Crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Perlezu
Perlez je (bio) daleko najznačajnije stjecište Hrvata u središnjem Banatu, u dugačkom razdoblju koje započinje sredinom XVIII. stoljeća, u okviru formiranja Vojne granice
Prostrano katoličko groblje u Perlezu, jedno od četiri koja se nalaze u ovom velikom banatskom selu, smješteno između ulica Svetozara Markovića i Ruže Živanović, čuva veliki broj grobova ovdašnjih Hrvata, iza kojih po brojnosti slijede grobnice u kojima su Mađari, a najmanje je očuvanih njemačkih. Josip Nađ, rođeni Perležanin, sadašnji stanovnik Danske, dao je sa svojom obitelji prije nekoliko godina podići primjerenu zidanu ogradu koja je groblje te baštinu koju su čuvale ovdašnje katoličke obitelji zaštitila od devastacije. Na groblju se može prebrojiti najviše grobnica koje pripadaju nekadašnjim perleškim stanovnicima koji su se identificirali kao Hrvati u pojedinim razdobljima naseljavanja ovoga sela, te u pojedinim amplitudama variranja identitetske afilijacije njegovih stanovnika. Grobnice su stoga pravo blago demografskoga i migracijskoga mozaika katoličkoga dijela Perleza.
Stapanje u hrvatski nacionalni korpus
Popis onih u kojima su pokopani Hrvati bogat je i dugačak. Iz njega saznajemo da su ovdje živjele hrvatske obitelji ili pojedinci iz hrvatskih obitelji: Avgustinov, Babuškov, Beljan, Blanar (tri grobnice), Blažeković, Bočarov, Bonus, Brajkov, Burhart, Butina (tri), Damjanov, Damjankov (četiri), Dobčinov (dvije), Duganić, Diković, Gašpar (tri), Gostojić, Guran (dvije), Đerđev, Habanek, Habenšus, Hanzlović, Hojdek, Holasek, Ivančić (pet), Jankulov, Janjiček, Katarov, Kablar, Keglović, Kelava (dvije), Kerčov, Klar, Kolaš, Kristić (dvije), Kućan, Lauš, Lokaiček, Mađarov, Mandelc, Mauka (dvije), Maukov, Menček, Monjev, Mudriš (tri), Nemeš, Nemešić (dvije), Palajac, Pavkov, Penić, Penjov (četiri), Perković, Petrašek, Plenk, Polak (dvije), Purić, Radičev, Rajkov (sedam), Rajnović, Ralik, Regasek, Rakić, Robal, Romanov, Stančić (dvije), Špecik, Švahofer, Ternovac (dvije), Todeskini, Topčinov (dvije), Tutić, Varlanov, Velčov (dvije), Veveriček, Vilček, Vovk, Vračan, Vujević, Vukov (pet), Žirović (pet) i Žunac. »U Perlezu, slično kao i u najbližem ‘hrvatskom’ banatskom naselju Opovu, došlo je do stapanja pojedinih Nijemaca i Slavena različitog narodnosnog podrijetla (hrvatskog, banatsko-bugarskog, češkog, slovačkog, slovenskog, u jedan nacionalni korpus, hrvatski ili šokački, kako su ga nazivali sumještani Srbi, a i sami sebe povremeno«, objašnjava ovakvu lokalnu onomastiku i patronimiju etnonog Dalibor Mergel.
Perlez je (bio) daleko najznačajnije stjecište Hrvata u središnjem Banatu, u dugačkom razdoblju koje započinje sredinom XVIII. stoljeća, u okviru formiranja Vojne granice. Oko 1765. Hrvati ikavski štokavci iz Ličke i Modruške županije te iz okolice Petrinje i Gline započinju naseljavanje u većim skupinama u Perlez, koji je 1773. imao 66 srpskih i 36 katoličkih domova. Rimokatoličke matične knjige počinju se voditi od 1777. godine. Župa je osnovana 1770., a crkva sagrađena 1777. Zaštitnik crkve je u prvo vrijeme bio sveti Maksimilijan, ali tadašnji biskup je 1804. naredio da naslov crkve bude Bezgrešno Začeće Blažene Djevice Marije. U većemu broju Hrvati se ovdje nastanjuju tijekom nastavka trajanja Vojne granice. Osim neposrednog naseljavanja iz Like, Dalmacije i Hrvatskog primorja, naseljavanja su obavljana i etapno, najprije u Srijem (Golubinci, Slankamen i dr.) ili Bačku (Titel), a zatim i u Banat.
