Bog nas obvezuje preko Svetoga pisma, preko svojih poruka da jedni druge poštivamo, jedni druge razumijemo, da prošlost jedni drugih cijenimo i nastojimo razumjeti to zbližavanje i znanstveno i ljudski. To je nužno i u tome se zapravo sastoji ekumenizam: da živimo u ljubavi.

Fra Benedikt, krsnim imenom Stipo, s izvornim prezimenom u Matici krštenih Vujičić, rođen je 20. veljače 1936. godine u Brestovskom, općina Kiseljak kod Sarajeva, gdje je završio osnovnu školu. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom kao i Filozofsko-teološki studij u Sarajevu. U franjevački red provincije Bosne Srebrene stupio je 1954./55., a doživotne zavjete položio 1959. Za svećenika je zaređen 1963., u samostanskoj crkvi na Plehanu. Na Papinskom liturgijskom institutu pri Papskom ateneumu Anselmianum u Rimu doktorirao je 1971. godine.

Bio je profesor liturgije, istočne i ekumenske teologije te latinskoga jezik. Predavao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu. U dva navrata bio je odgojitelj bogoslova u Sarajevu, zatim je u samostanu Teologije vršio službe vikara, gvardijana i ekonoma. U Beograd je došao 2012. i do 2022. je bio gvardijan, a sada je ekonom i kroničar. Biran je za prefekta studija i definitora, te generalnog vizitatora Splitske franjevačke provincije. Bio je član više provincijskih vijeća i komisija, te u više navrata službeni prevoditelj na talijanski jezik službenih akata Uprave Provincije za nadležne ustanove u Rimu. U Konferenciji provincijala OFM Jugoslavije, odnosno Južnoslavenskoj Konferenciji, bio je drugi tajnik te član Međunarodnog vijeća za odgoj i izobrazbu pri Generalnom tajništvu Franjevačkog reda u Rimu. Kao stručnjak u liturgijskim pitanjima bio je član Liturgijskog odbora Vrhbosanske metropolije, član Hrvatskog liturgijskog vijeća BK Jugoslavije, član Vijeća za Liturgiju BK Bosne i Hercegovine i član Građevinske komisije Vrhbosanske nadbiskupije i Vijeća za sakralnu umjetnost i građevinarstvo svoje Provincije.

U proteklih 90 godina fra Benediktova života dalo bi se tu još štošta nabrojati, no drugi ga opisuju kao čovjeka reda, discipline, u što smo se i sami uvjerili. Ovdje nije samo riječ o čovjeku s impresivnom biografijom, nego o nekome tko je proživio gotovo cijelo stoljeće, bio svjedok velikih društvenih, crkvenih i povijesnih promjena. Fra Benedikt je aktivan i danas, i to kao čovjek smirenosti i duhovnosti, koju svojim osmijehom prenosi i na druge.

►Nakon dugogodišnjeg životnog i redovničkog iskustva, 2012. godine dobili ste premještaj u Beograd. Tada ste preuzeli i službu gvardijana samostana sv. Ante u Beogradu. Kakve Vas uspomene vežu za ovu promjenu i je li Vam bilo teško prihvatiti da umjesto mirovine dobijete premještaj i nove obveze?

