
Katoličko groblje Glogonj
Oko 20 nadgrobnika, od onih koji su čitljivi, pripada hrvatskim obiteljima ili pojedincima, dok su ostalo Nijemci
Vječno počivalište katolika u Glogonju, selu u Potamišju sjeverozapadno od Pančeva, odličan je suvremeni primjer modernoga uređenja spomen-groblja. Prostor koji danas zauzima, između ulica JNA i 4. oktobra, u neposrednoj blizini rumunjskog pravoslavnog i blizu srpskog pravoslavnog (»seoskog«) groblja, mali je dio nekada prostranog katoličkog groblja. Za razliku od mnogih sličnih lokacija na kojima je sahranjivano njemačko stanovništvo u Vojvodini, glogonjsko groblje je konzervirano. Oko 300 nadgrobnika koji su bili locirani na groblju koje je gutala vegetacija i vremenske promjene preneseno je u jugoistočni kut groblja i postavljeno geometrijski precizno, te stabilizirano na način da dva reda nadgrobnika povezuje betonska šetnica. Ne zna se jesu li to bili svi nadgrobnici koji su u razdoblju konzervacije groblja bili čitavi i iz tog razloga preneseni na spomen-groblje početkom tekućega stoljeća. Oko 20 nadgrobnika, od onih koji su čitljivi, pripada hrvatskim obiteljima ili pojedincima, dok su ostalo Nijemci. U ovom banatskom selu to su bila dva dominantna katolička naroda od konca XVIII. stoljeća, no Hrvata je bilo znatno manje. Vremenom je ta činjenica, čini se, bila ključna da proces asimilacije dovede, u najvećoj mjeri, do njihova utapanja u njemački narod.
Nakon ulazne kapije slijedi put ka memorijalnoj kapeli. Na ulazu u nju na njemačkom, srpskom i engleskom jeziku, napisano je: »S dubokim poštovanjem sjećamo se svojih nekadašnjih njemačkih sugrađana koji ovdje počivaju počev od 1794. Neka im Bog podari vječni mir«. Memorijalnu kapelu dao je sagraditi Anton Nahm (1939. – 2002.), rođeni Glogonjac, u spomen kojega je postavljena i memorijalna ploča 2009. godine. Pothvatom spašavanja uspomene na glogonjske Nijemce spašena je, očito, za izvjesno vrijeme i uspomena i na ovdje pokopane članove hrvatske zajednice.
Društvene konture opstanka Hrvata
»Glogonj, u modernom smislu, utemeljen je u razdoblju 1774.-1775. godine, najvjerojatnije na mjestu starog naselja, koje je nestalo sredinom XVIII. stoljeća. Istodobno s obnovom naselja počinje doseljavanje Nijemaca i Hrvata. Prema ishodišnom području najranijih doseljenika prevladavala su mjesta u Kordunu – Slunj, Kremen i Lađevac kod Slunja, Blagaj, Rakovica, Cetingrad i Batnoga kod Cetingrada. Naselje je bilo sjedište dijela Njemačko-banatskog graničnog puka. Hrvati su živjeli u sjevernom i sjeverozapadnom dijelu, izmiješani s Nijemcima, dok su Rumunji i Romi većinom prevladavali u južnom dijelu naselja«, navodi prof. Mario Bara u svojem članku o povijesti migracija Hrvata u Banatu objavljenom u Godišnjaku za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Koji su stanovnici bili Nijemci, a koji Hrvati teško je reći, no na osnovi upisa u matične knjige mjesne župe može se pretpostaviti da su doseljavanja započela 1770-ih. U idućem stoljeću u naselju je čak djelovala Njemačko-hrvatska škola (1826. – 1872.), s dijelom učitelja koji su bili lokalni Hrvati ili podrijetlom iz drugih dijelova Vojne granice. Dio glogonjskih Hrvata odlazio je na školovanje u Hrvatsku, tako da je u zajednici bilo vrhunski školovanih ljudi.
