Ljubav prema glazbi, mladima, prema Crkvi i pastoralnom djelovanju čini Mariju Benčić prepoznatljivom u rodnoj Rumi, ali posvećenost i darovitost pronalaze put gdje god da se pojavi. Najnovije dostignuće Marije i njenih gimnazijalaca – mjuzikl Porodica Adams – prešlo je lokalne okvire gostovanjima i rezultiralo nebrojenim nagradama. Gledatelji ne samo da ne napuštaju dvoranu kada saznaju koliko predstava na engleskom jeziku traje, već je gledaju ponovo kad god im se pruži prilika.

Smjernice za život

Marija Benčić rođena je 1986. godine u Rumi, gdje je pohađala osnovnu školu. Filološku gimnaziju završila je u Srijemskim Karlovcima, a potom Filozofski fakultet u Novom Sadu, osnovne i master studije na katedri za engleski jezik i književnost. Od 2011. godine radi kao nastavnica engleskog jezika u Gimnaziji Stevan Puzić u Rumi. Predavala je i katolički vjeronauk u rumskim školama. Njen životni put značajno je odredila ljubav prema glazbi.

»Glazba me opčinjava otkad znam za sebe. Pjevala sam u školskom zboru, te u zboru župe Uzvišenja svetog Križa u Rumi, čija sam i danas članica. Ljubav prema glazbi nastavila sam njegovati u Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu Matija Gubec iz Rume, gdje sam prvo svirala bisernicu, a onda postala i vokalna solistica. Bila sam i dio Srpskog pjevačkog društva u Rumi, kao i jedna od pjevačica KC benda«, kaže Marija.

U Crkvi je od djetinjstva, sudjeluje u župskim aktivnostima, a kada je završila fakultet, na poziv svog svećenika počinje predavati župni vjeronauk za djecu. Članica je i župnog pastoralnog vijeća. Pripadnost zajednici okupljenoj oko župe Uzvišenja svetog Križa u Rumi neodvojivi je dio njenog života.

»Sve što sam imala prilike čuti od naših župnika, đakona i sestre koji su bili na službi u Rumi učinilo je da postanem ono što jesam. Trudim se da mi ljubav bude vodilja u svemu što radim, baš kao što je sveti Pavao rekao u Prvoj poslanici Korinćanima: 'A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav'. Naša crkva je mjesto gdje se osjećam prihvaćeno i sigurno. U teškim trenucima kroz koje sam prolazila imala sam osjećaj da me zajednica snaži i prati u molitvi. Znajući koliko je meni to pomoglo, trudim se da i ja budem tu kad je netko u potrebi«, kaže.

Na koncertima HKPD-a Matija Gubec viđamo je kao vokalnu solisticu u pratnji Velikog tamburaškog orkestra.

»U HKPD Matija Gubec došla sam 1997. godine kao polaznica škole tambure, a 1999. počela sam svirati u Velikom tamburaškom orkestru i nastupila sam prvi put kao vokalna solistica. Kasnije sam s orkestrom nastupala na mnogim koncertima i festivalima u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Mađarskoj. Snimili smo i CD s autorskim pjesmama dirigenta Josipa Jurce. Volim zvuk tambure, koji me umije dirnuti, ali i razveseliti. Interesantno je kako zvuče pjesme koje originalno nisu pisane za tamburu, kada ih svira veliki orkestar. S obzirom na to da volim jezike, imala sam priliku s tamburašima pjevati ne samo na materinjem jeziku, već i na romskom, engleskom i francuskom. Tada osjećam da nas ta naša tambura vodi kroz cijeli svijet i otvara neke nove vidike«, kaže Marija.

Rad s djecom i mladima vremenom je postao ključan segment njenog života. Odavno je izašla iz okvira svoje profesije i proširila je do neslućenih razmjera.

»Oduvijek sam sebe vidjela kao nekog tko će jednog dana podučavati djecu. Omiljena igra kao djevojčici bila mi je škola i gotovo sam uvijek preuzimala ulogu učiteljice. S djecom sam prvo radila u okviru župnog vjeronauka. Uživam oduvijek u tome jer su mi iskrene reakcije najmlađih mnogo simpatične«, kaže naša sugovornica.

Pohod na kazalište

Kazalište se nekako neprimjetno ušunjalo u njen život. Još kao učenica osnovne škole igrala je u skečevima, u gimnaziji je već bila dio glumačke postave mjuzikla Little Shop of Horrors da bi se tijekom studija uključila u još dva – Hairspray i Aladin.

»A onda me kazalište počelo obuzimati. Imam osjećaj da kroz njega živim bezbroj različitih života. Tamo je sve moguće i dopušteno. Pričaš priče o sebi koja jesi, ali i o sebi koja nikad nećeš biti. I onda je sve to dio tebe. Prelijepo je i to što se, da bi predstava postigla svoj cilj, akteri moraju otvoriti kako bi doprli do publike, a onda to otvaranje omogućava i njima da prime sve ono što drugi šalju. Osjećaj je neprocjenjiv«, kaže Marija.

Kao glumica pojavljuje se u redateljskom prvijencu Little Shop of Horrors, gdje je posudila glas liku biljke ljudožderke, a nakon toga, sa svojom učenicom radi Laku noć, majko, duodramu koja se bavi odnosom između majke i kćerke i temom samoubojstva. Komorna scena, katarzičan završetak, suze publike nakon svakog izvođenja, obilježile su ovaj komad. Njen »redateljski« put pokazao se i te kako uspješnim, o čemu svjedoče i brojna priznanja.

