U građi koju su prigodom terenskog istraživanja 2000. i 2004. godine među Hrvatima kajkavcima u Boki i Neuzini snimili istraživači Balkanološkog instituta SANU (Biljana Sikimić i suradnici), kajkavski se elementi rijetko pojavljuju spontano, a nešto više ih govornici navode na upit ili poticaj. Primjerice, jedna ispitanica kaže: Sem ti rekla da je došel moj otec. Došel je. E pa, došel je iz odaje i onda se razbolel i je mrel.; kaj veliš, kaj velite. Drugi ispitanik: Kaj radiš? Kak si? Jesi dob’r? De si bil? Kaj si radil? Treći: Kaj češ tam da radiš, zakaj ideš u prodavnicu, kaj ne vidiš de je igla, kaj buš delal, kaj buš radil.

Osnovni jezik im je srpski, sa snažnim obilježjima lokalnoga banatskog dijalekta. Zanimljivo je u tom kontekstu izražavanje stava i svijesti o jezičnoj upotrebi: Mi stalno srpski govorimo. Ja ni ne znam hrvatski, da vam kažem. Pa sad baš nekad kad ne mogu brže da iskažem, kažem: šta, kaj oćeš? Treba pritom naglasiti da je na njihov govor tijekom razgovora vrlo vjerojatno utjecao jezik ispitivača, koji je srpski. To je vidljivo iz odgovora jednog ispitanika na pitanje u kojoj situaciji govori hrvatski, gdje on pragmatično kaže da odgovara na idiomu na kojem ga se pita: Pa šta me pita, ja mu to kažem naopačke (?). Ako me pita nešto. Ja mu kažem na tom. (...) Ako mene pita hrvatski, ja mu odgovorim.

Međutim, i taj jezik, kako pokazuje donji pregled, podliježe labav­ljenju naglasnog i gramatičkog sustava, pa se gube pojedine kategorije, a slično je zabilježeno i istraživanjem u Keči (Olujić, Požar, Radosavljević 2023: 143-146). Najstarija generacija govornika (zvučni zapisi iz 1968.) pak, bolje je čuvala obilježja koja se navode u donjem pregledu. Uz svaku pojavu na to skrećemo pozornost.

Glasovni sustav

Unatoč rijetkim kajkavskim elementima, u snimkama iz 2000. i 2004. pronađene su potvrde kajkavskih jezičnih crta koje je zabilježio I. Brabec sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. (Brabec 1972, 1982) i koje navodi Lisac 2012. Tako se u samoglasničkom sustavu mogu prona­ći primjeri ostvaraja prajezičnih (praslavenskih) samoglasnika tipičnih za kajkavski. Nekadašnji poluglas (reducirani glas, šva) ostvaruje se kao e: otec, patek, sveker, venec. Kod najstarijih ispitanika zabilježeni su još i ovi oblici: odlomek, nadimek, tetec, jeden, kratek, sem, svenuti. Dugi glas jat može se pojaviti kao zatvoreno e (dẹte), a kod starijih ispitanika mo­guć je i diftonški ostvaraj ie (snieg, rieč; usp. Brabec 1982: 77). Najstariji ispitanici upotrebljavaju i protetsko v ispred samoglasnika u: vuši, vuglen (Večanski 2003: 56), a zanimljiv je oblik na vuvu (Večanski 2003: 154), gdje se kajkavska pojava proteze spaja sa štokavskom, odnosno srpskom pojavom glasa v umjesto h između samoglasnika. Takve hibridne pojave nisu neobične kad je riječ o jezičnim dodirima.

U suglasničkom sustavu uočavaju se također tipične kajkavske crte: završno l (posel; imal, dozvolil, našel), skupina šč (kod starijih ispitanika više potvrda: napuščati, prepuščal, derišče), skupina čr (črna), nejotira­na skupina jd (zajde; stariji: najde), a kod starijih ispitanika i skupina jt (trejte, cvejta, prujta, prenajti, dojti). Skupina svl pojednostavnjuje se u sl (presleče), a u početnoj skupini vs otpada v (sejeno). Za stariju je ge­neraciju svojstven srednji izgovor afrikata č i ǧ: rieč, nočiti, učutali, čuje, gaǧa, odreǧen. Kod starijih ispitanika zabilježeni su i oblici bez druge palatalizacije: momki, barjaki, jarki te refleks nekadašnje skupine dj kao j (mlaji).

Vezano uz akcentuaciju vrijedi spomenuti mjestimično čuvanje sta­rog (kajkavskog) mjesta naglaska, npr. velȋ, stojĩmo, bežĩte, želĩte, zemljȇ, četvr̃ toga, s ovȋm, s onȋm, s jenȋm (usp. Brabec 1982: 77). Kod najstari­jih ispitanika (snimke iz 1968.) još je više takvih pojava (svenȕlo, nazȃd, gredȉce, sklopȉti, istopȋ, vodȇ, zemljȇ, odvalȋ, gledȋ, zaprȍsi, molȉtvu, decȇ). Tome se može dodati i čuvanje prednaglasne duljine (bācȉti, vēzȁli, pre­glēdȁli, smētȁlo) te prebacivanje naglaska na prethodni slog: pȍtičedu, pȍ iži, od je(d)noga dȍ drugoga, jedan zȁ drugim, prȉnes, dȅvojka. S druge strane, pojavljuju se promjene u tonu naglaska i njegovoj duljini: sȃnduk, opȇt, bȗdak, sikȋrku, ȗznojili, svȃǧaju, tȏpi [topovi], dolȃzili, krȃtek, pȏsel, svȋrec, kȗca na penǧer ili vrata i vȋče, u kȃfu, što signalizira labavljenje na­glasnog sustava. Na labavljenje upućuje i kolebanje oko mjesta i kvalitete naglaska, koje rezultira dvojnim mogućnostima naglaska na istoj riječi u kratkim razmacima, što je uočljivo već kod starije generacije ispitanika, npr. bil je moj dȇd (odmah zatim: taj moj dȅd se dvaput ženil), pa čak i decȁ (više puta) / dèca (dvaput), s novoštokavskim kratkouzlaznim naglaskom, koji se ostvaruje i u posuđenicama Bečkèrek i biòskop.

