Rođena Somborka, koja trenutno živi u Švicarskoj, Viktorija Škorućak svoj je životni i profesionalni put gradila između jezika, književnosti i umjetnosti pokreta. Nakon studija indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu njezin interes postupno se usmjerio prema euritmiji – umjetnosti izražavanja pokretom, odvodeći je do Švicarske, u kojoj danas studira i živi.

Somborsko odrastanje

Naša sugovornica rođena je 1990. godine. Multikulturalnost obiteljskog naslijeđa i somborske sredine u kojoj je odrasla utjecali su i na njezinu ljubav prema jezicima.

»Voljela sam što je Sombor varošica – nije velegrad ispunjen neboderima i užurbanošću, a nije ni selo u kojemu je sve usporeno i svi sve poznaju. Bio mi je uvijek taman – dovoljno živahan i dovoljno miran. I prepun zelenila. Danas mnogo cijenim to što sam odrastala baš u Vojvodini, u izrazito multietničkoj i multikulturalnoj sredini. Moja je majka Hrvatica, otac Mađar, a odrastala sam i školovala se u sredini sa srpskim jezikom. Baka s tatine strane je rođena Pekanović, a Pekanovići su somborski Hrvati Bunjevci. Prabake s tatine strane su Njemice. Naše prezime Škorućak vjerojatno je izvorno slovačko, ako se gleda konstrukcija. Čitava tatina strana obitelji je prava slika Monarhije – nacionalna mađarsko-hrvatsko-njemačko-slovačka mješavina. Oba moja roditelja potječu iz velike obitelji tako da imamo mnogo rodbine – tatina je raseljena po čitavom svijetu, a mamina po čitavoj Dalmaciji. Ono što mi se jako urezalo u sjećanje iz djetinjstva jesu godišnja familijarna okupljanja. Tada bi dolazili naši rođaci iz raznih dijelova svijeta i sporazumijevali smo se na više jezika. Otuda se valjda i rodila moja ljubav prema jezicima«, prisjeća se Viktorija.

U Somboru je završila srednju medicinsku školu Dr. Ružica Rip, smjer fizioterapeutski tehničar:

»Fizioterapeutski smjer odabrala sam jer sam se tada bavila sportom i zanimalo me je sve vezano uz pokret. Bilo mi je jako lijepo i zanimljivo u srednjoj medicinskoj školi i mnogo sam dvojila bih li pokušala upisati medicinu. No, na kraju sam se odlučila za nešto potpuno drugačije kako bih malo proširila svoje vidike«.

Studije u Zagrebu

Nakon srednje škole odlazi u Zagreb na studije. Završila je indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti (s fokusom na slovenistiku i srbistiku) na tamošnjem Filozofskome fakultetu.

»Još kao osnovnoškolac imala sam želju studirati u inozemstvu, a kako je moj brat Mario Bara završio fakultet u Zagrebu, nekako sam prirodno pošla njegovim stopama. Prvobitna želja bila mi je studirati indologiju i judaistiku jer su me jako zanimali sanskrt i hebrejski. No, kada sam se prijavljivala na prijemni ispit za upis na studij, Ministarstvo obrazovanja nije odobrilo formiranje studija judaistike na Filozofskome fakultetu koje je bilo planirano za tu godinu. Tada mi je brat ubacio 'bubu' u uho kako bi mi studij južne slavistike mogao biti zanimljiv jer sam prije pokazivala interes za slavenske jezike i književnosti i jedno vrijeme pisala poeziju. I bio je u pravu«, kaže ona.

Tijekom studija bila je članica Kluba A-302, kluba studenata Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti koji radi na promicanju južne slavistike.

»Drago mi je da sam imala priliku priključiti se radu Kluba jer je to umnogome obogatilo moj studij i pružilo mi jako vrijedna iskustva – djelovala sam kao član uredništva, lektor za srpski jezik, sudjelovala u organizaciji konferencija, objavljivala članke, upoznala mnoge zanimljive ljude… Sve su to iskustva koja su kasnije u životu zlata vrijedna. U sklopu djelatnosti Kluba organizirali smo Međunarodnu studentsku konferenciju Jučer, danas, sutra – slavistika, Bilateralni susret Hrvatska – Slovenija: Južna slavistika u EUropskom kontekstu. Izdali smo nekoliko brojeva časopisa Balkan Express, zbirke prijevoda slovenske poezije…«, prisjeća se Viktorija.

