Najveći dio velikog katoličkog groblja, na kraju Ulice Stojana Ljubića, 1970-ih je potpuno zbrisan s lica zemlje, skupa s kapelom, i prodan mjesnim vlastima koje su tu uredile nogometni stadion. Od sakralne graditeljske baštine koja je izbjegla rušenje najviše je očuvana ulična kapelica s kiparskom bravurom Isusova krštenja u Jordanu i posvetnom pločom iz 1915. godine, na ulazu u selo iz pravca Bogojeva
Katolička baština u Srpskom Miletiću, u Općini Odžaci, vrlo je važna za razumijevanje povijesti ovoga sela. Ona sakralna, koja se sastoji od objekata koje su sagradili vjernici, u malom broju još stoji. Ona duhovna sačuvana je samo među stranicama zavičajnih monografija koje su objavili nekadašnji stanovnici ovoga sela, kao i u pojedinim sjećanjima. Selo je bivalo oblikovano srpskom populacijom do sredine XVIII. stoljeća. Godine 1786. ondje su doseljeni Nijemci, koji su postali dominantno stanovništvo – 3.600 osoba u prvim godinama Drugog svjetskog rata, uz manji broj mađarskoga življa. Hrvati su se u Srpski Miletić u malom broju doselili između dva rata i napose nakon Drugog svjetskog rata. Od tada su ovdje sa Srbima starosjediocima te naseljenim življem iz južne Srbije, uglavnom iz šire okolice Leskovca.
Matice župe vode se od 1787. Sadašnja župna crkva Uzvišenja svetoga Križa sagrađena je proširivanjem postojeće, od 1811. do 1824. godine. Nakon odlaska njemačkoga stanovništva mise su se, za znatno manji broj preostalih katolika nastavile slaviti, a župom se od tada administrira iz Bogojeva. Naš lokalni sugovornik Valentin Pozojević kaže da su mise u ovoj crkvi na njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku još tijekom 1970-ih bile jednom do dvaput tjedno, a sjeća ih se do 1993., dok je on bio domar župe. Današnje, pak, stanje potpune napuštenosti i građevinske ruiniranosti crkve traje posljednja tri desetljeća i pogoršava se. Prethodni administrator župe preč. Árpád Verebely kaže da je tijekom ratova 1990-ih toranj služio kao vojna osmatračnica. »Kada je vojska nakon ovog 'kampiranja' otišla, ostavila je veliki kaos, a crkva je ostala otvorena, nakon čega je izbio požar, toranj izgorio, luster pao, oltari bili razbijeni… Od tada nije bio misa«, kaže on. Domar zna za nekoliko provala u crkvu. Navodi jednu 1992. te naknadni upad huligana koji su lomili klupe i ukrali križni put, nakon čega je većina crkvenog inventara, radi čuvanja, smještena uglavnom u Doroslovu.
Kalvarijska i grobljanska kapela
Nije crkva jedina katolička građevina čijem su propadanju svjedočili preostali katolici u selu u poratnom vremenu, pa i malobrojni Hrvati. Kalvarija se nalazila na današnjoj adresi Stojana Ljubića (nekada Doroslovačka) br. 169 i 171. Kapela na Kalvariji bila je posvećena Žalosnoj Gospi 1884. godine, ispred ulaza su bila tri križa, a postaje križnoga puta idilično omeđene s po dva reda javorova. Po riječima Pozojevića, kalvarija, kapela i križni put srušeni su najvjerojatnije tijekom 1970-ih godina.
