Iako se danas sela u kojima žive nalaze u dvije različite države – Rumunjskoj i Srbiji, banatski kajkavci predstavljaju jedinstvenu skupinu hrvatskih naseljenika

Doseljenje Hrvata kajkavaca u Banat rezultat je nekoliko povezanih procesa u 18. stoljeću. Požarevačkim mirom 1718. godine Habsburška je Monarhija stekla teritorije u Banatu i Olteniji koji su danas dijelovi Srbije i Rumunjske. Ta su područja, koja su na početku bila pod izravnom upravom Dvorske komore, Habsburgovci nastojali naseliti katoličkim stanovništvom iz različitih dijelova Monarhije (i različitih narodnosti). Istodobno, od druge polovice 18. stoljeća Monarhija je provodila reformu Vojne krajine. U okviru te reforme Zagrebačkoj su biskupiji oduzete zemlje u Pokuplju, a u zamjenu joj je dodijeljeno komorsko dobro Biled u Banatu. Na novi posjed, odnosno u sela Neuzinu, Boku, Klariju i Keču Biskupija je (nakon višegodišnjih pregovora) preselila svoje predijalce iz Pokuplja. Iako na relativno širokom prostoru, te su skupine doseljenika 120 godina, tj. sve do kraja Prvoga svjetskog rata, živjele u istoj državi. No, 1918. godine Austro-Ugarska se raspala, te je 1920. između novostvorenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i sada proširene Kraljevine Rumunjske uspostavljena, a zatim 1924. i korigirana, granica, četiri skupine Hrvata u Banatu našle su se u dvije različite države: Keča je pripala Rumunjskoj, a preostala tri sela Srbiji.

Kajkavsko narječje

Hrvatski jezik povijesno i danas čine njegova tri narječja (koja se dalje dijele na dijalekte, poddijalekte, skupine govora itd.): štokavsko, čakavsko i kajkavsko. Kao što se ni za jedan prirodni jezik u pravilu ne može odrediti točno vrijeme pojavljivanja, tako se ni za kajkavski ne zna kada je »nastao«. Međutim, može se reći da vrijeme postanka kajkavskoga seže u kasni srednji vijek, u vrijeme između kraja 12. i 15. stoljeća, kada se hrvatska narječja počinju jače međusobno diferencirati i kada se među njima pojavljuju razlike po kojima se ona prepoznaju do danas (Lisac 2009: 266-269). Današnji pak razmještaj narječja razlikuje se od tadašnjega zbog osmanlijskih prodora s istoka koji su uslijedili od 15. do 17. stoljeća, tako da su područja nekih dijalekata pomaknuta na zapad, a prostor kajkavskog narječja, kao i čakavskog, posljedično je smanjen migracijama štokavskog stanovništva (Brozović 1963; Celinić 2020). Pritom nije neobična ni pojava izoliranih dijelova (»otoka«) jednog narječja u drugom. To je uvjetovalo i međusobne utjecaje među narječjima. Turopoljski i posavski govori, kojima su govorili doseljenici u srpski i rumunjski Banat, nalaze se na graničnom području prema štokavskom, što do neke mjere određuje njihove karakteristike. Osim toga, migracije su odredile i izgled današnjeg teritorija upotrebe kajkavskog narječja, odnosno činjenicu da taj prostor nije jedinstven, nego se dijeli na središnje i periferne dijalekte. Središnji su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Hrvatsko zagorje, Međimurje, Podravina, Moslavina, Prigorje, Turopolje, Pokuplje...), a periferni zapadnije, u Gorskom kotaru. Oko daljnje podjele tog prostora s obzirom na dijalekte u literaturi ima raznih pogleda, od osnovne četverodijelne podjele s obzirom na naglasne razlike koju je uspostavio S. Ivšić (Ivšić 1936) do detaljnijeg članjenja na 15 dijalekata M. Lončarića (1996). U dijaspori se, osim u srpskom i rumunjskom Banatu, kajkavski govori i u Mađarskoj: u mađarskom dijelu Gradišća (Vedešin, Umok) te u Pomurju i Podravini (Celinić 2020: 2).
Osim govorne upotrebe od srednjeg vijeka, kajkavski je u prošlosti živio i kao književni jezik. Naime, od ranoga novog vijeka postojala je prijevodna i izvorna književnost, te ostala pismenost na staroj kajkavštini osobite, književne stilizacije (detaljan opis v. u radovima A. Šojata koji su sabrani u Šojat 2009). U 17. stoljeću kajkavski element ušao je i u hibridni izričaj ozaljskoga književnog i jezičnog kruga, utemeljen na mješavini triju narječja. Njegov je doseg doduše bio ograničeniji i sveden na okvire književne djelatnosti na području zrinsko-frankopanskih posjeda središnje Hrvatske (od Međimurja do Primorja; Vončina 1977).

Otkuda kajkavci u Banatu?