Nisam nikad ni sanjao da bih mogao doći do Beograda. Kada je došao moj nasljednik, ja sam rekao svom šefu: »Šefe, moje je isteklo, piši dekret za premještaj«. Pitao me: »Pa kud biste Vi?«. Rekoh: »U moj matični samostan da upišem drugi fakultet«. »A koji je to?«, pitao je. Rekao sam: »Da se pripremim za osobnu pashu, prijelaz s ovoga svijeta k Ocu – to je ozbiljan posao, treba se pripremiti za te stvari«. Tada mi je rekao: »Vidi na što on misli, pa ne znate da se za Vas otima više kuća?«. Ja tad imao 77 godina, pa tko će se za starog čovjeka otimati? Da sam mlađi, mogao bih povjerovati u to, ali kaže on meni: »Bome je. Beograd je pritiskivao na sve tipke, hoćete Beograd?«. Par dana nakon toga dobio sam pismo od nadbiskupa Stanislava Hočevara u kom me moli da dođem u Beograd. Onda je i fra Ilija došao moliti me da dođem u Beograd. Rekoh: »Što me svi molite, kao da je meni teško poslušati što god da mi se naredi«. Nije tu bilo promjena ni teškoća, a iskreno bilo mi je i dodijalo profesorske službe, 44 godine sam bio profesor. Predavao sam liturgiju, latinski jezik, istočnu i ekumensku teologiju i tako dalje. Dosta mi je, toga, idem dalje. I tako sam stigao u Beograd.

► Koje ste sve obveze imali kao gvardijan, a koje danas imate? Kako izgleda jedan Vaš dan?

Služba gvardijana nije bila nešto novo, jer sam ranije bio gvardijan u Sarajevu, a tu je bilo puno lakše. Tu ima manje obveza. U Sarajevu sam imao više kategorija i slojeva ljudi. Te profesori, te časne sestre, studenti, posluga i stotinu poslova. Uloga gvardijana svugdje je ista, kao što dirigent u operi ili pred orkestrom treba koordinirati sve službe i da svatko obavlja svoj posao, tako i gvardijan. Postavljati nove zadatke i kontrolirati ih tako da zajednica daje svjedočanstvo redovničkog, kršćanskog i ljudskoga života. Moj dan danas? Nakon punih 10 godina da sam bio gvardijan ovdje, je pravo umirovljenički. Dakle, nemam obveza, briga, izvještaja... nego ono što mi se rekne to uradim; imam ispovijedanje, mise, neka predavanja i tako što treba, tu sam.

► Maloprije ste spomenuli da ste 44 godine radili kao profesor i odgojitelj, te ste bili zaduženi za odgoj i naobrazbu franjevačkog reda. Nedostaje li Vam ipak to nekad, taj profesorski i odgojiteljski rad?

Štoviše, sretan sam bio kada sam to prestao biti. Stara grčka i latinska poslovica glasi: »Koga su bogovi mrzili, postavili su ga za odgojitelja«. Tako i ja, jedva sam čekao da se oslobodim te dužnosti. Nudio sam i drugima da to preuzmu, ali nisu me poslušali pa sam u dva navrata bio i odgojitelj uz profesorsku službu. To je bio težak posao jer sam imao puno studenata, bogoslova, mladih fratara, nekad ih je bilo i po 130. Bilo je tu puno poslova, čitava kuća, organizacija života, studenata, rada, aktivnosti, planiranja, izvođenja... Tako da, kad sam to sve završio, rekao sam: »Fala Ti, Bože. Sad sam miran«.

► Još ćemo malo o Vašem profesorskom radu. Vaše iskustvo je veliko, pa moram pitati i koliko profesori mogu utjecati na život i odluke mladih, kao i na izbor njihovog zvanja?

To je teško pitanje i treba uvijek znati da si odgojitelji ne umišljaju da oni mogu nešto napraviti. Jer poslovica kaže: »Kakva je sjetva, takva će biti i žetva«. Tako i očekivanje cijelog ostalog života ovisi od odgoja u mladosti. Ako je netko do sedme godine dobro odgojen i ima temelje, može se dalje graditi. Ako to fali, badava vam sav rad. Nemojte misliti da ćete vi nešto postići. Tako sam i radio, bio skroman jer nisam očekivao da ja mogu nešto veliko napraviti. Radio sam savjesno svoje poslove, dužnosti koje mi nalaže red i provincija...

► Što Vas je najviše radovalo u radu sa studentima, jesu li današnji mladi drugačiji od generacija koje ste podučavali na svojim počecima ili mi to samo danas koristimo kao izgovor?