Klub A-302 objavio je »Mali priručnik za srpski jezik – razlike u odnosu na hrvatski standardni jezik« čije su autorice Viktorija Škorućak i Valentina Bedi. Priručnik se može naći u PDF formatu na internetskoj stranici fakulteta: www.ffzg.unizg.hr.

»Kada sam došla na studij u Zagreb, bilo mi je zanimljivo usvajati standard hrvatskoga jezika, a pritom u svijesti imati i razlike sa srpskim standardom. Tako sam došla na ideju pisanja priručnika koji bi obradio neke razlike u standardima između ova dva jezika. Tu je ideju podržao Klub A-302 te smo je kolegica Bedi i ja realizirale. Ono što moram naglasiti jest to da je priručnik nastao isključivo iz praktičnih pobuda, a ne iz nekih uvjerenja. Koliko god da su hrvatski i srpski jezik slični, razlike na razini standarda ipak postoje i njih je potrebno imati u vidu kada se u praksi susretnete s nekim tekstom na srpskom jeziku koji morate prevesti na ili prilagoditi hrvatskome jeziku. I obratno«, navodi ona.

Umjetnost pokreta

Iako je diplomirala indologiju i južnu slavistiku, interesiranja su je odvela u svijet euritmije. Euritmija je ekspresivna umjetnost koja kroz pokret izražava govor i glazbu. Osim izvođenja na pozornici, svoju primjenu ima i u pedagogiji i terapiji pokretom. Početkom 20. stoljeća utemeljio ju je Rudolf Steiner, osnivač waldorfske pedagogije i antropozofije. Naziv potječe od grčkih riječi koje znače »lijep« ili »skladan ritam«. Euritmija je Viktoriju vodila od Zagreba, preko Berlina do trenutne lokacije, mjesta Dornach u Švicarskoj.

»Nakon završetka Filozofskog fakulteta počela sam raditi u jednoj internacionalnoj kompaniji i za to vrijeme započela četverogodišnju edukaciju iz pjevanja u sklopu Škole za otkrivanje glasa. Tu sam se susrela i s euritmijom, plesnom umjetnošću koja me je mnogo zainteresirala te sam vrlo brzo u Zagrebu upisala i petogodišnji izvanredni studij euritmije. Euritmiji me je isprva privukla poveznica jezika i pokreta. Naime, euritmija se pleše na glazbu, ali i na govor, tj. recitiranje poezije. Primijetila sam da poetska i glazbena djela mnogo drugačije doživljavam kroz euritmiju. Kao da mogu mnogo dublje proniknuti u bit djela i tu bit dočarati kroz pokret. Kroz euritmiju sam uspjela objediniti sve ono što me je u životu zanimalo i čemu sam težila – pokret, jezik, glazbu«, kaže ona.

Nakon završetka studija u Zagrebu zaputila se u Berlin na dodatnu jednogodišnju izobrazbu, a potom je uslijedilo daljnje scensko-umjetničko usavršavanje u euritmiji u Dornachu u Švicarskoj, gdje danas živi.

Veze s rodnim krajem

Rodni Sombor i tamošnju obitelj posjećuje, kako kaže, kad god može. Što se tiče događanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji, tu joj je brat Mario glavni izvor informacija »jer je on i profesionalno povezan sa zajednicom«.

Upitana za daljnje planove, Viktorija na kraju razgovora kaže:

»Voljela bih još neko vrijeme ostati u Švicarskoj i usavršavati se na polju umjetničke euritmije. Euritmija nije mnogo prisutna u Vojvodini. Samo u manjoj mjeri u waldorfskim vrtićima. Možda će se u budućnosti pružiti prilika da se učini nešto više na tom polju jer sad već ima nekoliko diplomiranih euritmista iz naših krajeva – Katalin Tóth iz Kanjiže je diplomirala u Budimpešti, Jasna Anđelković iz Pančeva diplomirala je u Witten-Annenu u Njemačkoj, njezina sestra Milica također polako privodi studij kraju u Witten-Annenu, Sanja Kostić iz Zemuna diplomirala je u Berlinu. Dakle, imam u planu jednoga dana učiniti nešto na polju euritmije u Srbiji, ali nisam sigurna bih li se vraćala za stalno. Možda periodično«.

D. Bašić Palković