Morfologija

U glagolskoj morfologiji karakterističan je i u obje generacije čest završetak 3. lica množine prezenta -du: sedidu, gledadu, smejedu, namotadu, svratidu, pogledadu, kažedu, odredidu, se pravidu, idedu, se maskiradu, umotadu, napravidu, pobacidu, ispuštidu, kuvadu, se sastane­du, doǧedu, se maskiradu, spavadu, skiničedu (kod najstarijih ispitanika: pogajedu, idedu, kečidu, šalidu se, držidu, potičedu). Za taj je završetak važno napomenuti da je, osim u izvorišnim turopoljsko-pokupskim govo­rima, uobičajen i u vojvođanskim govorima (Ivić 2001: 102), što je očito potpomoglo njegovo čuvanje. Uz to vrijedi spomenuti 3. lice prezenta glagola jesti u kajkavskom obliku je te pridjev radni glagola umrijeti: mrel, mrela.

Dosta glagolskih kategorija potvrđeno je samo kod starijih ispita­nika. Tako se čuva infinitiv (npr. česati), ali unatoč tome povremeno se bilježi njegova zamjena da-konstrukcijama, kao rezultat okolinskoga srpskog utjecaja: možedu dojti da prose; idem da večeram, posle da slušam radio pa da ležem; koji nisu mogli da se sklone; počeli da podižedu iže; nis mogel dalje da tražim; može da se stane i kreče; nije znal još dobro da divani; kad sam ja počel da se pogajem; kojega mora momak koji stoji u krugu da naje; ima pravo da poljubi devojku; treba da beži; nastoji da najde. Čuva se i kajkavski futur koji se tvorio svršenim prezentom glagola biti (budem), a odgovara futuru drugom u standardnom jeziku. Čuva se u skraćenom obliku, bu (da tu bumo nočili, kako on bu pil kafe, bumo vid­li, da se sin bu mogel oženiti), kako bilježi i Brabec, a katkad i u punom (kokoši ne budu nesle). Takvom futuru konkurira i futur s glagolom htjeti (s infinitivom, ali i s da-konstrukcijom): popiču je(d)nu rakiju i idem da večeram, posle da slušam radio pa da ležem, ako bum mogel spati; ti češ od otoga mreti; kaj če ponesti sebum; ovak ču početi; još ču nekaj da ispri­povedam. Od kajkavskih crta može se još spomenuti postojanje supina, iako je zabilježen samo jednom (nisu više išli nikaj iskat) i zanijekani oblik glagola biti za treće lice jednine prezenta u kraćem obliku: nis mogel, ni više bilo pruge. Kao nekajkavski element uočen je aorist (propade mu cela muka), a treba dodati da je potvrđen i pluskvamperfekt (bili su se uznojili) koji postoji u oba jezična sustava…

Rječnik

Zabilježili smo ove kajkavske lekseme: lotre, cvikeraš, lajbek, klin­čanica, mlinčinjak (valjak za tijesto), fašnjaki, meša (k meše), prošen­cija, rubača, Vuzem, gdo, štrikan, vuzmeni, bermati, čakati, delati, kao i oblike koji se fonološki razlikuju od onih u standardnom jeziku, npr. kuliko, tuliko, jena (jedna), brez, a kod starijih ispitanika još: cucek (samo u genitivu: cucka), iža/hiža, zutradan, cirkva, zapeljati, kefati, zeti (Večanski 2003: 164), svenuti (svanuti). Karakteristični su germanizmi (birt, fruštuk, vangl, grunt, plac, flajbas, šmirgl, ringišpil, komanda, van­dšaft, štafir), a neki su od njih zajedničko leksičko blago s vojvođanskim govorima (Ivić 2001: 103). Ispitanici se obilno služe turcizmima koji su karakteristični za susjedni srpski: komšija, komšiluk, makaze, penǧer, peš­kir, pitija, obaška. Kod starijih ispitanika zabilježili smo još: divaniti, hak (plaća), čuprija (most, ali i skela), avlija, adet. Treba uzeti u obzir i da su oni napustili Pokuplje u vrijeme kad su već započele migracije koje smo spomenuli u uvodnom poglavlju – uostalom, Messner-Sporšić (1931: 165) navodi da su Delimanići stigli u Pokuplje iz Virovitice – pa su moguće i prije doseljenja preuzeli u svoj govor neke turcizme, glagol divaniti zabilježen je i u Pokuplju, npr. u Pisarovini (Celinić 2020: 14) i u lekeničkom kraju (Svetopetrić i Perić 2023: 17).

I. Olujić, S. Požar i I. Radosavljević

(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)