»Pomislila sam – sad će se sav svijet srušiti, jer ja više neću to raditi. Ja sam to užasno teško prihvatila. Koliko sam se radovala prvom danu, toliko mi je bio težak posljednji dan«, riječi su učiteljice Zore Tomašev po odlasku u mirovinu

Učiteljica Zora Tomašev jedno je od najprepoznatljivijih i najomiljenijih lica prosvjete na području Bačke. Generacije Berežana, Mirgešana i Subotičana pamte je kao sinonim za toplinu, posvećenost, predanost i prosvjetni rad u punom smislu te riječi.

Od Berega, preko Mirgeša, do Subotice

Zora Tomašev, rođena Peić, svijet je ugledala 1933. godine u Tavankutu. S deset godina odlazi živjeti u Suboticu, u Gundulićevu ulicu, kod svojih majke i dide (očevih roditelja) zbog nastavka školovanja, da bi potom završila Učiteljsku školu i 36 godina bavila se profesijom kojoj se posvetila svim srcem i dušom. No, treba istaknuti da je u to vrijeme bila od rijetkih Tavankućanki koje su se iškolovale, a zahvaljujući kome i kako, kaže:

»Najveću ulogu u tome odigrao je moj stric Marko Peić (bački književnik, onomastirač, sakupljač narodnih umotvorina) i još jedna rođaka. Ja sam bila jako slabo i bolešljivo dijete, i jednom prilikom kada su nam došli u posjet za Uskrs uvjeravali su mog oca da me pusti da se školujem. Bila sam jedno od šestero djece, ali nije baš bio za to jer je trebalo čuvati svinje i krave, trebalo se raditi. Onda, na jedvite jade je pristao uz riječi: ‘Pa neka ide, i onako nije za život’ (misleći naravno na seljačke poslove)«, priča nam učiteljica Zora, prisjećajući se kako je to bila posljednja godina okupacije, te kako su ih tijekom školovanja stalno seljakali jer su škole bile pretvorene u bolnice.

Nakon gimnazije upisala je Učiteljsku školu jer je jako željela biti učiteljica, što joj se i ostvarilo. Prva škola u kojoj je radila bila je ona u Beregu.

»S dvije prijateljice bile smo raspoređene za Sombor odakle sam trebala ići u Lemeš, ali budući da nisam znala mađarski, poslali su me te 1952. godine u Bereg. Za njega do tada nikad nisam čula, ali sam prije toga pročitala knjigu Ante Jakšića Maturant, koji je bio rodom iz ovog mjesta. Kad sam tada sišla s vlaka na toj posljednjoj stanici, u selu koje tada još nije imalo struju, jedna žena me je odvela do ravnateljice škole Eve Jakšić. Pitala sam je ima li neke veze s Antom Jakšićem i kada mi je rekla da mu je ona rođena sestra, oduševila sam se. Bila sam tada tamo najmlađa učiteljica, imala sam 19 godina i dobila sam treći razred s djecom koja su bila mlađa od mene svega deset godina. U tom razredu bilo je preko 40 učenika, njih sam izvela, potom dobila jedan četvrti razred, a onda prvi u kojem je bilo 49 učenika i s njima sam bila do završetka drugog razreda.«

Iako joj je bilo jako lijepo u Beregu, željela je biti bliže Subotici pa se 1957. godine, sa suprugom Stipanom (rođenim Berežaninom) i kćerom Julkom od 20 mjeseci preselila u Mirgeš, gdje je dobila zaposlenje u tavanutskoj terenskoj školi Novo Ljutovo u Mirgešu (današnja mirgeška škola s nižim razredima), gdje je radila deset godina.

»Tamo su u jednom odjeljenju bili učenici od prvog do četvrtog razreda, što je meni bilo veoma zahtjevno za rad nakon ‘čistog’ odjeljenja čak i s 49 učenika. Tako da, dok se nisam malo uvježbala, dijelila sam ih u smjenu i pol (za istu plaću), pa bi mi prvo dolazio prvi i drugi, a onda treći i četvrti razred s kojima je jako puno trebalo raditi jer je prethodno s njima bilo dosta propusta. Kasnije sam se preselila u Tavankut gdje sam postavljena za v. d. ravnateljicu OŠ Matija Gubec i bila tamo svega pola godine, budući da smo počeli s gradnjom kuće u Subotici gdje smo se ubrzo preselili s kćerkom i sinom Petrom. U međuvremenu je bio raspisan natječaj za učiteljicu u OŠ Jovan Jovanović Zmaj na koji sam se prijavila i, unatoč jako velikoj konkurenciji i uz veliku sreću, primljena sam te 1967. godine za učiteljicu u prvom razredu. Tu sam radila 21 godinu, do mirovine. Tako da sam imala radnog staža 36 godina, a u mirovini sam 38«, priča nam Zora Tomašev, koja je u svojoj voljenoj profesiji radila godinu duže samo kako bi sačuvala radno mjesto svojoj kolegici.

A kada je otišla u mirovinu i kada je na početku školske godine trebala predati svoje učenike novoj učiteljici, nije mogla ustati iz kreveta jer se doslovno razboljela od tuge.

»Pomislila sam – sad će se sav svijet srušiti, jer ja više neću to raditi. Ja sam to užasno teško prihvatila. Koliko sam se radovala prvom danu, toliko mi je bio težak posljednji dan.«

Eva Jakšić (stoji u sredini) i Zora Tomašev (čuči u sredini)

Inicijativa oko nadgrobnog spomenika Jakšićevih

Nakon odlaska iz Berega Zora Tomašev je odlazila u to selo više puta tijekom godine budući da je tamo živjela suprugova rodbina. Kada bi išla na groblje, uvijek bi posjetila i grob »svoje« Eve, koju je, kako ističe, jako voljela i od koje je puno toga naučila. Ali zbog jedne stvari ni dan-danas nije mirna.