Izloženost germanizaciji utjecala je i na lokalne migracije u druga naselja u kojima su živjeli Hrvati. Oni glogonjski Hrvati koji su se naselili u Starčevu, od sredine XIX. stoljeća, sačuvali su hrvatski identitet, dok oni koji su ostali u Glogonju u tome nisu uspjeli. Raseljavanja su zabilježena i u Pančevo, ali i u Surčin i Zemun, a početkom XX. stoljeća počinju i prekooceanske migracije. Pred Drugi svjetski rat gotovo svi su Hrvati Glogonja bili germanizirani. Po završetku rata iseljeni su Nijemci i dio germaniziranih Hrvata, a naseljeni kolonisti, uglavnom iz Makedonije i južne Srbije. Broj iskazanih Hrvata u popisima stanovništva kontinuirano se smanjivao zbog iseljavanja i izumiranja 1953. (65), 1961. (36), 1971. (19), 1981. (17), 1991. (16), 2002. (6) i 2011. (4). Posljednji popis kazuje da u selu živi pet Hrvata, što je daleko manje od 1% stanovnika.

Materijalni ostaci hrvatskih obitelji
Na pojedinim se nadgrobnim pločama na »spašenom« katoličkom groblju jasno razaznaju njemačkom transkripcijom upisana imena Hrvatica i Hrvata iz obitelji: Šoštarić (daleko najveći broj grobnica i sahranjenih osoba), Polečni, Katić, Valentić, Andrlić, Novak i Žeravica. Ove su osobe bile rođene većim dijelom u XIX. stoljeću (čak i u prvom dijelu toga stoljeća), što glogonjske hrvatske nadgrobne spomenike može činiti značajnim dijelom sveukupne baštine Hrvata u Srbiji. Tu su i novije grobnice Hrvata čiji su nadgrobnici uglavnom na srpskom jeziku: obitelji Sanjiga i Čikara. Na susjednom pravoslavnom groblju se, pak, nalaze malobrojni grobovi Hrvata potomaka »graničara« – prezimena onih obitelji koje su pokazale lokalnu dugovječnost te su se među stanovništvom zadržale do duboko u drugu polovicu XX. stoljeća, a među njima su najbrojniji oni iz obitelji Katić (četiri grobnice). Tu su pokopani i članovi obitelji Sovulj, Ganković, Brunić, Jurković (dvije grobnice), Bijelić (tri grobnice), Zupčić i Turoković. Neke od ovih obitelji imaju nadgrobnike napisane na srpskoj ćirilici, no neke se mogu podičiti svojevrsnim vraćanjem izgubljenog identiteta, pa su odlučile najvažnije podatke o svojim pokojnicima ispisati na hrvatskom standardu.
Etnolog i genealog Dalibor Mergel u svojim je istraživanjima obitelji južnobanatskih Hrvata došao do popisa onih koje se mogu računati kao izvorno glogonjske. To su: Cindrić, Katić, Matuša, Medved, Međid, Milošević, Mulac, Nazančić, Neverka, Obranović, Obućina, Ostrun, Pocrnić, Petranović, Polešni, Šoštarić, Valentić, Vidoš, Vratarić, Žeravica. Uvidom u groblje, a još više u župne matice, dade se nazrijeti kolike su bile posljedice djelovanja emigracije i asimilacije u posljednja dva i pol stoljeća života Hrvata u Glogonju, ali i koliki je broj nadgrobnih javnih zapisa o Hrvatima trajno nestao.
Katolička crkva izgrađena je 1775.
Crkva svete Ane srušena je 1788., te naredne godine ponovo sagrađena. Crkva je izgrađena darovima vjernika i posvećena 1881. Prvo sjedište župe bio je Sefkerin, gdje je stajao drveni molitveni dom, koji je 1765. podignut u čast svete Tekle. Glogonj je zamišljen kao područni dio Sefkerina, njemačko-hrvatski. Povijest je presudila drukčije, te u Sefkerinu više odavno nema katoličke crkve. Podaci iz shematizama nekadašnje Čanadske nadbiskupije jasno označuju da je od početka postojanja župe Glogonj do završetka povijesnog postojanja te biskupije hrvatski bio jedan od »živih« jezika u katoličkom puku ovoga sela, premda župnika Hrvata u njemu nije bilo.
Danas je filijala Glogonj dio katoličke župe u Opovu. U crkvi svete Ane slave se mise na hrvatskom jeziku o proštenju, kada se ovdje malobrojnim domaćim vjernicima priključuju hodočasnici iz Opova, te rijetko u drugim prigodama. Unatoč tome, primjereno je građevinski zaštićena od upada i posljedičnih mogućih devastacija.
Marko Tucakov

Crkva sv. Ane u Glogonju