Mak, kultura koja je nekada uglavnom bila vezana za male površine i vlastite potrebe domaćinstava, posljednjih godina ponovno nalazi svoje mjesto na njivama. Razlog za to je stabilniji otkup, interes velikih prerađivača iz Mađarske, ali i činjenica da ova biljka ne zahtijeva velika ulaganja. Ipak, proizvodnja maka nosi i svoje izazove: od kvalitete sjemena i pojave korova, preko žetve, do skladištenja koje može donijeti znatno bolju cijenu, ali traži ozbiljnu pripremu

Mak je dugo bio gotovo zaboravljena kultura na ovim prostorima. Kako kaže poljoprivrednik Dragan Antunović iz Male Bosne, jedan od razloga za to bila je obveza prijavljivanja ove biljke nadležnim institucijama, zbog mogućih zlouporaba i proizvodnje nedozvoljenih supstanci. Zbog toga su, dodaje, mnogi proizvođači izbjegavali mak, ne želeći riskirati bilo kakve probleme sa zakonom. Danas je jednostavnije i prijavljivanje ove kulture. Mak se kroz sustav eAgrar evidentira u kategoriji ostalog industrijskog bilja. Antunović smatra kako je sustav sada uređeniji i da ozbiljnim proizvođačima nije u interesu ulaziti u bilo kakve nezakonite radnje.

»Mak pripada kategoriji industrijskog bilja. Vjerujem da bi, ako bi netko pokušao raditi neke malverzacije, nadležni vrlo brzo reagirali. Mislim da nikome od poljoprivrednika nije u interesu činiti tako nešto. Mak se nikada nije proizvodio u velikim količinama jer nije bilo ni velikih potreba za njim. Ne koristi se u stočnoj hrani, a ranije su ga ljudi uglavnom sijali na salašima, na malim površinama, tek toliko da zadovolje svoje potrebe«, kaže Antunović.

Situacija se, međutim, počela mijenjati posljednjih godina. Velika njemačka kompanija za preradu maka, koja se ubraja među najveće u Europi, otvorila je pogone u Mađarskoj. Ti pogoni, prema riječima našeg sugovornika, po tehnologiji i kapacitetu spadaju među veće u Europi, odmah iza vodećih.

»Preko posrednika smo došli do njih i tako smo krenuli u proizvodnju maka. Ima i kod nas sitnijih otkupljivača, ali oni nemaju takvu proizvodnju kao što je ova u Mađarskoj. Ta kompanija uzima mak iz cijelog okruženja, jer mađarski poljoprivrednici ne mogu proizvesti dovoljne količine«, navodi Antunović.

Dodatna prednost za proizvođače je što je proizvodnja ugovorena. Poljoprivrednici sjeme dobivaju preko posrednika, a roba nakon žetve ide izravno za Mađarsku. Antunović ističe kako je za sada zadovoljan ostvarenom suradnjom.

»Mi smo sklopili ugovor s otkupljivačima i zadovoljni smo suradnjom. Za sada nismo imali problema. Kritično je jedino u berbi, dok se roba ne odnese, jer se mora brzo reagirati kako se mak ne bi upalio dok stoji na prikolicama«, pojašnjava on.

Manja ulaganja, ali specifična tehnologija

Mak se, prema riječima Dragana Antunovića, ne može svrstati među izrazito zahtjevne ratarske kulture. Ulaganja su slična onima u uljanu repicu, ali je velika razlika u tome što mak ne zahtijeva toliko intenzivnu zaštitu.

»Biljka nije zahtjevna. Ulaganje je slično kao kod uljane repice, ali nema toliko drastičnog prskanja, pa je mak jeftinija kultura. Postoje fungicidi i insekticidi kojima se tretira, ali ne u tolikoj mjeri«, kaže Antunović.

Posebnost proizvodnje je u tome što se sjeme koristi u vrlo maloj količini. Za jedan hektar dovoljno je oko 1,2 kilograma sjemena, jer je mak izrazito sitno sjeme. Ne zahtijeva ni velike količine umjetnog gnojiva, što dodatno smanjuje troškove proizvodnje. Ipak, jedna od zahtjevnijih faza je posljednje prskanje. Ono se obavlja kada otpadnu cvjetovi, a tada je biljka već visoka, pa se u parcelu ne može ući običnim traktorima i klasičnim prskalicama.

