Crkva se počela zidati naredbom Kraljevske komore, kojoj je pripadalo cijelo mjesto Čerević, 1776. godine. Dugačka 30 metara, široka 11,75 metara, s tornjem visine oko 35 metara, druga je po veličini u Petrovaradinskom dekanatu, iza crkve sv. Jurja u Petrovaradinu

U Čereviću, mjestu u čijoj okolici tragova kršćanstva ima iz XII. stoljeća, prije izgradnje sadašnje župne crkve postojala je drvena kapela posvećena, kao i sadašnja, sv. Josipu. Crkva se počela zidati naredbom Kraljevske komore, kojoj je pripadalo cijelo mjesto Čerević, 1776. godine. Sazidana je tijekom idućih pet mjeseci i blagoslovljena u svibnju 1777. Župa je postala samostalnom odlukom biskupa Josipa Jurja Strossmayera 1850. Kraljevskom donacijom pripala je pod vlastelinstvo u Futogu, te je do otkupa patronata 1935. skrb o crkvi, župniku i župi bila povjerena futoškim grofovima i njihovim nasljednicima. Sagrađena je u neobaroknom stilu, s vrlo skladnim pročeljem koje je okrenuto k Dunavu. Bijela boja enterijera nameće se kao glavna značajka ove crkve i odaje istovremeno i skromnost i svečanost. Obnavljana je 1886., 1935., 1976. i 1990. godine.

Enterijer crkve krasi središnja oltarna barokna slika sv. Josipa s cijelom nazaretskom obitelji proslavljenoj u nebeskoj slavi, autora Johanna Natinhoffera iz 1781. Posjetitelje oduševi panorama Čerevića u donjem dijelu slike, na kojoj se jasno uočavaju katolička i pravoslavna crkva. S lijeve strane ulaza u svetište je pokrajnji oltar Srca Isusova, okruženog kipovima svete Male Terezije i sv. Marije Margarete Alacoque. Na drugoj strani broda je oltar Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, okružen kipovima sv. Josipa Radnika i sv. Ivana Nepomuka. Crkva je 30 metara dugačka, široka 11,75 m, s tornjem visine oko 35 m, te je druga po veličini u Petrovaradinskom dekanatu, iza crkve sv. Jurja u Petrovaradinu. Izostanak klasične stropne ploče čini je vrlo prostranom. Suvremeni je kuriozitet, koji već dugo traje, da u Čereviću rezidira katolički svećenik koji pokriva i župe Beočin, Srijemska Kamenica te filijale Banoštor i Neštin, a od svih ovih mjesta u samom Čereviću živi najmanje katolika – njih 197 po posljednjem popisu.

Rušenje je već započelo

Sudbina crkvene zgrade posebice je bila burna u godinama nakon Drugog svjetskog rata, kada je župa Čerević bila bez stalnog svećenika. Godine 1947. prvi su puta »neki neodgovorni faktori«, kako navodi u svojoj monografiji o ovoj župi Antun Dević, htjeli porušiti crkvu i već skinuli crijep s krova. Htjeli su skidati i građu, ali su se mnogi zauzeli da se crkva sačuva, a naročito Marko Barac, crkveni odbornik. U veljači 1948. u župnu se kuću, pokraj crkve, uselio Mjesni odbor, u vezi s čim se petrovaradinski dekan Fran Martinčević obratio potpredsjedniku Glavnog Izvršnog odbora AP Vojvodine, petrovaradinskom Hrvatu dr. Ivanu Melvingeru. Dekan je 4. ožujka već dobio izvješće da je počelo rušenje crkve skidanjem crijepa s krova, što je kasnije zaustavljeno. Pola stoljeća kasnije zabilježeni su novi napadi na ovu crkvu, te je odmah nakon vanjske i unutarnje obnove 1990. razbijeno staklo na tornju, a ograda oko crkve je rušena dvaput: u božićnoj noći 1996. godine, te 1. ožujka iduće godine, kada su provalnici ušli u crkveno dvorište i pokušali provaliti u crkvu, na što policija nije reagirala.

»Zahvaljujemo za prošlost«

Svečanu liturgiju u prigodi proslave 250. obljetnice župne crkve sv. Josipa u Čereviću 23. svibnja predslavio je srijemski biskup Fabijan Svalina.

»250 godina molitve, suza i radosti, vjernosti Bogu i Crkvi, vremena tijekom kojega je ova crkva postala mnogo više od same građevine – dom vjere i spomenik ljudima ovoga kraja. Dok ulazimo pod njezine svodove, kao da prolazimo kroz povijest čitavoga Srijema. Svaki kamen ili cigla, svaki oltar ili pogled prema zvoniku nosi priču mnogih generacija koje su ovdje živjele, radile, patile se, nadale se i molile. Ovaj kraj uz Dunav, Čerević, povijesni Banoštor i čitav Srijem pamti mnogo toga. Pamti susrete naroda i kultura, teška vremena ali i one blagoslovljene trenutke. Pamti ljude koji su znali čuvati vjeru čak i onda kada nije bilo lako. Zato ne slavimo samo prošlost, već zahvaljujemo Bogu za ljude koji su ovu crkvu gradili svojim rukama, i još više – svojim životima i svojom živom vjerom. Zahvaljujemo za pretke koji su ovdje primili sakramente, za svećenike koji su služili ovom narodu, za majke i očeve koji su djecu učili moliti, za sve one koji su ostali vjerni Kristu kroz sva ova stoljeća. Svaki pedalj ove crkve odiše poviješću i porukom: Bog nije napustio svoj narod. Zato danas sve prikazujemo Gospodinu – našu prošlost, našu sadašnjost, a još više našu budućnost«, kazao je srijemski biskup Svalina u uvodu mise koja je okupila veliki broj vjernika.

