Mali broj Hrvata živio je na Ottovom Novom Majuru i prije nastanka Veternika. Po popisu 1910., on je imao 272 stanovnika, među njima sedam Hrvata, »biroša« na imanju futoškoga vlastelina. Posve drukčija dinamika doseljenih Hrvata nastaje u godinama nakon Drugog svjetskog rata, motiviranih, kao i ostale pridošlice, životom i poslom uz i u velikom gradu

Povijest Veternika seže u 1923. godinu. Ottov Veliki Majur (ili samo Veliki Majur), kako se do prije te godine zvala pustara u vlasništvu futoškog grofa Rudolfa Choteka, bio je tada udaljen 7 km zapadno od tadašnjeg Novog Sada, s objektima za stanovanje radnika na grofovim imanjima. Odredbom vlasti na čelu s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, u godinama agrarne reforme i kolonizacije poslije Velikog rata, postalo je mjesto naseljavanja mahom Srba, slijepih ratnih veterana.

Punjenja i pražnjenja Veternika

Prvi žitelji naselja bili su iz skupine od 46 kolonista iz različitih vojnih operacija: nositelji Karađorđeve zvijezde, dobrovoljci, vojnici srpske vojske, crnogorski vojnici, jedan ruski, jedan sudionik Topličkog ustanka, za jednog je navedeno da je oslijepio u Prištini, te dvojica »kod kuće«, a polovica su bili oslijepjeli vojnici koji su se borili u austro-ugarskoj vojsci. Svi su oni radno osposobljavani u Domu i Zavodu za slijepe vojne invalide u Zemunu, od 1923. do 1925. godine, a onda bili preseljeni u »privremeni« smještaj na Chotekovu veleposjedu. Među utemeljiteljima Veternika bio je i jedan Hrvat. Lujo Lovrić (1884. – 1986.), rođen i umro u Crikvenici, rijetko je, doduše boravio u Veterniku, no bio je ponositi član veterničke kolonije. Lovrić je u Veliki rat ušao kao austro-ugarski potporučnik i borio se na Istočnoj fronti, no prebjegao je prvo k Rusima, a onda se 1916. priključio postrojbi koju je formirao srpski Glavni stožer od vojnika iz južnoslavenskih zemalja koji su prebjegli iz austro-ugarske vojske i predali se Rusima. U borbama u Dobrudži Lovrić je izgubio vid.
Mirnodopski život u Veterniku odvijao se u teškim uvjetima jer su novi stanovnici dolazili iz suprotstavljenih vojski, a nisu dobili mogućnost graditi svoje kuće sve do 1928. Selo se razvijalo uz premještanja, dolazak novih naseljenika iz Dalmacije, Srijema i Bačke, te stalnu gravitaciju ka Starom Futogu, gdje su se nalazile sve službe potrebne za redoviti život. On je za ove ljude prekinut 21. travnja 1941. kada mađarske vlasti ulaze u selo i protjeruju njegove slijepe žitelje i njihove obitelji, da bi se u naselju preimenovanom u Hadikliget i susjednom naselju Vojvoda Mišić preimenovanom u Hádikszállás naselio mađarski živalj iz Bukovine. On je, nakon ulaska partizana i Crvene armije u Bačku, protjeran u Mađarsku, a odbjegli Veterničani su se u jesen 1944. počeli vraćati u svoje selo. Od tada počinje njegov rast.
Danas je to ogromno zapadno predgrađe Novog Sada, spojeno s njime, s 18.849 stanovnika – drugo po veličini mjesto na području Grada Novog Sada, odmah iza samog gradskog središta. Ispočetka, naime, građen planski, te postavši vrlo privlačan za život radničkih i službeničkih obitelji koje su se u njega doseljavale, Veternik je, osobito u posljednja tri desetljeća, rastao ogromnom brzinom, uz urbаnističke izazove i ne potpuno legalnu gradnju. Za to obično služi ilustracija kako se između 1961. i 1971. povećao čak pet puta, te da mu se između 1991. i 2002. brojnost stanovnika gotovo udvostručila. Tada se Veternik i nacionalno znatnije homogenizirao naseljavanjem srpskog življa s područja zahvaćenih tadašnjim ratovima. U desetljećima nakon početka ovog stoljeća Veternik je značajna perjanica uspješnog poduzetništva.