»Potrebna je adekvatna prskalica kojom se može ući u mak kada je visok. To mora biti ili povišena samohodna prskalica, a u posljednje vrijeme sve više se koriste i dronovi, koji uopće ne ostavljaju trag na njivi«, navodi naš sugovornik.

Suša, pupa i neizvjesnost prinosa

Iako mak relativno dobro podnosi sušu, jer mu glavni dio vegetacije završava prije najjačih ljetnih vrućina, ova godina ipak pokazuje da nedostatak padalina ostavlja posljedice. Antunović kaže kako je rod osjetno manji nego prošle godine.

»Prošle godine imali smo u prosjeku pet do šest mahuna po biljci, a sada ih je tri do četiri. To jasno govori koliko je nedostajalo kiše«, ističe on.

Prošle godine mak je, zbog veće količine vlage u zemljištu, narastao znatno više. To je olakšalo vršidbu, jer je bio viši od pupe, pa je u rodu bilo manje primjese. Ove godine problem je veći, jer su mak i pupa gotovo u istoj ravni.

»Ove godine situacija je takva da je sa sjemenom došlo i sjeme pupe. Na njivama na kojima je nikada nije bilo, sada je ima i previše. Jedini način kako se mogla pojaviti jest da sjeme nije bilo dovoljno dobro selektirano. To je propust proizvođača«, kaže Antunović.

On objašnjava kako bi u proizvodnji sjemena morala postojati bolja kalibracija. U teoriji, svako zrno sjemena maka moralo bi biti iste veličine i težine, upravo kako bi se osigurala čista sjemenska roba. Problem s pupom vidjet će se posebno u žetvi. Antunović kaže kako se mak, bez obzira na primjesu, mora ovršiti »prljav«, jer pokušaji da se žanje što čistije uglavnom završavaju velikim gubicima.

»Bilo je ljudi koji su pokušavali što čistije ovršiti mak, ali gubici su bili ogromni. Bolje je da ti odbiju 30 posto cijene na primjesu, jer ćeš opet više zaraditi na količini nego da ideš na potpuno čistu vršidbu. Dok ne sjednemo u kombajn, nećemo znati konačni prinos«, kaže on.

Prošle godine prinosi su se, prema njegovim riječima, kretali od 450 do 1.000 kilograma po hektaru, ovisno o parceli i kvaliteti pripreme zemljišta.

Skladištenje može donijeti veću cijenu

Jedno od važnih pitanja u proizvodnji maka je i skladištenje. Teoretski, proizvođač koji mak može očistiti, selektirati i kvalitetno uskladištiti, može ostvariti znatno višu cijenu. Međutim, taj posao nije jednostavan.

»Mak se može lagerovati i tada se može dobiti bolja cijena, ali sâmo skladištenje je izuzetno komplicirano. Mora se prvo očistiti, selektirati, mora biti u hladnjači, traži dobru ventilaciju i mnogo rada. Uz sve to, može se dobiti i četiri puta veća cijena«, pojašnjava Antunović.

Zbog toga mnogi proizvođači radije biraju ugovoreni otkup s velikim otkupljivačima. Problem manjih otkupljivača je, kaže, u tome što ne mogu odjednom preuzeti veće količine.

»Tada se poljoprivrednik mora snalaziti gdje će mak odnijeti na čišćenje, pitanje je kako će to čišćenje biti urađeno, a poslije dolazi problem skladištenja. Zato je bolje dogovarati s velikim otkupljivačima koji mogu prihvatiti veće količine maka od više proizvođača«, kaže Antunović.

Osim za zrno, mak ima i druge mogućnosti plasmana. U Nizozemskoj i Mađarskoj, primjerice, proizvođači ga prodaju i kao cvijeće cvjećarima.

»Reže se stabljika od oko 50 centimetara i tako se prodaje kao cvijeće. Kod njih je to dosta popularno, pa se i na taj način može prodavati mak, ne samo zrno«, navodi naš sugovornik.

Kako zaključuje, ove godine se vidi porast broja parcela pod makom. To više nisu samo mali proizvođači i površine za vlastite potrebe. U proizvodnju se sve češće uključuju i veći poljoprivrednici, što pokazuje da mak ponovno postaje ozbiljna tržišna kultura.

Ivan Ušumović