Mare Žužić i Aleksandar Filković, 1919.

Kajkavci u Keči, Klariji, Neuzini i Boki najistočniji su govor­nici kajkavskoga narječja i iako su od kraja iz kojega su potekli udaljeni već više od dva stoljeća, i do danas su uspjeli u određenoj mjeri sačuvati svoj govor odnosno govore

Podataka o točnom broju doseljenika nema jer je u arhivu nadbisku­pije zabilježen samo broj obitelji (te vrijednost predija, površina dodijelje­nog zemljišta i broj kmetova). Prema tom broju Messner-Sporšić (1931: 171) procjenjuje da je svaka porodica imala 10 članova (s poslugom) i da se u Banat ukupno – u sva četiri sela – preselilo oko 1.000 osoba (98 obitelji). Na isti bismo način mogli zaključiti da je od toga oko 440 stiglo u Boku, a oko 130 u Keču. Popis stanovništva Ugarske iz 1880. godine (Popis 1880.) navodi podatke po jeziku (hrvatski i srpski zajedno) i vje­roispovijesti, ali ne i o etničkoj pripadnosti, kako je i bilo uobičajeno u to vrijeme, ali se iz ponuđenih podataka može okvirno izračunati da je broj Hrvata rastao te da je u to vrijeme samo u Hrvatskoj Keči bio nešto manji od 400, a u Hrvatskoj Boki nešto preko 600. Deset godina kasnije uvedeno je izjašnjavanje po narodnosti pa vidimo da 1890. Hrvata ima u obje Keče ukupno 486, a u obje Boke čak 743 (Popis 1890.).

Nerazmjeran pad

Dva stoljeća od doseljenja, međutim, broj Hrvata u oba mjesta u značajnom je padu (nerazmjernom padu ukupnoga broja stanovnika tih mjesta). Prema posljednjem popisu stanovništva Srbije iz 2022. (RZS 2022), u Boki živi 1.143 stanovnika. Ukupni broj stanovnika u Boki konstantno opada tijekom posljednjih 76 godina, pa se tako on u odnosu na 2.912 stanovnika iz 1948. više nego prepolovio, a od prošlog se popisa (2011.) taj broj smanjio za još 269 stanovnika (RZS 2022).

Nažalost, Republički zavod za statistiku Srbije više ne objavljuje podatke za nacionalnu pripadnost po naseljima, već samo po gradovima i općinama, stoga nam nije moguće iznijeti podatak za službeni broj Hrvata u Boki prema posljednjem popisu iz 2022. Posljednji popis koji je navodio ta­kve podatke po naseljima je onaj iz 2002., sada star već više od 20 godina, i po njemu je u Boki živjelo 83 Hrvata, u Neuzini 13, a u cijeloj Općini Sečanj (koja obuhvaća naselja Banatska Dubica, Boka, Busenje, Jarkovac, Jaša Tomić, Konak, Krajišnik, Neuzina, Sečanj, Sutjeska i Šurjan) ukupno 148 Hrvata.

Noviji podaci za nacionalnu pripadnost vezani uz Boku obuhvaćaju cijelu Općinu Sečanj, pa je tako prema njima u općini 2011. živjelo 113 Hrvata (RZS 2012), a prema posljednjem popisu stanovništva (iz 2022.) u općini je bilo ukupno samo 77 Hrvata (RZS 2022) što predstavlja pad od gotovo 50% u 20 godina.

Što se pak materinskog jezika tiče, podaci koje možemo izvesti iz popisa stanovništva 2022. jesu da je u cijeloj Općini Sečanj svega 12 oso­ba navelo hrvatski kao materinski jezik, dok je 2011. ta brojka još bila 37 (RZS 2012), a 2002. godine 57 osoba (RZS 2002). Ovaj podatak zorno prikazuje da je broj Hrvata koji se izjašnjavaju kao govornici hrvatskoga sve manji i manji, s naglim smanjenjem na posljednjem popisu stanovniš­tva – tako je 2002. u Općini Sečanj 38,51% Hrvata deklariralo da govori hrvatski, 2011. 32,74%, a 2022. još samo 15,58% Hrvata deklarira da govori hrvatski.