Katoličko groblje u Perlezu
Križ krajputaš u Svetosavskoj ulici u Perlezu
Hrvatski u Svetosavskoj ulici
Perlez, naravno, nije bio jedino mjesto unutar Njemačko-banatske pukovnije Vojne granice u kojem su Hrvati u Banatu živjeli, no bilo je najsjevernije i jedino značajnije u geografskom Potisju. Broj Hrvata se tada, sredinom XVIII. stoljeća, procjenjuje na oko 300, povremeno zvanih »Šokci«, koji se tijekom XIX. stoljeća počinju intenzivnije miješati i jezično asimilirati sa (u Perlezu najbrojnijim) Srbima. U naselju je 1890. živio 191 Hrvat u 20-25 obitelji. Broj im u kasnijim godinama raste: 1910. 537 Hrvata, 1921. oko 500, 1931. oko 500, 1935. (515), 1948. (510), 1953. (492), 1961. (440 u općini, a u naselju 372), 1971. (286), 1981. (197), 2002. (44 Hrvata) i 4 Bunjevca, 2011. (27 Hrvata). Godine između dva svjetska rata vjerojatno su bile vrijeme značajnije uporabe hrvatskoga u crkvi. Na uličnom raspelu koje se nalazi na ulazu u selo iz pravca Knićanina, u Svetosavskoj ulici, natpis na postamentu »Na slavu Božju« ispisan je prvo na hrvatskom, a onda na njemačkom jeziku, premda ga je podigla njemačka obitelj Martin.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata, te stradanja Nijemaca u obližnjem logoru u Knićaninu, bilježi se i dalje redoviti crkveni život, u okviru filijalne perleske crkve koja je dio župe u Opovu, i gdje najčešće rezidira župnik. Perlez je imao i svojega samostalnog kapelana Ivicu Prgića, podrijetlom iz Orašja, tijekom 1980-ih. Misi se skoro isključivo na hrvatskom jeziku. Ipak, broj katolika se znatno smanjuje, te, nakon tragičnog odlaska opovskog i perleskog župnika Jana Kuchárika, koji je ovdje izdržao brojne ratne pritiske devedesetih godina prošlog stoljeća, o vjernicima počinje duhovno skrbiti župnik iz susjednog Titela i susjedne biskupije Franjo Lulić. Tako je bilo sve do suvremenoga razdoblja, do 2018., uz mise jednom mjesečno. U najnovijem vremenu svećenik je dolazio iz Zrenjanina, te nanovo iz Opova.
Perlez danas
Crkva Bezgrešnog začeća sa susjednim prostranim monumentalnim župnim domom, 2024. godine zaštićena je kao spomenik kulture u okviru Prostorno kulturno-povijesne cjeline »Centar Perleza«, koja obuhvaća niz povijesno značajnih objekata ovoga sela građenih od XVIII. stoljeća. Župni dom, pak, više nije u vlasništvu Katoličke crkve, nego ga je kupio Benijamin Nađ, te za njega imao planove o otvaranju staračkoga doma, koji se nisu ostvarili. Brojna obitelj Nađ, mađarskoga podrijetla, u međuvremenu se kroatizirala i pripada Crkvi kršćana sedmog dana (adventistima), kojoj je pristupio i znatan dio Perležana hrvatskoga podrijetla.
Devedesete godine prošloga stoljeća perleškim Hrvatima donijele su znatno povećane diskriminatorne pritiske, javna etiketiranja hrvatskoga i u pogrdnom smislu »šokačkoga« imena. Velika izoliranost od ostalih naselja u kojima žive Hrvati u Banatu, nedostatak ohrabrenja predstavnika službene Crkve te krhkost malene zajednice su, čini se, doprinijeli da se ona skoro potpuno slomi, do te mjere da je čak i na mrežnoj stranici Zrenjaninske biskupije objavljeno kako su se iz Perleza »devedesetih godina prošloga stoljeća raselili i Hrvati«. Po posljednjem popisu u ovom selu, među više od 2.900 stanovnika, živi 21 deklarirani Hrvat te 99 katolika. Župni dom stoji prazan. Najveća opasnost za njega je nastavak pljačke, budući da je potpuno otvoren. U crkvi se mise služe povremeno za vrlo mali broj župljana i na hrvatskom jeziku, a župnik Endre Nagy ima iskrene planove za okupljanje ostatka ostataka ove zajednice.
Marko Tucakov
Izvor: Mario Bara: Naši Šokci: podrijetlo, migracije i društveni razvoj Hrvata u Banatu i podaci Dalibora Mergela
