»I kultura i njegovanje tradicije za mene su osobno ispunjenje. Radim ono što volim i radim za ljude, tj. narod koji volim. Svojim angažmanom potičem i druge da se na neki uključe, makar da kažu – ako ti nešto treba, tu sam«, ističe Dunja Šimić

Kao pripadnica mlade generacije bunjevačkih Hrvata, Dunja Šimić od najranijeg djetinjstva, uz podršku svoje najbliže obitelji, aktivno sudjeluje u očuvanju i njegovanju bogate kulturne baštine svog naroda. Završetak studija u Osijeku za nju ne znači samo kraj jednog važnog životnog poglavlja, već i kartu za povratak u rodnu Suboticu, jer sve što je do sada utkano u nju – tradicija, kultura, obrazovanje, želi prenijeti na buduće generacije.

Ljubav prema nošnji i folkloru

Dunja Šimić nije imala ni godinu dana kada je dobila svoju prvu šlingovanu haljinicu i kapicu i kada su je roditelji – Dajana i Davor Šimić poveli sa sobom na Dužijancu. No, inicijator toga bila je njena nana Ružica Šimić, koja ima posebnu ulogu u Dunjinom odrastanju u tradicijskom duhu.

»Ona je sve pripremila i postarala se da me obuče. Kako sam rasla, nastavila je voditi računa o tome, pa bi dio nošnje posuđivala, a dio dopunjavala s nekim dijelovima koji su joj ostali od njene mame i majke. Također mi je napravila i prvu suknju koju je naslijedila od svoje mame, i danas je imam i prilagodila sam je da je i sada mogu nositi. Nismo imali puno svoje nošnje, kombinirali smo, ali se trudila da svaki put nešto nađe i svake godine sam bila u povorci«, kaže Dunja koja je uz nanu ne samo zavoljela nošnju, već je jako voli i obući.

»Nikada neću zaboraviti Dužijancu 2007., lila je kiša, ali nije bilo pitanje hoću li se obući u nošnju, to se podrazumijevalo. Kao mala, kad sam bila kod nane, stolice sam oblačila u nošnju, štirkale smo suknje da bih ja postavljala koreografije. Tako sam se igrala kod nje, jer nije bilo drugog, a i uživala sam u tome. To sam vremenom prenosila i na prijateljice pa bih ih zvala da budemo kerske kraljice i onda bi im nana pomogla oko nabavljanja šlinga. Zaista se volim obući i ne mogu nekima objasniti kako je to stajati u nošnji neprestano pet sati i ne osjetiti umor ili opterećenje zbog toga. Jednostavno ne razmišljam o tome, to mi je prirodno, kao da sam obukla traperice i majicu. Sada se i ja angažiram kada nekom treba nošnja, primjerice kad mi je prijateljica Katarina Piuković bila bandašica 2022., otišla sam u Zagreb u Posudionicu vidjeti što imaju, ali na kraju sam drugdje našla prekrasan komplet za nju, star više od 120 godina«, priča dalje Dunja.

Osim prema nošnji, veliku ljubav gaji i prema folkloru.

»Na folklor sam krenula kao mala, još dok su se probe držale u vrtiću. To je onda prešlo u HKC Bunjevačko kolo, međutim u međuvremenu sam krenula na tamburu u Muzičku školu. Sve je to meni bilo super zbog druženja, ali se baš nisam pronašla u tome. No, mama i tata su rekli da to što se počne, mora se i završiti. Tako da sam prestala s folklorom zbog obveza i završila osnovnu Muzičku školu na odsjeku tambure kod profesorice Mire Temunović. Tog dana kada sam dala posljednji ispit iz tambure, rekla sam profesorici da je to to, što je ona negdje već i znala, pokupila sam stvari i otišla na probu na folklor. To je bio kraj osmog razreda i na folklor sam išla četiri godine, tj. dok nisam otišla na studije. Moram priznati da mi je razdoblje dok sam išla u gimnaziju i igrala folklor do sada najljepše zbog druženja, putovanja, koja su mi ostala u prelijepom sjećanju.«

Dužijanca kroz cijeli život

S nepunih godinu dana Dunja je bila dio povorke središnje žetvene svečanosti Dužijanca u Subotici, 2023. godine bila je bandašica, a od prije mjesec dana je na Izbornoj skupštini UBH-a Dužijanca postala članica ove udruge, kada je izabrana i za članicu Organizacijskog odbora ove manifestacije.

»Bila mi je jako velika želja da budem bandašica, ali sam mislila da je možda problem što sam jedinica, da postoje neki zahtjevi, no izgleda da je bio primijećen moj angažman. Uvijek sam bila uz roditelje i nanu koji su bili aktivni u ovoj manifestaciji, kao i u Velikom prelu, i pomagala sam im u njihovoj organizaciji koliko sam mogla. To mi sada jako puno znači jer mogu od toga nešto primijeniti kada mi se ukažu prilike da i sama nešto uradim. Primjerice, kad je bila Dužijanca u Novom Sadu zvali su me da organiziram vodiče koji će biti zaduženi za skupine sudionika. Nismo ih vodili po gradu, ali je bilo važno znati u svakom momentu gdje su i da ih uputimo u program. Također, s nekolicinom mojih prijateljica u posljednje dvije godine u ime UG-a Hrvatski Majur organizirale smo Prelo mladih. Sve radimo kao što se radi za Veliko prelo, ali radimo same i puno nam znači kada vidimo prepunu dvoranu od 250 mladih koji vole svoju tradiciju i rado sudjeluju u tome«, ističe Dunja.