Podaci za Keču nešto su precizniji. U Rumunjskoj su posljednji popisi provedeni 2021., 2011. i 2002. godine i oni ukazuju na kontinuirani pad broja stanovnika (na razini države i pojedinih naselja) i udjela Hrvata u tom broju. Tako je broj onih koji su se u Keči izjasnili kao Hrvati 2002.

bio 51, 2011. bio je 30 (Olujić, Požar, Radosavljević 2023: 141), a 2022. godine samo 15, što predstavlja 0,6% stanovništva sela (RPL 2021).

Najistočniji govornici kajkavskog

Kajkavci u Keči, Klariji, Neuzini i Boki, dakle, najistočniji su govor­nici kajkavskoga narječja i iako su od kraja iz kojega su potekli udaljeni već više od dva stoljeća, i do danas su uspjeli u određenoj mjeri sačuvati svoj govor odnosno govore.

Brabec (1972, 1982) opisuje njihov govor zajednički i navodi: »Kako potječu s maloga prostora, Turopolja, on je u svim selima jednak« (Brabec 1972: 258), ali napominje ipak da je u Boki, za razliku od ostalih sela, dugi jat dao i̯ȇ (dugi naglašeni diftong ie), spominjući istu pojavu i u Turopolju (Brabec 1982: 77). Budući da stanovnici banatskih sela već cijelo stoljeće žive odvojeni granicom, a i prije podjele Banata jezično okružje nije bilo u svim selima isto, cilj je ovoga rada utvrditi – na primjeru dvaju najvećih sela – Boke i Keče – u kojoj je mjeri doista taj kajkavski jednak, osobito u 21. stoljeću, ali uz neizbježan osvrt i na prethodno stanje, koliko to izvori dopuštaju.

Usporedbu ćemo temeljiti na vlastitim terenskim istraživanjima u Keči 2021. i 2022. godine te na zvučnim zapisima terenskih istraživanja (doduše manje usmjerenih jezično, a više etnološki) Biljane Sikimić i Ma­rije Vučković s Balkanološkog instituta 2000. i 2004. snimljenim u Boki (manjim dijelom i u Neuzini i Radojevu) te zvučnim zapisima govora Ste­ve (Števe, Števike) Ilijevića nastalim krajem 1960-ih u Boki i djelomično objavljenim u monografiji o Boki Ljubiše Večanskoga (2003). Služit ćemo se za starije stanje i knjigom Adama Mixicha Tako je bilo… Kronika hrva­ta u Keči / Așa a fost… Cronica croaților din Checea, objavljenom, doduše 2014., ali napisanom odnosno dovršenom još 1974.

Iako bi se određene (manje) razlike mogle očekivati i u starijim slo­jevima, možda već i zato što su doseljenici u Keču i Boku stigli iz različitih sela, iz pogleda na geografsku kartu možemo ipak zaključiti da su mjesta iz kojih su (prema podacima koje donosi Messner-Sporšić) potekli done­kle grupirana – razaznaje se skupina sela koja okružuju Pokupsko i sku­pina sela oko Glinske Poljane (uključujući i Glinsku Poljanu). Pritom i u Keči i u Boki ima doseljenika iz okolice Pokupskoga, ali i onih iz Glinske Poljane i okolice. Također, u oba su sela doseljenici stigli i s lijeve i s desne strane Kupe pa ni to nije kriterij po kojem bi ih trebalo razdvajati. Vjero­jatno se, dakle, pri doseljenju zaista govorilo jednako ili gotovo jednako i u Keči i u Boki. Također, kako je već spomenuto, međusobno su se ženili, ali i preseljavali iz jednoga mjesta u drugo (Messner-Sporšić 1931: 182).