Činjenica da u Banatu ima kajkavaca uglavnom je izvan stručnih krugova slabo poznata ili čak i posve nepoznata. Banat je etnički i vjerski šarolik prostor, podijeljen između Mađarske, Rumunjske i Srbije, na kojem se tijekom vremena naselilo čak nekoliko različitih hrvatskih skupina: karaševski Hrvati, Šokci u Rekašu, kajkavci – koje literatura naziva i Turopoljcima (Manea-Grgin 2012: 7-8), Hrvati u Čeneju koji su stigli iz Brinja, Hrvati u Potisju i Podunavlju, a Krpan spominje i danas izgubljene/asimilirane Hrvate u Novom Bečeju (Krpan 1990a: 81-82).
Iako se danas sela u kojima žive nalaze u dvije različite države – Rumunjskoj i Srbiji, banatski kajkavci predstavljaju jedinstvenu skupinu hrvatskih naseljenika. Doselili su se na područje Banata kasnije negoli Šokci ili karaševski Hrvati, ali upravo se zato o njihovu dolasku zna puno više nego o povijesti drugih dviju skupina, za koje se uglavnom iznose pretpostavke i teorije, osobito kad su u pitanju Karaševci (Vulić 2022: 77, Krpan 1990b: 20, Manea-Grgin 2012: 51-62). Tako se za kajkavce dobro zna da su doselili iz Pokuplja, na kraju 18. i na samom početku 19. stoljeća. To je preseljenje bilo rezultat nekoliko procesa tijekom 18. stoljeća koji su povezani s protuturskim ratovima, odnosno sa širenjem Habsburške Monarhije na područje Banata, koje je od prve polovice 16. st. bilo pod osmanskom vlašću. Nakon pobjeda Eugena Savojskog, dakle, Požarevačkim mirom 1718. godine, Habsburška je Monarhija stekla teritorije u Banatu i Olteniji. Na početku su novostečena područja bila pod izravnom upravom Dvorske komore – sve do 1778., a od te godine uprava nad Banatom prepuštena je – kao mjera decentralizacije – Ugarskoj, odnosno od 1781. Ugarskom namjesničkom vijeću (Marjanucz 2016: 70, 74). Iako se promjenom nadležnosti politika prema Banatu nije značajno promijenila, za naseljavanje kajkavaca važno je upravo onih prvih šezdeset godina, kad je Banatom upravljala centralna vlast, jer je to olakšalo razmjenu zemljišta između Komore i Zagrebačke biskupije (Čavrak 2015: 61).
Budući da je Banat u trenutku kad ga je Monarhija stekla bio slabo naseljena pokrajina visokog prirodnog potencijala, Habsbugovci su poduzeli mjere za kolonizaciju tog područja, melioraciju zemljišta (gradnja kanala Bega), poticanje gospodarstva (Neumann 2016: 20). Tijekom više od sto godina, jer prve su kolonizacije započele već 1722. godine (prvi »Schwabenzug«) i trajale do prve polovice 19. st., u Banat su doselile skupine Nijemaca, Austrijanaca, Slovaka, Mađara, Čeha, Talijana, Španjolaca, Francuza (neke su danas asimilirane), stvarajući polako novu demografsku sliku regije (Marjanucz 2016).
Istodobno, od druge polovice 18. stoljeća Monarhija je provodila reformu Vojne krajine (Jurišić 1994: 99), u okviru koje je Zagrebačkoj biskupiji 1784. oduzeto dobro Pokupsko, da bi bilo priključeno Vojnoj krajini, a u zamjenu joj je dodijeljeno komorsko dobro Biled u Banatu. Vazali zagrebačkog biskupa, predijalci, našli su se u vrlo nepovoljnom položaju – izgubili su kmetove (koji su postali krajišnici), oduzete su im šume, nametnute dodatne novčane obveze, što ih je bacilo u dugove (Jurišić 1992: 163-164) te su praktično bili prisiljeni prihvatiti preseljenje. Iako je 1788. prva skupina naseljenika stigla u Neuzinu, proces se otegao pa je u jednom trenutku čak donesena odluka o vraćanju na staro stanje, što je, međutim, bilo nemoguće provesti pa su 1800. biskupijska dobra definitivno predana krajiškim vlastima (Jurišić 1994: 105-109), a 1801. stigli su naseljenici iz Pokuplja i u Keču, Klariju (danas Radojevo) i Boku.
Iako na relativno širokom prostoru, te su četiri skupine doseljenika 120 godina, sve do kraja Prvoga svjetskog rata, živjele u istoj državi i održavale kontakte, a i danas među njima postoje rodbinske veze, o čemu svjedoči i Genealogija Hrvata iz Keče (Mixich 2020). No, 1918. Austro-Ugarska se raspala, a 1920. uspostavljena je granica između novostvorenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i sada proširene Kraljevine Rumunjske. Kad je 1924. granica korigirana, četiri skupine kajkavaca u Banatu našle su se u dvije različite države – Rumunjskoj i Srbiji. Osobito je za Keču razdoblje od kraja Prvog svjetskog rata do definitivne uspostave granice (1918. – 1924.) bilo turbulentno jer je najprije selo zauzela srpska vojska, zatim je granica povučena preko samoga sela, nekima »na kraj avlije«, kako svjedoči Adam Mixich (2014: 55), da bi 1924. razmjenom teritorija između Rumunjske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Keča je definitivno pripala Rumunjskoj. Iako su u obje zemlje nakon Drugog svjetskog rata uspostavljeni komunistički režimi, odnosi između Rumunjske i Jugoslavije zahladili su nakon raskida između Tita i Staljina 1948. Posljedica je za Hrvate bila i ta da su mnogi kao »kulaci« i pripadnici manjine 1951. deportirani u Bărăgan, odakle su se u rodno selo vratili tek 1955. Deportacija ih je pogodila i ekonomski i demografski (Mixich navodi da tijekom povratka više nije bilo dovoljno djece za školu).

I. Olujić, S. Požar i P. Radosavljević

(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)