U obrazovanju i nastavi na hrvatskom

Dunja Šimić je među rijetkima koja je završila cijeli ciklus obrazovanja na hrvatskom – od vrtića, osnovne i srednje škole u Subotici, pa do fakulteta u Osijeku i veoma je sretna zbog mogućnosti školovanja na materinskom jeziku.

»Roditelji se ni u jednom momentu nisu premišljali oko toga, zbog čega sam im zaista zahvalna. Kao jedinici mi je to značilo jer sam puno vremena provodila među vršnjacima, družila se s njima u školi i izvan nje, kasnije na orkestru, folkloru i na putovanjima (Prvić, Cres, Novi Vinodolski...). Često sam razmišljala kako je onima koji poslije osnovne upišu srednju ili fakultet na srpskom, kako im je prebaciti se s hrvatskog i mislim da je lakše onima koji se cijeli ciklus školuju na istom jeziku. Zaista sam uživala tijekom školovanja i želim nastaviti to promovirati među djecom.«

Preko Hrvatskog nacionalno vijeća bila je angažirana i u programu Profesionalna orijentacija.

»Budući da sam u sedmom osnovne i u trećem srednje prošla te testove, iz HNV-a su me pitali da pomognem oko ispravka testova, a vremenom, nakon što sam upisala i fakultet, pomagala sam i oko njihove provedbe, te sudjelovala u nekim radionicama. Ove godine četvrti put idem u Novi Vinodolski sa sedmašima i jako mi je drago što mogu pomoći mladima koji ne znaju kuda bi krenuli. Ne tjeramo ih ni na što, trudimo se biti prijatelji s njima, da nam se otvore i da nam kažu što osjećaju, jer nekada im je dovoljno samo saslušati ih. To nije biti samo voditelj radionice, paziti na njih, gledati što rade, nego biti im prijatelj, biti uz njih pred važnom životnom odlukom«, kaže Dunja koja je godinama bila i sudionica, a potom i animatorica u Etno kampu Hrvatske čitaonice.

Nakon osnovne i srednje škole, podrazumijevalo se, ističe ona, da će nastaviti studije u Hrvatskoj.

»Imala sam veliku želju za Zagrebom, dida Jašo je tamo završio fakultet i rekla sam da ću ja biti sljedeća. Međutim, ja i Zagreb se baš nismo ‘našli’ i ubrzo po upisu na drugu godinu Učiteljskog fakulteta javila sam roditeljima da želim biti bliže. Prebacila sam se na Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku i to je bio zaista dobar izbor, jer s tim fakultetom surađuju i HNV i ZKVH i jako su me lijepo primili. Njihov program se u odnosu na ovdašnji razlikuje u nekoj mjeri, imala sam puno više prilika obići brojne škole i razne obrazovne centre.«

Što se tiče studija, sve ispite je položila, master rad na temu »Kulturna baština kroz izvannastavne aktivnosti odnosno Dužijanca malenih« je gotov i uskoro joj predstoji njegova obrana. Vezano za njegovu temu kaže kako joj je bilo važno da tamošnjim profesorima rad ostane zabilježen, da saznaju nešto o Hrvatima Bunjevcima i da može spojiti kulturu i obrazovanje, tj. ono što ona najviše voli.

Ističe kako se povratak u rodni grad nakon studija podrazumijevao, tj. kako joj je uvijek bila želja da se vrati.

»To je i jedan od razloga zašto sam iz Zagreba prešla u Osijek, da budem bliže, da mogu češće doći jer mi je bilo važno i da tijekom studiranja budem aktivna u zajednici na razne načine i da na neki način budem i vidljivija za budući posao i za sve što me čeka, a sačekalo me«, navodi Dunja, koju od jeseni čeka posao učiteljice u nastavi na hrvatskom jeziku, i to u prvom razredu OŠ Matko Vuković u Subotici.

Dunja Šimić je uz ljubav prema kulturnoj baštini bunjevačkih Hrvata rasla i s njom je srasla. Zato se i vratila, a na koncu razgovora istaknula:

»I kultura i njegovanje tradicije za mene su osobno ispunjenje. Radim ono što volim i radim za ljude, tj. narod koji volim. Vidim da se to i primjećuje i da je taj moj možda mali doprinos zapravo velika stvar za zajednicu, zato što svojim angažmanom potičem i druge da se na neki uključe, makar da kažu – ako ti nešto treba, tu sam. Znam da mogu računati na njih i možda neki nisu ni svjesni da sam ih uključila u nešto. Kroz moje prijatelje, ljude koji me okružuju, ipak dio zajednice je tu i trudi se, a to je bit jer se moramo držati složni i poticati jedni druge. Možda samo jedno ‘da’ poveže deset ljudi koji će se osjećati dobro i koji će biti dio naše zajednice«.

I. Petrekanić Sič