge reforme. Promjena se, uvjetno rečeno, dogodila oko 2020. godine. Ne samo da su reforme zaustavljene, nego su se u posljednjih pet ili šest godina dogodile stvari koje je Europska komisija ocijenila kao izostanak napretka ili čak nazadovanje. Štoviše, od 2020. godine Srbija formalno više nema ni pregovarački tim za pregovore s Europskom unijom. Mi smo jedina država koja pregovara o članstvu, a nema pregovarački tim. Umjesto njega uspostavljena je neka vrsta koordinacije, iako je pregovarački tim prethodno radio relativno uspješno. Poanta pregovaračkog tima je da on nije u okviru javne uprave, jer nema dovoljno stručnih ljudi da to odrade, već se angažiraju vanjski stručnjaci koji će odraditi taj posao za vas, što je sasvim normalno i opće prihvaćeno. Naši političari, ne mislim tu samo na Srbiju, već na zemlje zapadnog Balkana, imaju pogrešnu viziju da je članstvo u Europskoj uniji politička odluka, odnosno da će se dogoditi ako se naš predsjednik rukuje s predsjednikom Francuske ili Njemačke, a pri tome se zanemaruje domaća zadaća, odnosno 250.000 stranica pravne stečevine Europske unije. Da se to pročita, prevede, shvati i prenese u domaći pravni poredak, te usput da se taj domaći pravni poredak reformira na način koji jamči da će Srbija biti stabilna demokracija i stabilna pravna država. Prvo, oni to vjerojatno ne razumiju, a drugo, i nisu baš pretjerano entuzijastični da rade na tome, pa onda prirodno pridaju veći značaj političkom dijelu procesa. Moglo bi se reći da je čak nakon samita u Tivtu neki entuzijazam malo porastao. Ali čak i da vlast u Srbiji odluči iskoristiti taj entuzijazam, ne vidim tko bi to proveo. Budući da je u međuvremenu čuveni Ured za europske integracije ostao bez kvalitetnih kadrova – ili su razriješeni ili su sami otišli – pa je onda i sam ured ugašen. Kao što sam rekao, ne postoji ni pregovarački tim, pa nemam ni ideju tko bi mogao provesti zadatak dovršavanja pregovora.
Zašto se 2020. godine dogodio taj zaokret u pregovorima s Europskom unijom?
Tinjalo je to već dvije-tri godine ranije. Vlast se koncentrirala na unutarnje događaje, a manje joj je bilo važno hoće li netko na Zapadu to ocijeniti uspješnim ili neuspješnim. Jedan od naših mitova ili predrasuda je da se Srbija u svojoj vanjskoj politici oslanja na Rusiju. To nije točno, ali postoji oslanjanje ili pokušaj oslanjanja na Kinu. Dakle, u ekonomskom smislu vlastima je postalo mnogo jednostavnije oslanjati se na kineske zajmove, zajmove Svjetske banke i druge zajmove koji su povoljni, ali nisu uvjetovani ni reformama ni strogim procedurama u realizaciji tih zajmova. Lakše je uzeti takav zajam nego dobiti novac iz Europske unije koji je uvjetovan reformama.
Dakle, unutarnji problemi i financije rješavali su se takvom vrstom zajmova?
Koliko god zajam bio povoljan, koliko god kamata bila mala ili je čak nema, on se mora vratiti. S druge strane, Europska unija svake godine daje 300 milijuna eura bespovratno. A to je kap u moru u odnosu na novac koji bismo dobivali da smo postali članica Europske unije. Prema proračunima CEP-a, godišnje bismo dobivali oko tri milijarde eura, što je uvjetovano investicijama od također oko tri milijarde eura. Dakle, koliko Europska unija investira, toliko bi i Srbija morala investirati, što bi pokrenulo ciklus od šest milijardi eura javnih ulaganja.
Može li se reći da Europska unija dosta toga tolerira Srbiji? Je li razlog tomu što se i na nedemokratske režime u regiji zapadnog Balkana gleda kao na garante regionalne stabilnosti i sigurnosti?
