​​​​​​​Foto: Nebojša Babić

Ono što znamo iz psihologije grupe je kada promjena krene ona se širi kao domino efekt. Tako da mislim kada ovih 20 posto mladih pokrene promjenu mi trebamo biti ti koji ih prate, ne odmažu, ne sapliću, već motiviraju i mislim da imamo šanse u skorijem periodu biti normalno društvo
 

Studenti su ponovo u Beogradu uspjeli okupiti veliki broj ljudi na još jednom od svojih protestnih skupova. S govornice su se čule poruke o tome kako Srbiji treba neovisno sudstvo, tužiteljstvo, borba protiv korupcije, a studenti su prvi puta dali i neke naznake svog budućeg programa.

Što ljude i dalje izvodi na ulicu, jesu li naznake programa koje su se čule u prošlu subotu dobar početak za buduću studentsku listu, koliko se pomjerio tas na vagi, teme su o kojima za Hrvatsku riječ govori psihologinja dr. sc. Ana Mirković.



Foto: Uroš Arsić

► Prošle subote bio je veliki protest »Ti i ja na Slaviji«, jedan u nizu protesta koji su u proteklih godinu i pol dana organizirali studenti. Jesu li poslije možda jednog pada, zamora proteklih mjeseci, građanskog aktivizma studenti ponovo uspjeli pokrenuti ljude? Što to ljude i dalje izvodi na ulicu?

Bila sam na sva četiri okupljanja na Slaviji i emotivno ovo je meni bilo najljepše. Ne bih se složila da je bio pad. Jesmo umorni, često nas preplavi letargija, što je posljedica propagande i svakodnevnih pokušaja da se manipulira ljudima, da se ljudi zastraše, marginaliziraju, dezintegriraju. Ali ovo okupljanje na Slaviji pokazalo je da energija nije pala, već naprotiv raste, samo se način borbe promijenio. Razgovarala sam sa studentima koji su bili direktni sudionici u lokalnim izborima i oni su govorili: »Više ne možemo mrcvariti ljude izvlačeći ih svako malo na ulicu. Moramo pripremiti sve i kada sljedeći put izađemo na ulicu da to bude proslava slobode«. Borba se malo reorganizirala. Studenti su se bavili pisanjem programa čije smo dijelove mogli čuti u subotu na Slaviji, a zborovi su preuzeli tribine, razgovore s građanima. U toj sinergiji samo je porasla odlučnost da želimo slobodu i pravdu. Slavija je to i pokazala. Svi su došli opušteni, nasmijani, tolerantni i solidarni, iz različitih krajeva i mislim da je to jedna velika pobjeda.

► Spomenuli ste represiju, strah. Ima li straha kod ljudi?

Nema više straha. A svaki diktatorski režim u temelju svoje vlasti postavlja strah kao ključnu premisu. Ljudi su dugo bili zastrašivani. Sada više straha nema i to je onaj tas na vagi koji govori da smo mi spremni izboriti se s ovom diktaturom koja nas dugo steže i tlači. Gledala sam ljude na Slaviji i nitko nema problem da ga snimaju, fotografiraju. Ljudi su to s kičmom, integritetom, odlučni... što nikako ne ide sa strahom. S druge strane, ova druga strana pokušava da pojača strah kod ljudi, pa imamo mafijaška razračunavanja, zatvorenike, narko dilere, ali nikoga više za to nije briga. Ne možete pobijediti čitav narod. Ovo je jedan od rijetkih trenutaka u povijesti od pol stoljeća koji ja pamtim, da su ovako dominantno ljudi ne samo oslobođeni od straha, već odlučni da se bore do kraja. I ono što je važno jeste to što dolaze nove generacije maturanata koje toliko eksplicitno izražavaju svoj politički stav i odlučnost, i demografija se promijenila i broj onih koji žele živjeti u slobodnom svijetu sve je veći i veći.

► Studentima se često, pa i iz redova oporbe, zamjeralo to što nisu izašli sa svojim političkim programom. Na Slaviji se mogao čuti dio tog programa. Je li to dobar početak?

