Nevezano za to čime će se baviti kada završi studije, što će mu biti profesija, Marko Grmić ističe kako trenutno ne vidi kako bi mu sutra izgledao život bez tambure i bez današnjih angažmana

Ljubav prema tamburi u Tavankutu se ne uči, ona se nasljeđuje kao vrijedno obiteljsko blago, što najbolje dokazuje priča o mladom Tavankućaninu Marku Grmiću koji je ovaj plemeniti tradicijski instrument zavolio uz svog didu Marka Benčika Makelju. Danas kao voditelj tamburaškog odjela u HKPD-u Matija Gubec u spomenutom selu te šef orkestra u HKC-u Bunjevačko kolo u Subotici, Marko svakog radnog dana (a često i vikendom) živi s tamburom u rukama, ostavljajući vrijedan trag na glazbenoj sceni našeg kraja kroz sviranje, vođenje orkestara i pisanje aranžmana.

Od didine prime...

Osnovnoškolsko obrazovanje na hrvatskom jeziku Marko Grmić završio je u OŠ Matija Gubec u Tavankutu, gdje je bio učenik generacije. U šestom razredu osnovne upisuje nižu Muzičku školu u Subotici, kada i odlučuje da će tamo nastaviti školovanje. U srednjoj Muzičkoj upisuje vokalno-instrumentalni odsjek (instrument tambura), kod profesora Vojislava Temunovića i tu je, kako kaže, stekao vrijedno teorijsko i praktično znanje. Studije započinje u Novom Sadu na Poljoprivrednom fakultetu (smjer agro-turizam), ali se nakon završene prve godine vraća u Suboticu gdje upisuje Visoku tehničku školu strukovnih studija, smjer informatika, gdje je trenutno student na drugoj godini.

Ljubav prema tamburi još kao dječačiću usadio mu je dida Marko:

»Moj dida Marko Benčik Makelja s Čikerije je tamburaš i on mi je još dok sam bio jako mali davao tumburu u ruke. Dao mi je svoju primu na kojoj je počeo učiti svirati i to mi je prvi instrument koji imam i danas. Prvo je svirao u jednoj tavankutskoj bandi, a nakon preseljenja u grad osnovali su drugu«, priča Marko koji je u drugom razredu osnovne krenuo na tamburašku sekciju koju je tada u Tavankutu vodio Stipan Jaramazović.

»Krenuo bih i ranije, ali se kod njega nije moglo prije osme godine. Međutim, tada me je udario 'šamar realnosti', jer, je li, treba vježbati, što je bila velika razlika u odnosu na moje sviranje tambure do tada. Tijekom cijele osnovne škole išao sam na tu sekciju, s tim što je ubrzo njeno vođenje preuzeo Vojislav Temunović koji je imao potpuno drugačiji pristup, koji me je 'kupio' i vježbanje mi više nije teško palo. Tada sam postao i član Hrvatske glazbene udruge (HGU) Festival bunjevački pisama.«

Marku je glavni instrument prima, s tim da je u srednjoj počeo svirati i basprimu nakon što je s četvericom prijatelja osnovao ansambl San.

»Kada sam imao 15 godina, nas petorica iz orkestra HGU-a osnovali smo ansambl San i za potrebe nastupa počeo sam svirati basprimu koju sam u tom momentu čak i više volio. Ovaj je ansambl djelovao sedam-osam godina i s njim smo nastupali na raznim proslavama, a godinu dana svakoga smo vikenda svirali u subotičkom restoranu Bates s čime smo stali zbog korone«, navodi Marko koji, nakon dugo godina, službeno više nije član spomenute udruge, ali im je, kako ističe, na raspolaganju svaki put kada je to potrebno za neki koncert.

Također, na raspolaganju im je i za pjevanje.

»Što se tiče pjevanja na Festivalu bunjevački pisama, iskreno, nisam nešto bio za to, ali sam počeo pod utjecajem članova bande. Na to je utjecao i dida Marko koji je prokomentirao 'kaki je to basprimaš koji ne piva?'. Pa onda moraš, šta ćeš. Tako da sam četiri godine zaredom na ovom festivalu pjevao pjesme našeg ansambla, jer smo na njemu nastupali kao San, a nakon toga kao solo izvođač.«

... do vođenja tamburaškog odjela i orkestra

Marko Grmić je od 2022. godine voditelj tamburaškog odjela u HKPD-u Matija Gubec u Tavankutu.

»Tijekom srednje škole u Gupcu sam vodio orkestar za folklor, ali kada sam je završio nisam više to mogao jer sam otišao u Novi Sad, a i bio sam angažiran oko svirki. Prije četiri godine pitali su me je li bih htio raditi s djecom u tamburaškom odjelu, što nisam prije radio. Bio mi je to veliki izazov, ali sam prihvatio jer mi je ujedno to bila i čast, što sam posebno osjetio nakon njihovog prvog nastupa znajući da sam ih ja tome naučio. Tada mi je to značilo više nego ijedan moj nastup koji sam do tada imao. Nevjerojatan osjećaj«, ističe Marko.

Kada je počeo raditi s djecom, bilo ih je troje-četvero koji su bili učenici petih i šestih razreda, a tada, kao 21-godišnjak, od početka je s njima, kako kaže, uspio ostvariti jako dobar odnos i međusobno poštovanje.