Katoličko groblje osnovano je s prvim naseljenima, a prošireno 1838 godine. Godine 1853. doniran je kip sv. Roka. Za malo zvono, koje je nabavljeno 1907., zajednica je potom podigla drveni zvonik. Godine 1936., kada se njemačka zajednica prisjetila 150. obljetnice naseljavanja, na groblju je donacijama vjernika izgrađena »Kapela predaka« posvećena sv. Roku. Najveći dio velikog katoličkog groblja, na kraju Ulice Stojana Ljubića, 1970-ih potpuno je zbrisan s lica zemlje, skupa s kapelom, i prodan mjesnim vlastima, koje su tu uredile nogometni stadion. Od sakralne graditeljske baštine koja je izbjegla rušenje najviše je očuvana ulična kapelica s kiparskom bravurom Isusova krštenja u Jordanu i posvetnom pločom iz 1915. godine, na ulazu u selo iz pravca Bogojeva.
Turopoljski Banaćanin u Miletiću
Na sadašnjem mjesnom groblju, na sjevernom ulazu u selo, pozornost privlače dva skromna nadgrobnika članova obitelji Pozojević. Poznavateljima podrijetla obitelji Hrvata u Vojvodini jasno je da je riječ o češćem prezimenu turopoljskih Hrvata, koji su na samom početku XIX. stoljeća doseljeni u (istočni) Banat, u Radojevo (Klariju), Hrvatsku Boku i Neuzinu. Valentin Pozojević, današnji stanovnik Odžaka, a nekadašnji Srpskog Miletića, pojašnjava podrijetlo svojih predaka i putove kojima su stigli u ovo selo. »Majka Elisabetha Hoffman rođena je u Branjini kod Belog Manastira. Otac Florijan Pozojević rođen je od bake Katarine Sattleck i djeda Eduarda Pozojevića u Klariji. Pozojevići su bili angažirani kao plaćeni vojnici u Turopolju te dobili plemstvo. Mog djeda Eduarda zarobila je talijanska vojska. Nakon tri neuspješna pokušaja bijega, četvrti put je uspio pobjeći s nekoliko logoraša u Švicarsku, pa pješice stigao do Sombora, gdje se prijavio vlastima. Radio je u ergeli bogatog gazde, kao i moja baka, te su se oni upoznali i došli u Miletić«, kaže on.
Pozojević vrlo dobro poznaje i ostale obitelji Hrvata i pojedine osobe koje su živjele ili žive u Srpskom Miletiću. Na groblju, te u monografiji o ovom selu nalaze se podaci o obiteljima: Borovac, Božičević, Dujlović, Filaković, Gustinčić, Kozbašić, Kuruc, Kušar, Lovas, Marinović, Mušćet, Požarić, Rakin, Štefančić. Podrijetlo obitelji Kozbašić, Rakin i Kuruc je sonćansko, a Mušćet, Marinovići i Gustinčići su podrijetlom iz Dalmacije. Profesor Mario Bara navodi da je dio Hrvata u ovo selo došao tijekom sustavne poslijeratne kolonizacije iz BiH, s područja Jablanice (49 Hrvata bilo je na popisu 1948. godine). Pozojević potvrđuje kako su se u mnogim slučajevima Hrvati snašli kao industrijski radnici. Tumačenja popisa iz 1921. dozvoljavaju da je ovdje bilo Hrvata – 22 osobe. U poslijeratnim godinama bilo ih je do 2%, a po posljednjim popisnim podacima (2022.) ovako se izjasnilo ukupno 18 osoba od 2.486 stanovnika Srpskog Miletića. »Pastoralna skrb katoličkih vjernika odvija se kroz eventualne sprovode, blagoslove, kontakte s preostalim vjernicima ili obiteljima katoličkog podrijetla, kao i kroz brigu o crkvenoj baštini, koliko je to u sadašnjim okolnostima moguće«, kaže sadašnji administrator župe vlč. Ákos Horvát. Posljednja veća intervencija na derutnoj crkvi bila je sanacija dijela krova, kojeg su prije tri godine odnijele superćelijske oluje.
Literatura: J. Wüscht (1936): Über Vergangenheit und Gegenwart der Gemeinde Srpski-Militics – Ein Heimatbuch als Festgabe zur 150 Jahrfeier; G. Đapić (2025): Srpski Miletić kroz vekove.
Marko Tucakov