Studente pratim od početka njihove borbe i vidim kako i oni rastu, kako se program usložnjava, filtrira, kako dobiva britkost. Mogli smo vidjeti da su se odlučili za obrazovane ljude, za ljude koji imaju jasno definiran identitet i integritet, da su se odlučili za struku, prije partijske pripadnosti, za čistotu, a ne za kompromitirane ljude. Mislim da se to ljudima jako dopada. Ne bih komentirala napade. Mladi ljudi su nama demonstrirali različite životne vještine koje mi stariji nekako nismo mogli uspostaviti u prethodnih 14 godina. Mladi su donijeli ogromnu dozu mudrosti. Svi su na fakultetima, ili su ih tek završili, pa imaju i ozbiljno akademsko znanje, hrabri su, empatični, tolerantni, ono što ne možemo kazati za starije generacije, jer smo sve te osobine mi negdje, kao posljedicu tlačenja, malo izgubili i zaboravili. Sklonija sam više vjerovati u mladost, nego u zrelost koja nam je donijela jednu letargiju, apatiju, bezvoljnost.

► Nisu li studenti previše naivno, utopistički krenuli u svoju borbu? Podsjeća li Vas to na zanos iz 2000-ih i da se ipak ništa suštinski nije promijenilo?

Te 2000. bilo je lijepih pomaka, ali onda se dogodilo ubojstvo premijera Zorana Đinđića, koji je bio mašina tih promjena. To je napravilo tu distrakciju u modernizaciji Srbije. Mladi ljudi koji vode promjene rođeni su u periodu kada je Srbija imala ponovo nadu i perspektivu, što je dosta obojilo njihovo rano djetinjstvo. S druge strane, mladi, generacija »z«, rođena između 2000. i 2010. čini oko 20 posto stanovništva, a dolazi generacija »alfa«, to je 30 posto ljudi koji žive promjenu, odlučni da ostanu u ovoj zemlji, ali da je promijene. I treća stvar koja me najviše relaksira jest što je na poziv studenata, koji ništa nisu obećavali i čija je glavna komunikacijska alatka naljepnica, došlo 200.000 ljudi. I to vam govori koliko su ljudi spremni na promjene. I ono što smo naučili iz 2000-ih je da nećemo oportuniste, nećemo ljude koji prečicom hoće doći do nekog imetka. Oko DOS-a je bila skupljena široka grupa ljudi, jer je to bio jedini način da se dođe na vlast, ali tu je bilo i vrlo moralno upitnih ljudi. Vidim da su studenti i obazrivi, analiziraju, filtriraju. Ono što znamo iz psihologije grupe je kada promjena krene, ona se širi kao domino efekt. Tako da mislim kada ovih 20 posto mladih pokrene promjenu, mi trebamo biti ti koji ih prate, ne odmažu, ne sapliću, već motiviraju i mislim da imamo šanse u skorijem periodu biti normalno društvo.

► Mladi, budući akademski građani uspjeli su ono što oporbi nikako ne polazi za rukom. Kako mladi, politički neiskusni mogu ono što ne mogu oporbene stranke i pokreti?

Mladi ne vole jasnu strukturu, ni to da imaju jednog eksponiranog čovjeka koji donosi odluke o svemu. Mislim da je tu ta razlika. Oni vole horizontalnu komunikaciju i to mnogo puta osporavano plenumsko donošenje odluka je baš ta izvorna demokracija. Oni žele da svi sudjeluju, da svi pitaju, svi participiraju. Mi znamo da ni jedna partija ne funkcionira na tom principu. U tom smislu, mladi su potpuno drugačija struktura. Pa onda možemo čuti: »kako oni misle dobiti izbore kada nema ni jedne ličnosti koja je istaknuta«. Ali za ovih godinu dana vidjeli smo na stotine premudrih, preodlučnih, prehrabrih mladih ljudi, ali ne možemo se sjetiti njihovih imena, jer oni na tome inzistiraju i do toga drže. A opet s druge strane poslije godinu i pol dana na studentski poziv okupilo se 200.000 ljudi. Da, ta čistota, ta jednakost, izvorna demokracija, odustajanje od ne znam kakvih spasioca, lidera, to je ono što diferencira mlade ljude. I s druge strane, ta njihova iskrena namjera. Uspjeli su da im ljudi vjeruju. Znate, povjerenje ne možete dobiti na silu. Dobijete ga tako što ste dosljedni, što uvijek radite to što govorite, što ste transparentni, što ljudi mogu vidjeti da ste iskreni u svojoj borbi, bez ikakvih skrivenih namjera i interesa. To je ono što je njih diferenciralo od svih.