Velika je razlika između nekadašnje i današnje mladosti. U moje vrijeme nije bilo mobitela, pa ni računala nisu ušla u funkciju. Bilo je više posla za rad. Danas su mladi previše izolirani i od društva i od sebe. Naime, sažalijevam tu mladost koja kad ide u školu i vraća se, uvijek ima slušalice u ušima, gledaju ili slušaju nešto. Dakle, ne susretnu se nikada ni sami sa sobom, da o sebi razmišljaju, o svojim dužnostima, o svojoj formaciji, bilo ljudskoj ili stručnoj, akademskoj... Nego su uvijek negdje drugdje, u tim valovima svjetskih zbivanja ili prohtjeva, sklonosti... Izolirani su, manje komunikativni, manje društveni. E, tu bi trebalo društvo utjecati, posebno u odgoju. Tu se treba adaptirati neki odgoj današnjoj situaciji koja je puno teža nego u moje vrijeme.

► Kako to vidite danas? Sada je to odsustvo od stvarnosti, od škole i obveza, ali jednoga dana to će biti odsustvo od obitelji i ti mladi će biti odgojitelji. Kakva nam je sudbina, je li nas to kao društvo treba zabrinjavati?

Zapravo, naše obitelji često su već sad skup individualista. Svatko ima svoj život, ne misli se dovoljno jedan na drugoga, da jedni drugoga pomažu, da jedni drugoga razumiju, shvaćaju, da jedni s drugima podijele potrebe, probleme... Nego praktično nema razgovora. Čim se dođe, uključuje se televizor ili mobitel, tako da ljudi su u samoj kući nepoznanice jedni drugima, u samoj obitelji. Gdje toga ima manje, onda su i obitelji složnije, funkcionalnije i pristupačnije za sve druge.

► Tijekom proteklih 14 godina koliko ste u Beogradu susrećete se i s vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti. Ekumenizam je danas često izgovarana riječ, no, koliko ju je danas moguće živjeti u pravom smislu te riječi? Na što nas ona obvezuje?

Nas kršćane obvezuje sam Isus Krist. Bog nas obvezuje preko Svetoga pisma, preko svojih poruka da jedni druge poštivamo, jedni druge razumijemo, da prošlost jedni drugih cijenimo i nastojimo razumjeti to zbližavanje i znanstveno i ljudski. To je nužno i u tome se zapravo sastoji ekumenizam: da živimo u ljubavi. Kao što je to Drugi Vatikanski sabor zacrtao u svojim dokumentima, treba uspostaviti dijalog ljubavi, dijalog sporazumijevanja, shvaćanja, poštivanja i jednih i drugih tradicija jer svi možemo jedni od drugih učiti. Ovdje sam se susretao na prijedlog nadbiskupa Hočevara često i s Pravoslavnim fakultetom, te sam nekoliko godina držao predavanja njima. Oni bi došli u župu Krista Kralja na liturgiju, kao što smo mi u svoje vrijeme išli vidjeti kako izgleda pravoslavna liturgija. Onda bih imao predavanje komparativne liturgije Istoka i Zapada, kako su se razvijali obredi, podjele obreda i jedne i druge Crkve, i međusobni utjecaji jednih na druge. Budući da sam ja biritualist i dobro poznajem liturgiju i Istočne i Zapadne Crkve, onda bih im to i tumačio. To je bio moj lijep i vrlo dragocjen susret, jer su pitanja postavljali i profesori i studenti vrlo otvoreno. Neki njihovi profesori slali su mi studente na konzultacije kada bi oni pisali magistarske radove. Taj moj ekumenski vid poštivanja drugih i obogaćivanja drugih šire je od opće platforme znanja i poznavanja povijesti. Tu je povijest vrlo važna, povijesni razvoj, poznavanje liturgijskih tekstova i obreda. Vatikanskom reformom Zapad se oslobodio srednjovjekovnih dodataka koji danas više ne odgovaraju, a za to vapije i Istočni obred koji se nagomilao.

