Bila su to mjesta gdje se odvijao najveći dio društvenog života – održavali su se politički skupovi, sastanci, besjede, predavanja, igranke, a svako od njih bilo je poznato i po specijalitetima domaće kuhinje

Poslije Prvog svjetskog rata u Rumi su postojala tri hotela – Orao, Kruna i Lovac, kao i osamdesetak kavana. Bila su to mjesta gdje se odvijao najveći dio društvenog života grada – održavali su se politički skupovi, sastanci, besjede, predavanja, igranke, a svako od njih bilo je poznato i po osobenim specijalitetima domaće kuhinje.

Obnova Orla

Marko Mijić iz Rume već dugo je posvećen istraživanju pojedinih tema iz povijesti Rume. Među njima su i priče o rumskim hotelima i kavanama, što nije neobično budući da je i sam proveo radni vijek u ugostiteljskoj firmi, koja je bila smještena upravo u najstariju kafanu, kod Orla, odnosno – hotel Adler (Orao).
»Hotel Orao bio je jedna od prve tri građevine od tvrdog materijala u novoj Rumi. Izgradio ga je u 18. stoljeću osnivač moderne Rume, baron Marko Pejačević. U kavani hotela bila je 1825. godine smještena poštanska stanica«, navodi Mijić.
Hotel Orao ostaje u vlasništvu obitelji Pejačević do 1896. godine. Novog vlasnika dobija 1924., kada ga, za 24.000 forinti kupuje Lorenc Mikolaci, čime počinje značajna etapa u povijesti ovog objekta, koji u narednim godinama dobija novi izgled i funkciju. Mikolaci provodi temeljnu rekonstrukciju i dogradnju kata, čime hotel dobija suvremeniji i reprezentativniji izgled, kao i smještajni dio za goste. Nakon završenih radova počeo je raditi punim kapacitetom 1933. U periodu između dva svjetska rata hotel Orao postaje jedno od najvažnijih mjesta društvenog života u Rumi, te simbol građanskog života i razmjene ideja. U njemu su se okupljali ugledni građani, trgovci, putnici, liječnici, umjetnici i predstavnici tadašnje društvene elite. U kući u dvorištu hotela živio je i stvarao lokalni slikar Koča Vanđelković, koji je mlad preminuo, te nije postao poznat, ali je stigao oslikati enterijer hotela – hodnike, stropove, sobe.
»U kavanskom dijelu bio je smješten bilijarski stol i stolovi za kartanje, za kojima se služilo i piće, pored dnevnog tiska koji se nalazio u drvenim ramovima. Na svakom stolu stajalo je stakleno zvono ispod koga se nalazilo svježe pecivo. U restoranskom dijelu služila se riblja čorba od više vrsta ribe, zatim paprikaš od divljeg zeca s lovačkim knedlama, pohane teleće brizle, teleći ribić s graškom, kao i nekoliko vrsta riječne ribe. Točilo se domaće vino iz dva hektara iriškog vinograda Lorenca Mikolacija«, navodi Mijić.
Hotel Orao postojao je i radio pod tim imenom sve do 1948., kada je nacionaliziran, a obitelj Mikolaci dobila je tri dana da napusti svoj dom. Od tada, pa sve do njegove prodaje 2007., hotel je nosio naziv Srem.


 

Kruna, Lovac i kavane

Hotel Kruna nalazio se uz sam hotel Orao. O vlasnicima nema mnogo podataka, osim što se zna da su posljednji bili iz obitelji Pajšl, koja je otišla u Njemačku 1944., kada hotel i prestaje s radom, a smještajni dio biva podijeljen na stanove.
Hotel Lovac prestao je s radom 1944. godine, kada obitelj Stefana Vuštera seli u Austriju.
Kavanu pod nazivom Menzula mještani su zvali Kod sedam direka ili Kod gurave Stane i gluvog Đure. Menzula je bila prva poštanska stanica i svratište u Rumi. Pošta se u to vrijeme prenosila kočijama, a po dolasku u svratište konji su se isprezali kako bi se odmorili i pri tom su ih vezivali za te direke po kojima je kavana bila poznata.
»Od Zemuna preko Ogara, Kupinova, Dobrinaca, Kraljevaca, Rume, Stejanovaca, Velikih Radinaca, Osijeka, pa do Beča išao je u to vrijeme trgovački put, a Sedam direka bili su važna točka na tom putu. Putnicima se od jela nudio grah, grah od jučer (u pola cijene), paprikaš od vrabaca i tzv. šmolc-brot (komad kruha namazan mašću, posoljen i posut crvenom paprikom)«, navodi naš sugovornik.
Iz tog vremena pamte se još kavane Kod Kampla, Konvikt, Kod šepave Mare, Masna varjača, Kod tri majmuna, Kod dve bele ruže i Zlatno bure. Najpoznatija gostiona bila je kod Martina Fišera. Restoran Karakašević bio je poznat po jelima kao što su perkelt, zone gulaš, pajšla, jeger-gulaš. Gosti su mogli »u paketu« naručiti pileći perkelt s hercog-viršlom i štuc-pivom. Perkelt je bio paprikaš, a hercog-viršla, hrenovka od teletine koja je stizala iz Banata, iz tvornice Hercog, dok je štuc-pivo služeno u čaši od dva decilitra, s pjenom.
»Odavno su s rumskih ulica nestali fijakeri, sladoledžije, oštrači noževa, krečari, majstori (oni koji krpe lonce, šerpe, lavore, popravljaju kišobrane). Ne može se više nigdje naručiti perkelt, pajšla, jeger-gulaš, šmolc-brot. Nema više pića kao što su bila hosu lepeš, namještaj, štuc-pivo, medljana rakija, kabeza, boza, suha malina, pikolo soda... Došla su neka druga vremena, sa svojim novim jelima i pićima. A nama se odnekuda smiju gurava Stana i gluvi Đura...«, zaključuje Mijić.

M. Mikolaci