»Hrvati u Borči nisu se doselili kao celina na jedanput ovamo već pojedinačno, u razno doba, iz raznih krajeva bivše Austro-Ugarske. Nisu došli oni po svojoj molbi i dozvoli viših vlasti radi dobijanja zemlje, već su došli svojevoljno kao radnici radi zarade kore hleba«, napisao je banatski publicist Toša Iskruljev 

Borča je primjer mjesta u kojemu je vjerski – katolički identitet povijesno bio daleko važniji i monolitniji od onog nacionalnog. Takvi fenomeni nisu rijetkost u sredinama gdje su katolici dugotrajna manjina, ali manjina koja je snažno prigrlila svoju vjeru, dijelom i zahvaljujući predanoj pastoralnoj skrbi u pretežno pravoslavnom okruženju. Kod borčanskih katolika oduvijek je bio snažan osjećaj da u odnosu na dominantno srpsko (a ranije i rumunjsko) stanovništvo čine identitetski poseban, odvojen entitet. Podizanje crkve Uzvišenja svetoga Križa 1905. godine taj je entitet dodatno učvrstilo i očuvalo sve do danas.

»Pohrvaćivanje« pod utjecajem srpske većine?

Borčanska »hrvatska priča« različita je od onih koje se mogu naći u drugim mjestima u Vojvodini, pa i u Banatu, gdje su Hrvati značajna manjina. Ilustrativan prozor u prošlost ove mikrozajednice ostavio je banatski publicist Toša Iskruljev. U svojem feljtonu Kroz naš južni Banat (objavljenom 1931. u Jugoslovenskom dnevniku) Iskruljev iznosi tezu da su Hrvati u Borči »heterogenog etničkog podrijetla (mađarskog, njemačkog, slovačkog i dr.)« te da je za njihovo pohrvaćivanje, paradoksalno, zaslužna upravo srpska većina!

»Hrvati u Borči nisu se doselili kao celina na jedanput ovamo već pojedinačno, u razno doba, iz raznih krajeva bivše Austro-Ugarske. Nisu došli oni po svojoj molbi i dozvoli viših vlasti radi dobijanja zemlje, već su došli svojevoljno kao radnici radi zarade kore hleba. Kad su oni došli ovamo, nisu došli kao Hrvati već kao Madžari, Nemci, Slovaci i tako dalje, koji su se u toku vremena potpuno posrbili među Srbima. Primili su oni srpski jezik, srpske običaje, nošnju i pesmu, a sve svoje ostavili i zaboravili. Ali kako ih je vera delila od Srba, to su oni, posrbljeni, ipak osećali da nisu u svemu ono što su ostali Srbi. Za razliku od Srba pravoslavne vere, nazovu se oni Šokcima, a danas se nazivaju Hrvati«, bilježi Iskruljev.

Ipak, ovom se opisu mora dodati i nezaobilazna činjenica da su, bez obzira na ovakve asimilacijske tijekove, u Borči od prvih doseljavanja pa do danas u značajnom broju prisutne i obitelji izvorno hrvatskog etničkog podrijetla.

Staro groblje – otvorena knjiga borčanskih obitelji

Staro groblje u Borči otvorena je knjiga koja svjedoči o nazočnosti i raznolikosti ovdašnje katoličke, pa tako i hrvatske zajednice. Nalazi se unutar prostora koji zatvaraju današnje ulice Ratnih vojnih invalida i JNA i spada u »zatvorena« groblja koja više ne služe aktivno svrsi pokopa preminulih. Na njemu se, među grobovima pravoslavaca, može identificirati pedesetak grobova borčanskih katolika Hrvata. Dvije daleko najzastupljenije obitelji su Restak (deset grobnica u kojima su osobe koje su nosile ovo prezime), te Firez (osam grobnica). Za njima po brojnosti slijede grobnice obitelji Puc, Birghofer, Horvat, a više od jedne grobnice imaju i članovi obitelji Flanjak, Kolundžić, Maćaš, Nemet, Rister, Tomičić i Vuković. Po jedna grobnica pripada obiteljima: Bukovac, Cindrić, Curnić, Divić, Dragić, Filjak, Flanjak, Foljan, Jelić, Katić, Mataić, Miklić, Špalj, Vidaček i Žalac.

