Foto: Srednji Salaš, isječak iz videa SI Studio Digital

U svim »malim« selima Općine Bačka Topola naseljavali su se nakon Drugog svjetskog rata, osim Srba, i Hrvati. Podaci s mjesnih grobalja pokazuju da ih je najviše po podrijetlu bunjevačko, no ima i onih koji su ovdje došli iz različitih krajeva BiH

Općina Bačka Topola ima teritorij s čak 22 seoske mjesne zajednice. Koliko su sela brojna, toliko je i njihova povijest raznolika: od vrlo starih kao Bajša, Stara Moravica i Pačir, s mađarskom većinom u puku, preko najbrojnijih »kolonističkih«, prilično homogeno naseljenih Srbima u posljednjih nešto više od 100 godina, do ušorenih sela na granicama općine ka Adi, Senti i Bečeju, koja već pripadaju većem bloku potiskih sela. U nekima od modernih sela ove općine Hrvati bunjevačkog podrijetla imali su status veleposjednika i bili značajni vlasnici zemljišta, graditelji povijesti i društvenih tokova, napose plemenitaška obitelj Vojnić od Bajše, a u druga su se doselili i žive od Drugog svjetskog rata. No, kriju se, na ovom području, u dolinama Krivaje i Čika i između njih, i poneka hrvatska povijesna iznenađenja.

Na području današnje Općine Bačka Topola u razdoblju nakon završetka Prvog svjetskog rata, po propisima tadašnje agrarne reforme i kolonizacije koju su provodile vlasti Krljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije, formirano je deset kolonističkih naselja. U njima su naseljeni u najvećoj mjeri Srbi ratni vojni dobrovoljci – kolonisti i mjesni kolonisti za koje je država otkupljivala zemlju i dodjeljivala je bez nadoknade, te dobrovoljci opći kolonisti. Tu su bili i optanti – pripadnici naroda Kraljevine koji su se preselili dragovoljno u novu jugoslavensku državu nakon razgraničenja sa susjedima, uglavnom Mađarskom. Mjesni bezemljaši su, nadalje, dobivali manje zemljišne čestice gdje ih je bilo, zatim autokolonisti te izbjeglice iz Mađarske i bliski rođaci poginulih boraca srpske vojske. U osnovi je svega bila potreba za zemljom za relativno veliki broj siromašnog stanovništva novonastale države, a od pobjednika Prvog svjetskog rata ona je bila obećana kao rješenje opstanka i poslijeratnog života.

Slučaj Srednjeg Salaša

Na područje općine Bačka Topola u razdoblju ove kolonizacije naselilo se 875 obitelji. Kolonisti su tijekom 1920-ih i 1930-ih osnovali deset sela: Karađorđevo, Bački Sokolac, Tomislavce (ranije: Orešković), Gornju Rogaticu (nekada: Roglatica), Njegoševo, Mićunovo (prvobitno: Karkatur), Mali Beograd, Svetićevo, Kočićevo (danas ne postoji) i Srednji Salaš (prvobitno General Ilić). Najviše je obitelji Srba došlo iz Like, potom iz Bosne, pa Hercegovine, Dalmacije te Crne Gore. Kolonistički život odvijao se na bačkim ledinama, prvo u postojećim (neodgovarajućim) kućama gdje ih je bilo, a onda postupno i u kućama koje su građene po uzoru na stanovnike okolnih sela. Plodna zemlja bila je čvrsto uporište za većinu njih. Оna je, u slučaju današnje Gornje Rogatice, primjerice, oduzeta od Luke Vojnića, na čijoj se pustari od 1921. do 1924. doselilo 146 osnivača toga sela. Zobnatica je također naseljavana na imanju koje je prvobitno pripadalo obitelji Vojnić od Bajše, te pretvoreno u naselje zahvaljujući ergeli koju je utemeljio Ilija Vojnić.