► Autor ste i dviju knjiga. Prva nosi naslov De origine, natura et contentu doctrinal praefationum ad »Pater noster« in anaphoris rituum orientalium, a riječ je o Vašoj doktorskoj disertaciji. Druga je knjiga Imendanik koja je objavljena krajem prošle godine. Možete li nam reći nešto više o nastajanju ove dvije knjige?

Eh, da. To je moja doktorska disertacija. Takva knjiga može se napraviti samo u Rimu, jer tamo postoje biblioteke s građom svih naroda i na svim jezicima, što omogućava konzultiranje svega. Pisao sam i razmišljao na latinskom. To sam radio skoro godinu dana po rimskim bibliotekama, a potom i na papinskom Istočnom institutu, to je najvažniji izvor za Istočnu crkvu, jer se tu radi o istočnim liturgijama i obredima. To su tradicijske crkve koje jako poštuju tradiciju (antiohijske, sirijske i aleksandrijske), tako da je sačuvana teologija stare Crkve. Kad gledate samo sadržaj to je cijela dogmatika: trinitarna teologija, kristologija, pneumatologija, mariologija i sakramentologija. Ovo je izvorna teza koja je visoko ocijenjena na samoj promociji doktorata i svi su me molili da to što prije objavim. Posebno moj mentor koji je bio zadivljen opširnošću i argumentacijom. Međutim, vratio sam se u Sarajevo gdje su me čekale dužnosti, pa nisam mogao na nju ni misliti. Kako sam liturgičar, bio sam i član Liturgijskog vijeća pri BK Jugoslavije, u komisiji za provedbu liturgijskih dokumenata s pokojnim Bonaventurom Dudom, Turčinovićem, Šagijem... Eto, svi pokojni. Nema vijeća u kom nisam bio. Tek kad sam došao u Beograd, kad sam se rasteretio, počeo sam se baviti time. Bilo je sve napisano u dva debela sveska, a sad je stisnuto u jednoj knjizi. Kad sam sve unio u kompjutor, onda sam molio provincijala da to objavim i bar posthumno ispoštujem mentorovu želju. Na to je on rekao da nema problema, »daj što prije«. Napisao sam molbu, a u upravi svi moji bivši studenti i odmah može, što prije... I tako je objavljena knjiga i jako sam zahvalan. Dok sam još bio profesor i odgojitelj, izdao sam knjigu poslovica i mudrih izreka koja je nastala iz skripte za studente, a tiskana je na poticaj dvojice profesora iz Zenice. Vidjeli su skripte na mom stolu i rekli da bi to trebalo objaviti. Tako je i bilo, sve su odradili, a ja sam napisao na latinskom odakle sam to sve sakupljao. Na kraju sam dodao i ovo: »Razlike vesele, uradio sam što sam mogao, a koji mogu nek rade bolje«. Imendanik je najnovija knjiga. Stalno su mi postavljali pitanja i ovdje i u Bosni što znači ovo ime, kad imaju imendan i tako... Na sve to sam odgovarao pismeno: porijeklo, što znači inačica toga imena, izvedenice i inačice izvornog jezika, te sam na kraju dodao kad se slavi imendan i prijedlog svetaca koji odgovara imenu, kao i osnovne biografske podatke o svecima. Kad sam vidio da se toga dosta sakupilo, pa reko daj da ja to izdam da me nitko više ne muči. Tako je bilo, napisao sam predgovor, pater Marijan Štajner se oduševio i napisao recenziju i knjiga je izašla. I sad bi ovu knjigu trebao imati svaki župni ured da pomogne ljudima kad imaju krštenje.

► Vrsni ste poznavatelj latinskog jezika. Koliko ste crkvenih knjiga ili obrednika za potrebe liturgija preveli na hrvatski jezik?