Nisma siguran da ljudi razumiju ulogu Europske unije. Ona nije kontrolno tijelo prema Srbiji. Nije njezina zadaća zauzimati stavove. Istraživanja CEP-a govore da u oporbenom dijelu Srbije postoji razočaranje što Europska unija podržava stabilokratiju. Nema ona što podržavati ili ne podržavati. Ona samo može konstatirati da se reforme ne provode, da su to bili uvjeti za pregovore za članstvo i da uspori ili zaustavi pregovore o članstvu. To je maksimalno što može uraditi. Nismo mi kolonija EU, niti EU sebe tako doživljava. Ako govorimo o novcu, odnosno o Planu rasta za zapadni Balkan, Europska unija ukupno je izdvojila šest milijardi eura. Od toga su samo dvije milijarde bespovratna sredstva, dok su četiri milijarde povoljni zajmovi za cijeli zapadni Balkan tijekom razdoblja od tri godine. To nije velik iznos. Dovoljno je velik da o njemu razgovaramo i da nama koji se time bavimo bude važan, ali istodobno dovoljno malen da nikoga ozbiljnije ne potakne na provedbu reformi. Prva tranša sredstava isplaćena je Srbiji prošle godine jer je Europska unija željela djelovati konstruktivno i, uvjetno rečeno, steći određeni kredibilitet kod srpskih vlasti. Nažalost, u našim je krugovima to protumačeno kao dokaz da će novac biti isplaćen bez obzira na to kako radimo. Po mojem mišljenju, to je bilo pogrešno iskomunicirano. Takav pristup više neće prolaziti. Izostanak reformi neće se tolerirati. Od približno četrdeset reformskih zakona koji su se ocjenjivali u okviru Plana rasta ispunjeno ih je tek desetak. Jednako tako, neće se tolerirati ni nazadovanje, a takozvani Mrdićevi zakoni ocijenjeni su kao korak unatrag.
Rekli ste da Srbija godišnje iz Europske unije dobiva više od 300 milijuna eura. Može li to biti dovoljan »mamac« za vlast u Srbiji?
Apsolutno ne. Ponovit ću da bismo kao članica Europske unije dobivali tri milijarde. Nije stvar samo u tome koliko dobivamo, već i za što se taj novac koristi. Od tri milijarde pretpostavljam da bi trećina išla za izravna plaćanja u poljoprivredi, što bi naši proizvođači svakako osjetili. Dio novca išao bi u infrastrukturu i nerazvijena područja. Danas ne samo da dobivamo deset puta manje, već 80 posto tog novca dobivaju međunarodne konzultantske tvrtke koje provode reforme. Kada Europska unija kaže da je dala pet milijuna eura za reformu javne uprave u Srbiji, to znači da je taj novac dala međunarodnoj tvrtki da provodi reforme u Srbiji. U većini slučajeva taj se novac potroši tako što se dovedu strani stručnjaci koji ne razumiju domaći kontekst, odrade svoj dio posla, napišu izvješće i nacrt nekog zakona i na tome sve ostane. Od tih 300 milijuna Srbija ne osjeti ni 50 milijuna, a to je jako mali novac.
Foto: N1
Merz i Macron pokrenuli su inicijativu za postupnu integraciju zapadnog Balkana i Europske unije. Što donosi ta inicijativa?
Crna Gora će vjerojatno jedina završiti pregovore po staroj metodologiji i okončati pregovore sljedeće godine, 2028. i 2029. ratificirati sporazume te 2029. postati članica. To je ono što je realno. Centar za europske politike u suradnji s »think tank« organizacijama iz Bruxellesa 2018. godine izašao je i rekao da sve ostale zemlje zapadnog Balkana, po postojećoj metodologiji, ne mogu postati članice Europske unije te smo predložili i detaljno napisali metodologiju postupne integracije Srbije u Europsku uniju. To je tada naišlo na svojevrsno ignoriranje od lokalnih vlasti. U jednom trenutku to je počelo posebno zanimati francusku administraciju. Ono s čime je sada Merz izašao posljedica je toga što je za tu ideju negdje čuo, ali ne zna kako bi to točno izgledalo. Naš prijedlog svodi se na to da ne možemo očekivati da Srbija s 350 milijuna eura, koliko dobiva godišnje, sustigne Poljsku koja dobiva 14 milijardi eura. To se nikada neće dogoditi. Po ovom prijedlogu ulazili bismo po fazama. Kako zadovoljimo određena područja, tako prelazimo na sljedeću razinu. S tim razinama povećavao bi se novac koji bismo dobivali i prava koja imamo: nekada samo sjediti za stolom, nekada sudjelovati u raspravi, nekada glasovati, a u krajnjoj fazi dobivamo prava iz punopravnog članstva. Između druge i treće faze građani Srbije postali bi građani Europske unije. Ovo o čemu sam govorio CEP-ov je prijedlog. Na što se točno odnosi Merzova inicijativa, ne zna se. On je pozvao države koje su u procesu europskih integracija da same definiraju jesu li za to, pa da onda definiraju kako bi to izgledalo.