► Neke političke stranke podržat će studentsku listu, neke su već rekle da neće. Je li sada vrijeme za zbijanje redova i je li to uopće moguće?

Ja bih voljela da imamo referendumsku atmosferu, ali ne znam ništa o tome kako stranke donose odluke. Ono što slušamo u javnom prostoru je da bi stranke prestale postojati kada ne bi ušle u parlament jer nema financiranja. Kao građanka koja nema niti jednog sata stranačkog ili političkog angažmana voljela bih da ovo bude referendumska atmosfera.

► Živimo u duboko podijeljenom društvu, bez dijaloga, u društvu u kome se traži svrstavanje, društvu u kome su mediji na jednoj ili drugoj strani, društvu u kome kritičko razmišljanje nije poželjan obrazac ponašanja. Koliko je to problem?

Jako je veliki problem. Mi razvojno s 12 ili1 3 godina možemo imati kritičko razmišljanje, to je u našoj prirodi. U ovom društvu mi smo dugo osobe koje ne smiju misliti, ne smiju kazati. To nije u ljudskoj prirodi. S druge strane, kada je društvo tako ozbiljno degradirano, mi imamo jednu petinu ili jednu trećinu onih koji su žrtva ove propagande, koja svakog dana radi na maksimumu. S druge strane, nama da bismo bili moderne zemlje slobodoumnih ljudi i tih 20 ili 30 posto treba participirati u društvu, biti konstruktivni članovi zajednice. Koncept kritičkog razmišljanja jako je važan segment medijske pismenosti, a medijska i digitalna pismenost su segment političke pismenosti, a to je sve dio demokracije.

► Značajan dio Vašeg rada usmjeren je na edukaciju djece i roditelja s ciljem razvoja i održavanja otvorene komunikacije. Koliko upravo nedostaje ta otvorena komunikacija, počevši od političke scene, pa do obitelji?

Mnogo nedostaje. Otvorena komunikacija je dvosmjerna komunikacija, da se čuju sve strane, ne samo čuju već i da se razumiju. To je otvorena komunikacija. U tradicionalnim medijima uopće nema otvorene komunikacije. Postoje crne liste ljudi koji nikad ne dolaze. Dolaze uvijek oni koji su poželjni za uređivačku politiku, ali uvijek je ideja da se fejkuje pluralizam i otvorena demokracija i da na kraju dana vlast plasira svoje poruke. U obitelji također nema otvorene komunikacije. Otvorena komunikacija znači da roditelji samo ne dijele savjete svojoj djeci već razgovaraju s njima, postavljaju pitanja, slušaju, probaju razumjeti zašto se djeca tako osjećaju, što su im prioriteti, želje, frustracije, strahovi. Svi problemi preveniraju se razgovorom. Razgovor znači da što više pitamo, što manje savjetujemo i da u toj interakciji dođemo do dogovora. Mene ohrabruje što mlade generacije nisu pasivni primatelji poruka već hoće sudjelovati u konverzaciji, što je, mislim, posljedica digitalne komunikacije i korištenja društvenih mreža gdje koncept nije više da vi samo gledate neke sadržaje, kao što smo i mi nekada na televiziji, nego stalna potreba da vi participirate i oni stalno nešto komentiraju, šeruju. Mislim da oni roditelje i samo društvo uče otvorenoj komunikaciji. Spomenula sam te plenume, bila sam na nekoliko i bila sam fascinirana načinom na koji oni komuniciraju. Nitko nikoga ne prekida, poštuje se tuđe mišljenje čak i ako se s njim apsolutno ne slažete, svatko čeka svoj red. Ako pričamo o otvorenom dijalogu, došli smo do toga da umjesto da mi učimo djecu, mladi ljudi uče nas. Što je jako dobro.

► Digitalno nasilje postalo je sve raširenije. Što je tome pridonijelo, kako ga prepoznati i kako reagirati?