Uvijek je trebalo prevoditi s latinskoga na hrvatski jezik. Tako sam najprije prevodio vlastitosti franjevačkog reda, pojedine obrednike, knjige za redovničke zavjete... Moja soba praktički je bila prevoditeljski ured. Kao član Hrvatskog liturgijskog vijeća prevodio sam i knjige, tekstove, i najnoviji obrednik po kom se sada rede đakoni, prezbiteri i biskupi. To sam radio i to u Samoboru kao prognanik, kad su nas protjerali iz Sarajeva. Tako da moga prevodilačkog rada ima jako puno, ali ne samo s latinskoga jezika. Katekizam Katoličke crkve prvo je pisan na francuskom jeziku, tu sam isto bio u ekipi za prevođenje. Prevodio sam udžbenike s njemačkog jezika, razne enciklopedije... zapravo nema gdje me nije bilo. Surađivao sam s mnogima i imao dobro poznavanje jezika, pa je to išlo.

► Po Vašem iskustvu, je li se i koliko promijenio život Crkve od Vašeg ređenja pa do danas?

Puno se toga promijenilo. Ređen sam 1936. godine, tad je još uvijek bila stara – Tridentska liturgija i to je bila sasvim druga koncepcija. Jednom prilikom za ručkom za Duhove jedan dijecezanski svećenik se hvalio da je župnik petorice fojničkih gvardijana, a ja se tad pofalio da sam katolik sedmorice papa. Dakle, ređen sam prije Vatikanskog koncila, a s koncilom je papa poručio: »Otvorite prozore da uđe svježeg zraka«. Dakle, bilo je to vrijeme novijih zbivanja, bilo je vrijeme da se i Crkva adaptira. Bilo je tekstova i nepotrebnih stvari koji danas nisu imali značenja, pa je ostavljena mogućnost prilagodbe pojedinim narodima, kulturama i pojedinim kontinentima. To je veliko, veliko postignuće i nadahnuće Duha Svetoga i Božje providnosti. Počevši od Ivana XXIII., Pavla VI., i dalje su pape nastavili u tom novom duhu otvorenosti, prozračnosti i slobode za prilagodbu prilikama mjesta i vremena.

► Za Vas kažu da ste čovjek reda, discipline i rada. Koja je tajna takve ustrajnosti?

Ajme meni, tko će to znati? Imao sam dobre odgojitelje, prije svega roditelje koji su bili jako pobožni. I majka i otac, pa i moje cijelo selo. Vjera se stvarno živjela. Bila su teška vremena, seoski život, promjena političkih sistema, porezi, suša..., a oni su to strpljivo i bogobojazno podnosili i radili. U selu se izjutra i navečer orila molitva. U takvom sam ozračju rastao i tu je nastalo i moje zvanje. Imao sam dobre svećenike, odgojitelje. Tu sam se naučio i redu i disciplini i radu. To je važno i za odgoj i samoodgoj, ono što čuješ od odgojitelja primi, razmisli, prilagodi i primijeni. Tako sam zavolio čistoću, urednost, radinost. Poslije te savjest tjera da radiš pošteno i dovoljno... To je u mladim godina u meni naraslo i razvijalo se i taj razvoj pratim i njegujem i dan danas.

► Kada se danas osvrnete na proteklih 90 godina života, što Vas najviše raduje i na čemu ste Bogu zahvalni?

Radujem se svemu, ali prvo svome zvanju. Imao sam dobre župnike i časne u našoj župi, dobre odgojitelje i to je sve u meni sazrelo da sam želio svakoga se dana pričešćivati. Uvijek sam zavidio župnicima da se mogu svakoga dana pričestiti. Da je meni tako, biti s Isusom svakoga dana. U meni je to raslo, kao i želja za svećeništvom. Tako mislim da je najradosniji dan kad sam primljen u sjemenište, a onda i kada sam postao fratar; kad sam odjeven u habit, primio niže redove, pa položio zavjete, pa ređen za đakona, svećenika... to su dani najveće radosti. Moja redovnička usmjerenja su za mene bila izvori radosti i to su mi najradosniji trenuci. A kasnije i sve one ljudske: uspjeh u školi, životu, u svim dužnostima... Zadovoljan sam samim sobom za trud koji sam uložio u svim poslovima koje sam obnašao.