Demografski izuzetak od svih kolonističkih naselja u tom razdoblju, u kojima ni među osnivačima ni među pridošlim žiteljima nema povijesnoga traga Hrvata, jest Srednji Salaš, 18 km udaljen od Bačke Topole, na putu ka Crvenki. U njega su se 1924. godine, uz Srbe dobrovoljce, naselili optanti iz okoline Pečuha i Mohača – Srbi i Hrvati Šokci. Među Šokcima utemeljitelji sela bili su: Apo Bošnjak, Lazo Bošnjak, Jozo Brezovac, Jela Vidaković, Mato Vidaković, Stipo Ivanković, Đuro Matošević, Ante Muftić, Mijo Palijan, Ivan Pacanović i Mijo Stijepanović. Dana 19. travnja 1941. mađarske vlasti su sve stanovnike Srednjeg Salaša deportirale, a većina je završila u logoru Sárvár. Taj je mjesec bio mjesec žalosti i za sve druge stanovnike Bačke koje su mađarske vlasti smatrale nedomicilnima, te protjerale, a na njihovo mjesto, u preimenovana naselja, dovele Mađare iz Bukovine. Oni su 1944. doživjeli sličnu sudbinu, a kolonistička naselja postala su mjesto naseljavanja u drugom valu kolonizacije u Vojvodini u XX. stoljeću. U Srednjem Salašu (koji je tada obuhvaćao i naselja Panonija i Duboka) 1961. godine živjelo je više od 15% Hrvata, no brojnost i njih i ostalih stanovnika rapidno se smanjivala sve do danas. Na Pobedi danas živi 4 Hrvata, na Panoniji 7, a na Srednjem Salašu je broj Hrvata manji od minimalnoga koji se po zakonu smije javno prikazati (tri osobe po naselju).

Mali Beograd s velikim brojem Hrvata

U svim »malim« selima Općine Bačka Topola naseljavali su se nakon Drugog svjetskog rata, osim Srba, i Hrvati. Podaci s mjesnih grobalja pokazuju da ih je najviše po podrijetlu bunjevačko, no ima i onih koji su ovdje došli iz različitih krajeva BiH. Industrijska proizvodnja hrane u središnjoj Bačkoj, te ostale industrije, te je ljude privukla, a oni su, podaci s popisa to pokazuju, bili značajno zastupljeno stanovništvo u pojedinim selima. To je napose bilo vidljivo u popisnim razdobljima od 1961. do 1991. U Malom Beogradu je, moguće zbog blizine Žednika i velikog broja naseljenih salaša, bio standardno značajan broj Hrvata (9,5% 1961., 9,2% 1971., 7,9% 1981.). Za njim slijedi Krivaja (7,2% Hrvata 1971.), pa Zobnatica (9,1% 1961.), te Gornja Rogatica (5,1% 1991). Ipak, usporedba sa sadašnjim naseljima nije uvijek laka, budući da su se popisni teritoriji mijenjali, te se često pod imenom pojedinih sela nalazi zapravo njih nekoliko.

Na mjesnom groblju u Krivaji nalaze se obiteljske grobnice hrvatskih obitelji: Galić (dvije), Gavlović, Јurković, Kljajić, Pavković, Seser, Suknović i Tomić. U Malom Beogradu na groblju su, među drugima, pokopani članovi obitelji: Crnković, Hrvat, Jakovčević, Jerkov (dvije grobnice), Mandić (dvije grobnice), Poljaković, Tumbas (tri grobnice) i Vojnić, dok su, primjerice, u Sokolcu dvije bunjevačke grobnice: Vulić i Milanković. Najviše Hrvata, među obrađenim selima, na popisu 2022. imala je Krivaja (16 osoba – 4,3% stanovnika sela), a u tom naselju živi i 1% deklariranih Bunjevaca. Gornja Rogatica je imala 3,3% Hrvata i 1% Bunjevaca, Mali Beograd 2,2% Hrvata i 1,3% Bunjevaca, a Zobnatica 2% Hrvata i 2,7% Bunjevaca.

Crkvena zbilja

Mnoga od »malih« bačkotopolskih sela nemaju katolička bogoslužna mjesta, a među njima su i »rekorderi« – mjesta s katoličkom većinom među stanovništvom koja nemaju bogoštovni prostor za katoličke vjernike, što je u Srbiji ipak vrlo rijedak slučaj. To su sela: Bagremovo (84,3% stanovnika se izjasnilo kao katolici po posljednjem popisu), Zobnatica (75,6% katolika) i Pobeda (60,8% katolika).

»Crkvena je praksa da vjernici iz tih sela gravitiraju najbližima koji imaju crkve ili kapele, a koja su ipak vrlo blizu – Gunaroš, Kavilo, Mileševo i Bačka Topola«, kaže preč. József Szakály, bačkotopolski župnik i dekan.

On navodi kako nema redovitih liturgija u mjestima bez crkava, ali i da postoje pastoralna rješenja koja su već ukorijenjena.

»Ako iz Malog Beograda ili Zobnatice netko traži obred sahrane na mađarskom jeziku, obrati se u župu u Bačkoj Topoli, a ako traži na hrvatskom, ide u župu sv. Marka u Žedniku«, navodi on jedno od njih.

Izvor: Z. Veljanović, D. Pilja, G. Panić, R. Stojsavljević: Kolonistička naselja u opštini Bačka Topola (1918-1941). Arhiv Vojvodne, Novi Sad, 2025.

Marko Tucakov

Katolički dio mjesnog groblja u Krivaji