No Keča i Boka već su cijelo stoljeće odvojene granicom, koja je u dijelu toga razdoblja bila i prilično zatvorena (pa npr. Hrvati iz Keče priča­ju da su se uz granicu sijale isključivo niske kulture – kako bi se spriječilo bježanje iz Rumunjske u Jugoslaviju ili preko Jugoslavije na Zapad), a čak i prije toga živjeli su u različitim jezičnim okružjima: u Keči su im najvaž­niji okolinski jezici bili rumunjski i srpski, u manjoj mjeri i mađarski, a u Boki srpski i mađarski, pa su govori u Keči i Boki otpočetka izloženi razli­čitim utjecajima, iako su, kako navodi Mioc (2019: 488), u Banatu u 18. i 19. st. različite etničke zajednice živjele više jedne uz druge nego jedne s drugima, surađujući, ali ne miješajući se (navodi među ostalim upravo pri­mjer Keče, koja je bila jasno podijeljena na Rumunjsku i Hrvatsku Keču). Ipak, pogled na popis stanovništva Ugarske iz 1891. govori suprotno: iako u manjoj mjeri, Hrvati su živjeli i u Rumunjskoj Keči i u Srpskoj Boki, a u Hrvatskoj Keči i u Hrvatskoj Boki živjeli su zajedno s pripadnicima drugih naroda, pa tako u Hrvatskoj Keči i Hrvatskoj Klariji čak i nisu bili natpo­lovična većina, u Hrvatskoj Neuzini jedva, dok ih je u Hrvatskoj Boki ipak bilo blizu 60% (Popis 1891).

Tek poslije Prvoga svjetskog rata, navodi Mioc (2019: 488), postala je običnija egzogamija. To je u skladu sa zapažanjem Messnera-Sporšića (1931: 187), koji ističe da su se u njegovo vrijeme obrazovanije djevojke u Keči udavale za intelektualce, uglavnom Mađare, i na taj način za zajedni­cu bile izgubljene. Za Boku također kaže: »Žene se redovito Hrvaticama, ali se Hrvatica udaje i za Mađara« (Messner-Sporšić 1931: 205). Isti autor (1931: 188) zamjećuje utjecaj srpskoga, ali isključivo kod mlađe genera­cije muškaraca i pripisuje ga ne trajnom kontaktu s govornicima srpskih govora nastanjenim u Keči, već privremenom boravku srpskih vojnika u Keči 1918. – 1924. (a nemojmo zaboraviti ni da su u tom razdoblju mladići iz Keče služili srpsku vojsku). Sami Hrvati u Keči navode da su se u proš­losti roditelji ljutili ako su se htjeli oženiti ili udati izvan etničke skupine, s tim što su lakše prihvaćali ako su odabranik ili odabranica bili katolici. Za­tvorenost etničke skupine svakako je doprinosila očuvanju jezika, no takva situacija dugoročno nije održiva, pa Marjanović (2009: 48-49) zamjećuje i brakove u srodstvu. Otvaranje, pak, prema drugim etnijama postupno vodi prema gubljenju jezika jer se »miješane« obitelji – vidljivo je iz na­ših istraživanja u Keči i iz istraživanja Sikimić i Vučković u Boki – često odlučuju ne prenositi djeci manjinski jezik, štoviše, Vučković (2001: 220) zapaža u Boki i redukciju broja jezika kojima pojedinci vladaju i razine na kojoj njima vladaju, osim srpskoga, a isto zapravo vrijedi i za Keču, gdje danas svi najbolje vladaju rumunjskim. Stariji su često govorili i po četiri jezika, o čemu svjedoče i zapisi Adama Mixicha iz Keče (Mixich 2014: 131) i Steve Ilijevića iz Boke (Večanski 2003: 30), koji su obojica služili za Prvoga svjetskog rata i kao tumači.

I. Olujić, S. Požar i I. Radosavljević

(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)