»Može se reći da su članovi obitelji koje se prezivaju Restak, među najbrojnijima od hrvatskih starosjedilaca, podrijetlom Hrvati, kao i za obitelj Flanjak, jedno od prvih hrvatskih prezimena u Borči. Na korijene druge po brojnosti (grobnica) obitelji Firez, koja se očito nekad zvala Fűrész, pokazuje značenje te riječi (mađarski – pila)«, navodi etnolog i istraživač podrijetla banatskih Hrvata Dalibor Mergel.

On dodaje kako su jedan od mogućih uzroka koji su pridonijeli primanju hrvatskog identiteta kod nekih borčanskih katolika bile bračne veze, primjerice s Hrvatima u susjednom Glogonju. U državnim maticama rođenih u rubrici »materinski jezik« pri rođenju djeteta Antona Fireza iz Borče i supruge Roze, rođ. Šoštarić rodom iz Glogonja, tako, upisan je hrvatski jezik.

Što govore imena i grobna arhitektura?

Pogled na Staro groblje, gdje grobovi Hrvata (oni s očuvanim nadgrobnicima) čine oko 5% ukupnog broja, otkriva i zanimljive onomastičke trendove. S obzirom na to da su na groblju očuvani spomenici osoba rođenih od kraja XIX. pa do šezdesetih godina XX. stoljeća, apsolutni hit u zajednici, poredana po učestalosti, bila su muška imena: Nikola, Miša, Paja, Ivan, Franja, Jozef, Luka i Steva, te ženska: Katica, Lenka, Roza, Ana, Anka, Marija, Jela, Tona i Kata. Središnje mjesto i svojevrsni vizualni centar groblja krasi visoko raspelo. Ono je postavljeno u samo srce parcele gdje su gusto koncentrirani grobovi Hrvata i ostalih katolika, a pretpostavlja se da ga je podigla obitelj Firez.

Zanimljiv je i kulturološki fenomen da borčanski Hrvati i katolici, kako na Starom groblju tako i na novom groblju Zbeg, na svojim spomenicima nešto češće koriste ćirilicu nego latinicu, a nerijetko preuzimaju i kršćansku ornamentiku kakvu uobičajeno koriste pravoslavni Srbi, što svjedoči o dubokoj prožetosti s većinskim stanovništvom.

Tijekom XX. stoljeća broj izjašnjenih Hrvata u Borči na popisima je bio redovito troznamenkast. Godine 1921. u naselju su živjela 143 Hrvata. Tada ih je bilo gotovo 11%, no udio se smanjivao budući da je ukupan broj stanovnika vrtoglavo rastao. Godine 1953. Hrvatima se izjasnilo 243 Borčana, 1961. – 238, 1971. – 277, a 1981. najviše – 333. Godine 1991. bilo je 275 Hrvata, a 2022. njih 232. To je prva godina kada je udio pao ispod 1%. Godine 2011. službeno je u Borči bilo 147 Hrvata, a 2022 njih 96 (0,18% Borčana). Na popisima 1961. i 1971. Hrvati su bili drugi narod po brojnosti u Borči, nakon Srba.

Noviji slojevi Hrvata

Ostatak Pančevačkog rita bilježi još skromnije brojke: posljednji popis pokazuje da u Padinskoj Skeli živi tek 11 Hrvata, a u Ovči svega 5. U ostalim okolnim naseljima broj se javno i ne iskazuje jer se radi o tek pojedinačnim slučajevima (jedan do dva stanovnika).

Ipak, na doseljavanje Hrvata u Borču, Padinsku Skelu i ostala naselja općine Palilula sjeverno od Dunava tijekom druge polovice XX. stoljeća upućuju i nadgrobnici na velikom, aktivnom groblju Zbeg (osnovanom 1996. godine). Iako su ovdje pokopani Hrvati znatno malobrojniji nego na Starom groblju, na vječni počinak tu su ispraćeni članovi obitelji: Bistrović, Bogdan, Čačija, Dudak, Gašpar, Dujmović, Foljan, Kitanović, Kolarević, Kolundžić, Krajnović, Lukavečki, Matoš, Matutinović, Medvidović, Nakić, Olujić, Papak, Peić, Posavec, Prgomet, Raič, Ratkajac, Rodeš, Šulj, Vujić, Vuković, Žalac i drugi, ostavljajući trajan biljeg o prisutnosti ove zajednice na lijevoj obali Dunava, u sjevernom, najisturenijem, banatskom dijelu teritorija glavnog grada Srbije.

Marko Tucakov