► Ovih dana pripremate se za proslavu 100. obljetnice samostana i župe sv. Ante u Beogradu. Koliko je danas franjevaca u Beogradu i koliko ste prisutni u javnom životu vjernika?

Koliko sam prisutan? Tko god traži neki intervju – nisam ga odbio. Javni život vezan je za ovu crkvu i crkve Beograda. Preko glasila Blagovijesti trudim se tumačiti papine tekstove, enciklike, onda u organizaciji, uvijek sam bio u najužem krugu organizatora i izvedbe. Tu su i javni nastupi preko tiska ili Radio Marije – kratko rečeno s medijima i među ljudima. Ovdje u Beogradu ima nas trojica. Fra Ivan nam je veliko obogaćenje, mlad profesor koji je na neki način umirovljen jer je naša teologija u Sarajevu dokinuta zbog manjka studenata, te su naši profesori silom prilika umirovljeni. Tu je i fra Ilija koji je gvardijan. Tako nas trojica tu živimo i radimo, oni lijepo rade, a ja sam sad pravo umirovljen. Pomažem u ispovijedi, misi i propovijedi, čitam i pišem.

► Je li moguće živjeti redovnički život u današnjem svijetu s obzirom na redovničke zavjete poslušnosti, jednostavnosti...? Koliko se to prihvaća kod vjernika laika, ali i mlađih redovnika?

Mislim da je redovnički život dobro pozicioniran. Imamo svoje mjesto u Crkvi i društvu. Gdje nas netko treba, tu smo prisutni. Bilo u pomaganju siromašnima, u Caritasu, u pastoralnom radu, u časopisima... Što se tiče redovničkih zavjeta, to su zahtjevi samoga Evanđelja da se živi u siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Naši su samostani poznati po kruhu sv. Ante koji se dijeli siromasima, a pomažemo im i kupovinom lijekova ili hrane. Naši zavjeti dobro dođu i u različitim potrebama ljudi, bilo kao savjet, bilo u duševnim i psihičkim problemima, bilo u egzistencijalnim potrebama. Imamo i jedan i drugi vid pomoći. Imamo ljude koji dolaze s bolesnom djecom, pa im ponudimo smještaj i pomoć kako doći do liječnika. Imamo i studente koji tu stanuju. Imamo mogućnost djelovati iz ljubavi i prema Bogu i ljudima.

► Što danas smatrate najvećim bogatstvom jednog čovjeka?

Danas je najveće bogatstvo imati mir. Biti zadovoljan sobom i lijepim odnosom prema Bogu i ljudima. To je taj izvor mira koji je najveće blago. Da nismo rastrojeni, nervozni, nego smireni, da mirno djelujemo i svojom veselošću obogatimo druge. Stara latinska poslovica kaže »Ako nemate liječnika, neka vam liječnici budu ovo troje: veseo duh, odmor i umjerena dijeta«. To je izvor sreće i mogućnost djelotvornoga i nepromašenoga života.

► Koju poruku biste ostaviti mladima i obiteljima koji danas traže svoje mjesto u svijetu i svakidašnjom životu?

O, mladi moji, vi ste anamneza moje mladosti. Spomen moje mladosti. Budite uvijek svoji. Budite uvijek pomireni s Bogom i ljudima. Nastojte uvijek sebe kontrolirati, sebe izgrađivati, nemojte nikada pustiti se niz rijeku da vas voda vodi kamo hoće, nego imajte svoje »ja«. Budite kritični, procjenjujte sve što je dobro i to zadržite, a ono što je loše i osuđujete, nemojte činiti. Amen.