»Kada je Eva otišla u mirovinu, u jednom trenutku, budući da je bila sama jer se nikad nije udala, predala se u dvorbu jednoj ženi koja je na koncu naslijedila njenu kuću. Međutim, kad je Eva umrla, u proljeće 1987., na nadgrobnu ploču nije ispisano njeno ime. Iste godine u jesen umro je i njen brat Ante koji je živio u Zagrebu, ali je želio biti pokopan u obiteljskoj grobnici u Beregu sa sestrom i roditeljima. No, do danas, nakon gotovo 40 godina od njihove smrti, na tom lijepom visokom nadgrobnom spomeniku nije ispisano ni njeno ni njegovo ime. Kad odem na groblje, odnesem joj buket cvijeća, upalim svijeću i uhvati me takva tuga što nema njenog imena, a znam što je ona sve dala za Bereg, a svakako je i on to zaslužio«, kaže ona i dodaje kako je u više navrata inicirala i pokušala učiniti nešto po tom pitanju.

»Prije više godina, prilikom susreta s mojom prvom generacijom u tom selu, predložila sam da skupimo prilog da se uklešu njihova imena uz godine rođenja i smrti. Jedan od bivših učenika se i prihvatio toga, ali je nažalost ubrzo umro. Još strašnije mi je bilo kad su na jednu godišnjicu Antine smrti iz Zagreba došli njegovi prijatelji koji su donijeli u bakrorezu izrađen njegov lik i zakovali ga na spomenik. A na spomeniku nema njegovog imena! To je stvarno bila bruka i sramota. I prošle i ove godine imala sam sastanak s posljednjom mojom bereškom generacijom, razgovaralo se o tome, neki su i obećali da će to učiniti, pa su rekli da će to riješiti hrvatska zajednica, ali ništa nije urađeno do danas. Sramota što se ne može naći jedan čovjek koji bi prihvatio da se to uradi«, s tugom ističe Zora Tomašev.

Rođendansko iznenađenje voljenih učenika

Prije tri godine, u povodu 90. rođendana (16. veljače 2023.) učiteljice Zore Tomašev, nekoliko generacija njenih učenika (rođenih u prvoj polovini ’70-ih godina), a na inicijativu bivše učenice Aleksandre Saške Erdeg, pripremilo je za nju rođendansko iznenađenje.

»Saška, koja me i danas često posjećuje, rekla mi je jednom da je puno pričala o meni svojoj prijateljici Dragani Selaković iz Novog Sada koja me želi upoznati. One su došle, puno smo razgovarale o svemu i svačemu, da bi nakon toga one ponovno došle kod mene, ali ovog puta s kamerom. Mi smo se opet lijepo ispričale, pokazala sam, kako su i tražile, neke slike iz albuma, nagrade koje sam dobila i sve su one snimile. Došao moj rođendan, imali smo obiteljski ručak, da bi mi potom moja kćer (koja je inače sve znala), s mojom unukom, rekla da se spremim i da idemo negdje u život. Kad ono, odvele me do OŠ Jovan Jovanović Zmaj i kazale da je postavljena neka izložba. Tamo se odjednom stvorili i moj sin sa snahom, i tako cijela moja obitelj ulazi u školu gdje nas je dočekala ravnateljica Klaudija Gubić Šelken. Otišli smo na prvi kat gdje je inače bila moja učionica i gdje je navodno trebala biti ta izložba, a ona zaključana. Otključala je Klaudija, ono mrak, u njemu mobiteli koji svijetle i odjednom čujem pjevanje pjesme ‘Danas nam je divan dan’. Kad su upalili svjetla, vidim puna učionica mojih bivših učenika. Od Tomislava Stantića dobila sam buket cvijeća, od Saške torticu u obliku srca, da bi mi nakon toga pustili film od skoro sat vremena u kojem su bili dijelovi onog što su me prethodno snimili, kao i moji bivši učenici koji govore o sjećanjima o meni«, prepričava ovaj originalni rođendanski dar omiljena učiteljica brojnih generacija učenika.

Na koncu ove tople životne priče treba reći i da Zora Tomašev godinama unazad tijekom godine skuplja sve brojeve našeg tjednika Hrvatska riječ i nosi ih na Pelješac (mjesto Drače u okviru Općine Janjina) gdje od 1981. godine imaju obiteljsku vikendicu i gdje provode cijelo ljeto.

»Hrvatsku riječ nosim jednom zemljaku iz Berega, Stipanu Đuretiću, koji inače jako puno čita i voli biti u tijeku sa svime što se događa ovdje. On je umirovljenik, ’46. godište, uvijek se jako obraduje, a onda je čitaju i drugi«, kaže ona, dodajući kako su tu vikendicu sagradili prije svega zato što je od djetinjstva imala zdravstvenih problema, kako je tijekom života imala tri ozbiljna astmatična napada, od čega se u potpunosti izliječila nakon samo nekoliko godina boravka na Hrvatskom primorju.

Na koncu, 93-godišnju Učiteljicu (ne slučajno velikim početnim U) Zoru Tomašev, sa, za svakom poželjeti, takvim fizičkim i mentalnim stanjem, te pozitivnim duhovnim stavom, pitali smo ima li još neke želje...

»Želja mi je da još doživim praunučad i jako velika želja mi je da doživim da se uklešu ta dva imena. Tuga me uhvati, toliko to želim, ali evo ja sam nemoćna odavde. Dovoljno je samo da se napiše: Eva Jakšić (1909. – 1987) i Ante Jakšić (1912. – 1987.).«

I. Petrekanić Sič