Koliko je realno da se to i provede? Da države koje pregovaraju budu za to?
Vrlo je realno. Postojeći način pregovora nije realan, a osim toga dijelu vlasti na zapadnom Balkanu, koji suštinski ne želi članstvo u Europskoj uniji, takav način omogućuje da dobije na vremenu i svom stanovništvu prikaže kako radi na europskim integracijama. S druge strane, to omogućuje i Europskoj uniji, koja do sada nije pokazivala nikakvu posebnu namjeru integrirati zapadni Balkan, da tvrdi kako doista ima želju za proširenjem. Ja sam dosta kritičan prema našoj vlasti, ali isto tako treba primijetiti da nikakva posebna želja Europske unije za proširenjem nije postojala posljednjih deset godina. Da je postojala, to bi se dogodilo.
Onda je to prihvatljiv prijedlog za Srbiju?
Da. Potrebno je taj prijedlog i konkretizirati, ali europska birokracija je velika i prilično sklona alternativnim rješenjima te mislim da će izaći s nekim prijedlogom.
Krajem ove ili početkom iduće godine? Ili je to prekratak rok?
Nije prekratak rok.
U Solunu su prije 23 godine zemlje zapadnog Balkana Solunskom deklaracijom dobile poruku da su dobrodošle u Europsku uniju, ali pod određenim uvjetima. Neki analitičari smatraju da je samit EU – zapadni Balkan u Tivtu 2026. davno zakašnjeli prirodni nastavak samita u Solunu 2003. Što Vi kažete na tu usporedbu?
Za 23 godine izgubljene su dvije milijarde eura godišnje, odnosno 46 milijardi eura koje je Srbija mogla povući iz europskih fondova. Ne znam je li Tivat bio u funkciji toga da se pokaže Crnoj Gori da će se neke stvari dogoditi, a da se usput ostali ne razočaraju. Ne znam je li Tivat služio tome da se Ukrajina malo prizemlji. Tijekom rata Ukrajini je obećano puno toga, ali nerealnog. To je država koja ni prije ovoga rata nije ispunjavala uvjete za članstvo u Europskoj uniji, a tek ih sada ne ispunjava. Trećina stanovništva ili je interno raseljena ili se nalazi izvan zemlje, gospodarstvo je razoreno i sigurno nije ostvaren napredak u demokratskom smislu. Obećati takvoj državi da će postati članica Europske unije odmah nakon završetka rata bilo je suludo još i u trenutku kada je to obećanje dano. Sada se Europska unija mora iz toga izvlačiti pa se Ukrajini nudi neki alternativni put. Mislim da su sve te priče o alternativama počele upravo zbog Ukrajine. Kako Ukrajini predstaviti da ona neće moći postati članica Europske unije?
Da se vratimo na Srbiju. Kako je pokazalo istraživanje CEP-a, kada bi se referendum održao sutra, za članstvo Srbije u Europskoj uniji glasovalo bi 56,4 posto građana koji imaju jasan stav. Istodobno, većina ispitanika sumnja u iskrenost namjere Europske unije da Srbiju primi u članstvo i pesimistično gleda na ishod pristupnog procesa. To su drukčiji rezultati od prethodnih istraživanja, kada je većina ispitanika bila protiv članstva u Europskoj uniji. Kako komentirate te rezultate?