»Rekao bih da je to dijelom i Vojin utjecaj, odnosno da se njegov rad osjeti sada kroz moj na način da se prilagodim svačijem karakteru odnosno trudim se svakom pronaći 'žicu'. Također, išao sam i u školu folklora koju u Hrvatskoj godinama organizira Hrvatska matica iseljenika, pa sam tamo radio s Tiborom Bünom i maestrom Sinišom Leopoldom od kojih sam također puno naučio.«

Ističe kako je broj polaznika tamburaškog odjela iz godine u godinu rastao i sada ih ima 16-ero (svi iz Tavankuta) pa ih je podijelio u mlađu i stariju grupu.

Što se tiče instrumenata, nema svatko svoj, »nešto ih ima Gubec, ali nažalost ne dovoljno, pa posuđujem iz HGU-a FBP koja ih ima dosta. Uglavnom, snalazimo se«.

Od prošlog ljeta Marko je i šef orkestra u HKC-u Bunjevačko kolo u Subotici:

»Nakon što je tadašnji šef Zvezdan Bašić morao otići zbog drugih obveza pozvao me je voditelj folklornog odjela Kola Marin Jaramazović koji je odlučio da u orkestru budu isključivo tamburaši. Već na prvom sastanku prihvatio sam preuzeti tu ulogu. Ovdje je potpuno drugačiji pristup jer radim s maltene gotovim tamburašima budući da su svi naučili svirati u Subotičkom tamburaškom orkestru. Tu nema učenja već se radi na stilu i pripremi za nastupe folkloraša. U orkestru nas s gajdašem Zdenkom Ivankovićem ima osmero«, kaže Marko, dodajući kako su u Tavankutu probe utorkom i četvrtkom, a u Kolu ponedjeljkom, srijedom i petkom, što znači da je svakog radnog dana s tamburom i tamburašima.

Aranžmani, uzori, planovi...

Marko piše i aranžmane, a s tim je počeo za potrebe ansambla San zajedno s članom, kontrašem Lukom Matatićem.

»Ja bih smišljao melodijske linije, ton i harmoniju, a on ostalo, jer u početku nisam imao dovoljno znanja da radim sam, a po koji savjet bi nam dao i Vojo. Pravo sam 'zagrizao' za to kada sam ušao u HKC, za potrebe folklora, kada je primjerice trebalo za neku koreografiju i kada nisam htio da zvučimo neusuglašeno već da svi sviramo isto.«

Tako je na nedavnom tamburaškom koncertu u Tavankutu izvedena kompozicija Karta iz Tavankuta, čiji je Marko autor.

»Jednom prilikom u školi folklora sam čuo i izvodio kompoziciju Posavski pejzaži od Željka Bradića. To zapravo ništa nije njegovo nego je spoj više pjesama iz Posavine, pa mi je to bila inspiracija da napravim tako nešto od glazbenih motiva Hrvata Bunjevaca. Tako da sam, budući da je ove godine 80. obljetnica HKPD-a Matija Gubec, odlučio napraviti nešto za tu prigodu što će izvesti djeca iz tamburaškog odjela. Kao pomoć i inspiracija za to poslužila mi je i knjiga Stipana Jaramazovića Crkvena i pučka glazbena tradicija subotičkih Bunjevaca Hrvata, u kojoj sam pronašao, mogu reći 'zaboravljeno blago', kompozicije koje se odavno ne izvode. Bio sam zadovoljan urađenim, ali kada sam vidio kako djeca vole to svirati, bio sam još zadovoljniji. U toj Karti ima i gajdaško kolo gdje sam stavio tri sola od sviraca koji imaju veze s Tavankutom – Pere Tumbasa Haje koji je dolazio podučavati u Tavankut, te onih rodom iz Gornjeg Tavankuta – virtuoza Tomice Miljačkog Mataka i Stipana Prćića Baće koji mi je inače preko dide rod. S njim sam čak i svirao u sjajnom filmu Branka Ištvančića Pisme, bande, ljudi«, navodi Marko, a na pitanje ima li nekog uzora iz svijeta tambure, odgovara:

»Rekao bih da je to Stipan Benčik Modri, didin stric, o kojem sam dok sam bio mali slušao kako je jako volio svirati. Cijeli je život proveo u Gupcu, s Čikerije je išao pješice u Tavankut na probe, a i ostala je pjesma iza njega – Tavankute, moje selo malo, za koju je napisao tekst i koja se i danas svira u brojnim prigodama«.

Iako ansambl San više ne postoji, Marko kaže da ih puno njih i dalje tako zna, pa se za razne prigode, ako ne svi, onda dvojica-trojica, okupe i sviraju.

Nevezano za to čime će se baviti kada završi studije, što će mu biti profesija, Marko Grmić ističe kako trenutno ne vidi kako bi mu sutra izgledao život bez tambure i bez današnjih angažmana.

»Hoće li ovako biti za pet godina, ne znam, ali bih volio da ostane ovako i zaista vidim sebe u ovom. Vidim sebe i u informatici, ali tambura je svakako 'moj put'.«

I. Petrekanić Sič