Dinamika doseljavanja Hrvata

Mali broj Hrvata živio je na Ottovom Novom Majuru i prije nastanka Veternika. Po popisu 1910., on je imao 272 stanovnika, među njima sedam Hrvata, »biroša« na imanju futoškoga vlastelina. Posve drukčija dinamika doseljenih Hrvata nastaje u godinama nakon Drugog svjetskog rata, motiviranih, kao i ostale pridošlice, životom i poslom uz i u velikom gradu. To potvrđuju popisi stanovništva u poslijeratnom razdoblju. Jedino na posljednjem, 2022., Hrvata je bilo manje od 1%, točnije 150, dok su u svim nakon Srba i Mađara Hrvati treći po brojnosti izjašnjeni narod ovog mjesta. Najviše ih je izjašnjenih bilo 1981. – 305 osoba, a po udjelu 1961. – 6,7%. Iz nekoliko izvora koji su tražili anonimnost dâ se razaznati da je tijekom 1990-ih bilo izraženih pritisaka na Hrvate i njihovoga znatnijeg iseljavanja. Suvremene ekonomske migracije čine da stariji naraštaji obično bivaju ti koji umirovljeničke dane provode u kućanstvima u kojima su se rodila njihova djeca koja rade i žive sa svojim obiteljima u inozemstvu – najviše u Hrvatskoj i drugim zemljama zapadne Europe.
Bosiljko Kostić, žitelj Veternika, ima jedno od tipičnijih životnih iskustava dolaska i života u ovome mjestu, u koje je, kao desetogodišnjak dospio još 1965. godine, i u kojem je zasnovao obitelj, te i dalje živi.
»Moj otac Anđelko bio je podrijetlom iz Hercegovine, iz Obrnovca, u župi Podhum, te se kao vojni djelatnik 1950. doselio u Bačko Novo Selo s majkom Emilijom, iz sela Gorani. U Veternik nas je donijela, kao i ostale, nemaština i mogućnost za rad i život. Majka je radila kao spremačica u Vojvodinaputu, a brat Petar i ja se školovali. Iako je u Veterniku živio i živi nemali broj hrvatskih obitelji, strah od javnoga eksponiranja i zatvorenost uvijek su bili prisutni među mnogima od njih«, kaže Kostić, aktivni pjesnik HKPD-a Stanislav Preprek i pjevač u zboru Laudanti župe Imena Marijina u Novom Sadu.
Obitelj druge naše sugovornice podrijetlom je također iz BiH, iz Usorske regije, između Doboja i Teslića.
»Moj otac, građevinski radnik, i majka došli su u Begeč 1966. godine, a plac na Veterniku, jer je bliži Novom Sadu gdje sam studirala, kupili su 1973. Moji roditelji, pobožni katolici, tražili su mjesto gdje u blizini postoji katolička crkva, a takav je bio Futog«, kaže ona, opisujući dane svojega djetinjstva u društvu tadašnjih futoških redovnica i svećenika.
O prisustvu, životu, smrti i podrijetlu (mahom bosanskom i hercegovačkom) Hrvata sahranjenih na veterničkom groblju govore njihova brojna prezimena na nadgrobnim spomenicima. To su: Berklović, Bijelić, Bilkić, Blažević (dvije grobnice), Bogović, Butina, Delač, Dilberović, Dulić, Grigić, Jekelić, Jerković, Karavlah, Kostić (dvije grobnice), Kukec, Lakić, Maček, Mikleušević, Nijemčević, Pavičić, Pavić, Peraković, Perković, Pijuković, Pospiš, Radočaj, Ljevak, Matatić, Otomanček, Šalić, Tomšić, Tonković, Zovko (tri grobnice), Žagar, Židek, Žnidarčić. Premda nema katoličkoga groblja, katolici (po brojnosti prvi su Mađari, pa za njima Hrvati) su se češće, vidljivo je to i danas, sahranjivali u zapadnom dijelu mjesnoga groblja.

Neizgrađena veternička katolička kapela

U mjestu danas živi gotovo 500 izjašnjenih katoličkih vjernika, koji pripadaju župi Presvetoga Srca Isusova u Futogu, čiji je Veternik vikarija i to vjernicima najbrojnija – ima više katolika nego župno središte. Zanimljivo je da, unatoč tome, u mjestu ne postoji katolički bogoslužni prostor. Za vrijeme župnikovanja Franje Davčika, čovjeka kojega u Futogu i okolici spominju po dobrom, postojao je konkretan plan da vikarija Veternik dobije katoličku kapelu. Na ime oduzetog dijela porte crkve Presvetoga Trojstva u Starom Futogu dobiven je i plac u Veterniku (Ulica Tome Maksimovića br. 1), no objekt ipak nije sagrađen. Tadašnji subotički biskup Ivan Pénzes, prema navodima sadašnjeg župnika Antuna Kopilovića, kazao je da zbog maloga broja vjernika nije potrebna još jedna crkva »kada su i postojeće prazne«. Više pokušaja da se nešto konkretnije učini »cementirali« su događaji 1990-ih, te stoga suvremene generacije katolika Hrvata odlaze na misu u Futog, no također često »gostuju« i u crkvama u Novom Sadu.
Uz katolike koji su živjeli u Starom Futogu, Veterničani su bili među posljednjima koji su redovito pohađali mise u tamošnjoj crkvi Presvetoga Trojstva. Ona je preuređena iz tvorničkog skladišta u sakralni prostor 1940. godine, za potrebe velike futoške pastve, no nakon protjerivanja dominantnih njemačkih katolika ostala je sa skromnim brojem vjernika. Rekonstrukcija usmenih podataka pojedinih vjernika kazuje da su se u njoj mise služile samo o pojedinim važnim svetkovinama 1960-ih i 1970-ih. Tada je postupno napuštena, a od 1990-ih i ruinirana.