Potičući vjernike i hodočasnike okupljene na proslavi obljetnice, na čelu sa župnikom Lukom Ivkovićem, na potrebu zahvale za sve ljude ovoga kraja, biskup je potaknuo na molitvu »za sve one koji su svojim rukama podizali kuće, vinograde, ali i ovu crkvu, za generacije koje su znale da bez Boga nema ni budućnosti a ni njih, ne smijemo zaboraviti mnoge koji su morali otići«.

»Povijest Srijema nije bila laka. Bilo je rata, progona, podjela, mnogi su ljudi nakon Drugog svjetskog rata nestali iz ovoga kraja, obitelji su raseljene, domovi ostali prazni. Zato obljetnica nije samo slavlje nego i molitva«, kazao je on.

Hrvati u Čereviću

Katoličko stanovništvo Čerevića je u XX. stoljeću po brojnosti bilo značajno, no nikad dominantno. U shematizmu Đakovačke ili bosanske i srijemske biskupije iz 1838. navodi se samo 225 katolika, no u onom iz 1936. čak njih 2.434, što se čini krivim podatkom jer je u prvom poslijeratnom popisu Čerević imao 2.115 stanovnika, od kojih izjašnjenih rimokatolika 582. U dijelu Srijema kojem pripada ovo selo deminutivnog imena, katoličko stanovništvo je bilo, a djelomično je i danas, nacionalno raznoliko, s najvećim brojem Hrvata. Po popisu 1921. godine, uz njih su među katolicima bili najbrojniji Nijemci, pa Mađari, Česi i Slovaci. Zapažaju se i pokreti nacionalnog buđenja Hrvata, osnivanjem Hrvatske čitaonice. U poslijeratnim popisima broj izjašnjenih Hrvata u Čereviću išao je i do 14% (1961.), a i danas je to mjesto s najvećim udjelom Hrvata u Općini Beočin. Tako se izjasnilo 82 osobe (3,82% seoske populacije) na posljednjem popisu. Oni su, nakon Srba, drugi narod po brojnosti u ovom selu koje, kao i druga na podunavskim padinama Fruške gore, gradi značajno pozitivan ekonomski imidž i ima vidljivo veliki broj naseljenika i posjetitelja, uključujući i one iz nedaleke Hrvatske. Navodni razlog tome je izgradnja vikendica, turizam, te voćarstvo i vinogradarstvo.

Multietnički pejzaž

Na katoličkom groblju u Čereviću može se neposredno uvjeriti u raznolikost podrijetla onih predaka današnih čerevićkih katolika o kojima je biskup govorio. Prezimena Hrvata prepliću se s onima koja pripadaju Mađarima, te Slovacima i Česima, uz nekoliko preostalih grobova Nijemaca (van dijela groblja koji je zarastao). Hrvatska prezimena sreću se na nagdrobnicima obitelji: Abramović, Barac (dvije grobnice), Bjelka, Božić, Bratković, Brkljačić, Drenjina, Đukić, Đurić, Janković, Jurić (dvije grobnice), Klisanić, Maček, Marić, Marjanović, Matković (dvije grobnice), Novaković (tri grobnice), Orešković, Palić, Paušić, Povšić, Pavlinović, Pavlović, Pristojković, Pušenjak (dvije grobnice), Rađen, Sukobljević, Šimunić (dvije grobnice), Šišaković, Vrabac, Vuk i Zeljko.

Nekada su crkveni umjetnici, pravoslavni Srbi, dobivali narudžbe i svojim djelima obogaćivali pojedine katoličke crkve u Srijemu. To je slučaj i ovdje. Sliku Kristova raspeća izradio je Arsa Teodorović 1817., a Presveto Trojstvo u propovjedaonici Konstantin Pantelić 1835. godine. Danas je jedno od brojnih iznenađenja Čerevića – ono glazbeno – također vezano za katoličku liturgiju. Crkveno pjevanje u župama sjevernog Srijema marno vodi prof. Evgenija Kojić, podrijetlom Ruskinja, stanovnica Beočina, a za ovu prigodu svečanu misu s članovima župnog zbora pjevali su i članovi zborova Nikola Ćirilović Ćira iz Beočina i Milenko iz Čerevića. Molitvu Gospodnju pjevali su, ne prvi puta, na staroslavenskom. I to je Čerević! Mjesto čije duhovno središte, mjesna katolička crkva stameno stoji, sa zajednicom koju čine vrijedni župnik i vjerni župljani.

Marko Tucakov