Rad s mladima

Kao nastavnica engleskog jezika u rumskoj gimnaziji već nakon dvije godine rada osnovala je vokalni sastav, koji je postojao pet godina. Kroz njega je prošlo dvadesetak djevojaka i bio je prilično uspješan na koncertima i festivalima. Ipak, Marija kaže da najvećim plodom ovog rada smatra divna prijateljstva među članicama, koja i danas postoje. A onda kreće nevjerojatna priča o mjuziklima.

»Glazba je nešto što me obuzima od malena, a kazalište, koje se ušunjalo kasnije, pokazalo je da za igru nikad nije kasno, jer je čovjek homo ludens. Ples smatram nadljudskim činom izražavanja emocija. Kada se ove tri umjetnosti spoje, nastaje mjuziklovska magija. A nema ničeg ljepšeg nego kad magiju dijeliš s drugima jer onda se povezujete na nekom duhovnom nivou i postajete jedna velika porodica. Odlučujem da radimo mjuzikle kako bih i dalje imala kontakt s glazbom.«

Tako nastaje Ruma High School Theatre. Teatarska porodica raste sa svakim novim projektom. Dokaz da je to što rade veće od školskog projekta je činjenica da se neki bivši gimnazijalci vraćaju kao rekviziteri, šminkeri, tehničari za svjetlo, muzički asistenti... i da svoje talente nastavljaju dijeliti s novim članovima.

Broj učenika u mjuziklima se povećavao sa svakim novim projektom; u Little Shop of Horrors bilo je 13 sudionika, u All Shook Up – 25, a u The Addams Family čak 36.

»A onda dođe vrijeme da se jedan projekt završi i krene novi. Neki učenici odlaze na fakultete, a neki novi klinci dolaze. Uvijek je izazovno kretati u novi projekat, jer svaki član donosi svoju energiju u ekipu, a taj balans se u školskim projektima neminovno remeti svake školske godine. Ipak, uz dobru volju i s pravim namjerama, najčešće sve dođe na svoje.«

Posljednji mjuzikl koji su pripremili je The Addams Family (Porodica Adams).

»U ekipi je četrdesetak učenika koji glume, pjevaju, plešu, namještaju scenografiju, šminkaju, izrađuju rekvizite, bave se promocijom. Nadmašio je sva moja očekivanja i još uvijek je aktivan poslije više od godinu dana.«

Na audiciji u listopadu 2024. godine pojavio se veliki broj učenika, a što je bilo još zanimljivije, jedan dio njih želio je baviti se isključivo poslovima iza scene.

Ljubav pobjeđuje sve

»Predstavu smo spremali devet mjeseci i premijera je bila u lipnju 2025. godine u velikoj dvorani Kulturnog centra u Rumi pred oko 600 gledatelja. Na sceni i iza scene je bilo 36 učenika«, kaže Marija.

Predstava je do sada izvedena osam puta: dva puta u Rumi, u Jagodini, Srijemskoj Mitrovici, Somboru, Kikindi, Beočinu i Beogradu. Na DOPS festivalu u Jagodini žiri je odlučio da u kategorijih mladih sve nagrade dodijeli ovoj predstavi, što je presedan u dosadašnjoj povijesti festivala (nagrade za najbolju predstavu u cjelini, najbolju režiju, najuspješniju mušku i žensku ulogu, najbolju žensku i mušku epizodnu ulogu, najbolju scenografiju, najbolju kostimografiju i koreografiju). Slično se dogodilo i na Smotri amaterskih pozorišta Srijema.

»Bez obzira na uspjehe, najvažnije za mene je da sam tijekom svih ovih procesa napravila bazu mladih darovitih ljudi koji svoje talente nisu zakopali, nego ih nesebično dijele s drugima. Za mene je rad s njima blagoslov i, bez obzira na dugotrajne probe i kompleksnu organizaciju nastupa, baterija se s njima uvijek puni«, kaže Marija i dodaje: »The Addams Family polako privodi svoj put kraju. Kada se ta priča završi, otvorit će se neka nova knjiga, ali ona još uvijek nema naslov. Dokle god ima učenika u rumskoj gimnaziji koji su spremni uložiti svoje vrijeme i trud da stvaraju kazališnu magiju, bit ću tu da zajedno s njima učim nešto novo«.

Kako kaže, misao koja je vodi kroz život je da ljubav pobjeđuje sve. Trudi se zato da je u svemu što radi vodi ljubav – ljubav prema ljudima, prirodi, radu, procesu, umjetnosti, životu.

»Ako se ta klica ljubavi koju dajem primi u nekome i krene se umnažati, rekla bih da moj život ima smisao«, kaže Marija.

Ono o čemu sanja je da Ruma jednog dana ima dovoljno velik prostor u kojem će se mladi moći okupljati i baviti kreativnim radom.

»To bi bilo mjesto koje bi omogućavalo mladima da smisleno provode svoje slobodno vrijeme, otvoreno za probe, radionice, obuke, predstave, svirke, izložbe. Tu bi se mladi upoznavali, povezivali i družili i tako stvarali zajednicu koja doprinosi svom gradu na polju umjetnosti«, kaže na kraju razgovora Marija.

M. Mikolaci