Odnos stanovništva prema Europskoj uniji uvijek je odraz odnosa medija prema Europskoj uniji. U Srbiji je odnos medija prema Europskoj uniji bio negativan barem deset godina. I to izrazito negativan, u smislu okrivljavanja Europske unije za sve u provladinim medijima poput Kurira i Informera. Ništa manje negativan nije bio ni u nastupima oporbenih stranaka i oporbenih medija, jer su i oni pothranjivali neku vrstu euroskepticizma, ako ne i nešto gore. Zato nije iznenađujuće što je u Srbiji potpora ulasku u Europsku uniju bila izrazito niska u odnosu na druge države, gdje ona iznosi 70 ili čak 90 posto, dok je kod nas u jednom trenutku pala na 36 posto. Ovo poboljšanje nije posljedica nikakve stvarne promjene, nego činjenice da su sedam dana u svim provladinim medijima objavljivani hvalospjevi o samitu u Tivtu, uspjehu naše vlasti u Tivtu i nadi da ćemo postati članica Europske unije. To je trenutačno stanje i mislim da će se već na jesen sve ispuhati i vratiti na staro.
Rezultati istraživanja objavljeni su čak i na naslovnici jednog provladinog tabloida. Može li se to onda tumačiti kao da Beograd mijenja odnos prema približavanju Europskoj uniji?
Nažalost, ne. To je samo dnevna politika.
Kako prosječnom građaninu Srbije, koji ima površna znanja o Europskoj uniji i informira se putem medija, objasniti što za Srbiju znači biti članica EU? Može li jedno od objašnjenja biti da građani, da je Srbija u EU, ne bi čekali na granicama zbog EES sustava?
Ta situacija na granicama veliki je problem koji je uvela sama Europska unija. To je jedan od primjera koji ja koristim da pokažem koliko ni oni nisu nevini u ovoj igri. Dopustiti da europska birokracija uvede sustav koji je izvan bilo kakvih standarda, koji će stvoriti samo nepotrebne gužve i koji ne garantira ništa novo što nije garantirao stari, takav je promašaj i veliki minus. Minus je i za nas proeuropske snage u Srbiji i zapravo me čudi da vlast to nije bolje iskoristila u svojoj propagandi. Pitanje je što dobivamo članstvom. Dobivamo više novca, reforme koje su uvjet za članstvo, a Europska unija je najbolji okvir za te reforme. Dobivamo lakše školovanje i lakše kretanje.
Otvoreno tržište rada?
Ne bih ni sada rekao da nam je ono zatvoreno, a i nisam siguran da je dobro da se hvalimo izvozom radne snage. Ima tu i jedna dobra stvar. Broj onih koji odlaze zbog školovanja izjednačio se s brojem onih koji se vraćaju. Ali problem je što odlaze visokokvalificirani i kvalificirani radnici raznih struka koji su traženi i ovdje.
Nebojša Lazarević jedan je od osnivača Centra za europske politike. Sudjelovao je u pregovorima za sklapanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), a kao član užeg pregovaračkog tima za vođenje pregovora o članstvu Srbije u Europskoj uniji bio je zadužen za koordinaciju pregovora u pregovaračkim poglavljima 1, 3 i 28. Kao pomoćnik ministra trgovine i usluga rukovodio je Sektorom za međunarodnu suradnju i europske integracije.
Sudjelovao je u izradi velikog broja pravnih dokumenata i propisa, među kojima su Nacionalni program za integraciju Srbije u EU (NPI), Strategija razvoja trgovine Srbije, Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, Zakon o trgovini, Zakon o zaštiti potrošača i dr.
Radio je kao pravni savjetnik u privatnom sektoru, a zatim i u Vladinom uredu za europske integracije. Tijekom svoje profesionalne karijere radio je kao stručnjak ili voditelj na brojnim projektima UNDP-a, EU-a, Svjetske banke, GIZ-a i USAID-a, kao i u brojnim drugim međunarodnim i donatorskim organizacijama.
Koordinirao je rad Nacionalnog konventa za Europsku uniju na nekoliko pregovaračkih poglavlja. Nebojša Lazarević diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, a magistrirao u području prava Europske unije i međunarodnog poslovnog prava u Europskom centru za mir i razvoj Sveučilišta Ujedinjenih naroda za mir.