Digitalnog nasilja ima mnogo. Najčešće su poruke omalovažavanja i diskreditacije, mada sve češće u eri umjetne inteligencije imamo lažne videe, lažne fotografije. Prvo je potrebna sistemska edukacija o digitalnoj pismenosti koju mi nemamo. Onda veće uključivanje roditelja. Ljudi kada nešto napišu na društvenim mrežama ili portalima misle kako je to anonimno. Naravno da nije. S druge strane, ne vide sugovornika, pa imaju iluziju nadmoći. Treće: vrlo često ne znaju razdvojiti digitalno nasilje od šale. Ono što je najvažnije: mi ne znamo razlikovati govor mržnje od slobode govora. Sloboda govora naša je vještina da kažemo što mislimo, ali ona ne podrazumijeva da nekoga vrijeđamo, koristimo ružne riječi. U okviru projekta »Bolji online« rad s mladima je da probaju razumjeti što je digitalno nasilje, kako nastaje i kako na njega reagiramo. Edukacija je predivna, inspirativna, ali je nema mnogo. Za tri godine kroz ovaj projekt obišli smo 110 škola u Srbiji, ali to nije dovoljno. U školi gdje predajem dolaze roditelji za koje vidim da već prate događanja u digitalnom svijetu, a oni koji ne prate, koji nisu svjesni vlastitog neznanja, oni i ne dođu. Dakle, moramo se mi promijeniti. Idealno je kada društveni kontekst pruži mogućnost da stvarno nešto možemo mijenjati i van našeg staklenog zvona, kao što su sada ovi protesti širom Srbije. Probudila se težnja, svijest da moramo mijenjati društvo jer već godinama šutimo i trpimo. Pružili smo našoj djeci kao model da ništa ne mogu promijeniti i da samo trebaju šutjeti, pa se onda silno iznenadimo što su djeca takva kakva jesu. A naša je odgovornost, i bila je i jeste, kakvo im društvo ostavljamo.

► Digitalnom nasilju, nažalost, izložena su i djeca. Kakve to posljedice ostavlja na njih, njihov dalji razvoj?

Posljedice su osjećaj povrijeđenosti, gubitak samopoštovanja, samopouzdanja, melankolija, tuga, vrlo često depresija. Rijetko o tome razgovaraju s odraslim osobama, osjećaju se usamljeno i to sve zajedno u perspektivi može napraviti velike psihološke probleme za dijete. Kada bi se uključili roditelji, neki psiholog, kada bi se o tome više pričalo, kada bismo više razumjeli kako taj proces nastaje i za osobu koja trpi nasilje, bilo bi lakše, ali u ovom trenutku ta djeca najčešće budu sama. Ono što nedostaje je sustavni pristup ovom problemu.

► Prva adresa djeci bi trebali biti roditelji. Je li to zaista tako? Imaju li djeca povjerenje u roditelje, a roditelji opet senzibilitet da prepoznaju tu crvenu lampicu?

Radila sam istraživanje za svoj doktorski rad i rezultat je bio da se svako treće dijete obrati roditeljima. Kada ih pitam zašto se ne obrate roditeljima, navode, od Vranja do Subotice, identična tri razloga. Prvi je – roditelje ne zanima što ja radim na Tik-Toku, Snapchatu. Drugo je da roditelji ništa ne znaju o tim platformama, što je pa skoro apsolutno istina. Treći razlog je strah od zabrana ili kazne.

► Protok informacija na internetu je slobodan. Da parafraziram ono »papir trpi sve« u »internet trpi sve«, kako, ne mislim na cenzuru, usmjeriti informacije na internetu?

Važno je birati kredibilne izvore informiranja. To je digitalna higijena. Da blokirate sadržaje koji vas uznemiravaju, ljude koji vas prate, omalovažavaju i vrijeđaju, da koristite nove platforme radi provjere informacija i da na taj način sebe zaštitite u digitalnom prostoru. Otpratite sve koji vas čine nervoznim i nesretnim, koji vas frustriraju, koji napadaju neprimjerenim nerelevantnim sadržajem, a zapratite one koji vraćaju nadu, vrijednosno vas podržavaju.

 

Ana Mirković doktorirala je na Sveučilištu za mir Ujedinjenih naroda. Profesorica je na katedri za psihologiju Fakulteta organizacijskih studija Eduka. Suosnivačica je Instituta za digitalne komunikacije, na kom studentima predaje strategiju i planiranje i komunikaciju. Bila je dio tima koji je kreirao Priručnik za medijsku, informacionu i digitalnu pismenost za decu i roditelje, a godinama je savjetnica za digitalno nasilje na projektima UNICEF Srbija.