»Živ« sadržaj koji se pred nama stvara »ni iz čega« postao je pravi luksuz u vremenu brzih, ali lako prolaznih senzacija. Koliko god efemerno kazalište bilo, vjerujem da dobra predstava, kao i energija, ne može iščeznuti. Ona samo mijenja svoj oblik i formu, živeći u gledateljima dugo nakon što se zavjesa spusti

Ivan Vanja Alač je mladi, 31-godišnji redatelj iz Beograda. Potječe iz glumačke obitelji, roditelji su mu glumci Aleksandar Alač i Vesna Čipćić, a sestra Aleksandra Alač također se bavi glumom.
Osnovne i master studije multimedijalne režije završio je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi Nikite Milivojevića.
Bavi se kazalištem, a režirao je predstave u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Njegova diplomska predstava Beogradska trilogija postavljena je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i ostala je na redovitom repertoaru te kazališne kuće. Režirao je i Ljude od voska u Narodnom pozorištu Sombor, Odisej – stvaranje heroja u Gradskom pozorištu Semberija u Bijelini, Gidionov čvor u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, Otočka terca u Novom Vinodolskom i Bogojavljensku noć za Šekspir festival u Čortanovcima.
Trenutačno je ponovno u Somboru gdje u Narodnom pozorištu režira predstavu Moji tužni monstrumi čija se premijera očekuje 21. svibnja.
► Vaša diplomska predstava Beogradska trilogija po čuvenom tekstu Biljane Srbljanović postavljena je na sceni Studija Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu i zadržala se na repertoaru. Što Vam je ta predstava donijela u profesionalnom smislu, koliko je odredila Vaš daljnji put? Je li za Vašu generaciju tema odlaska iz zemlje, a tekst je originalno iz sredine turbulentnih 90-ih godina, aktualna i danas?
Što više vremena prolazi, sve sam uvjereniji da je ta predstava i dalje najbitnija koju sam napravio upravo zato što je na neki način najosobnija i išla je iz nasušne potrebe da se progovori o problemu masovnog odlaska mladih iz zemlje. Cilj je bio pokazati da su to sve najrazličitiji pojedinci, naši prijatelji koji iza sebe ostavljaju svoj život da bi tek na kraju brojke koje se svakodnevno spominju odzvonile na pravi način. Činjenica da je to moja prva predstava dodatno ide u prilog osvajanju epiteta da je i najvažnija. U profesionalnom smislu donijela mi je sve ostale angažmane koji su uslijedili, sve do Ljudi od voska koji su bili sljedeća velika odskočna daska.
► Spomenuli ste Ljude od voska, koje ste režirali po tekstu suvremenog hrvatskog dramatičara Mate Matišića u Narodnom pozorištu u Somboru. Predstava je kasnije imala veliki festivalski uspjeh, a među ostalim, Vi ste nagrađeni za režiju ove predstave na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu Bez prevoda u Užicu kao i na Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine. Jedna kritičarka je zapisala kako su Ljudi od voska »jedan od rijetkih suvremenih komada u kome će svatko pronaći nešto što će ga estetski zaintrigirati i emocionalno uzbuditi«. Što je Vas privuklo tom tekstu?
Privukla me je razoružavajuća iskrenost kojom autor ogoljuje društvo u kome živi samo da bi sve likove koje je ogolio iskoristio kao precizno pozicionirana zrcala u kojima naposljetku vidimo ogoljenog njega samog, sa svim snagama i slabostima, postojanostima i tajnama. Svim onim što ga čini – čovjekom.
► Trenutno u Somboru postavljate još jedan Matišićev tekst Moji tužni monstrumi koji će uskoro imati premijeru. Što publika može očekivati od ovog projekta?
Moji tužni monstrumi su nastavak Ljudi od voska. Novi omnibus priča s autorovim alteregom kao protagonistom. Odgovor pisca na reakciju hrvatske javnosti poslije HNK-ovske premijere Ljudi od voska u Zagrebu. Bez obzira na to, Monstrumi su zasebna cjelina koja će, duboko vjerujem, jednako biti zanimljiva i uzbudljiva onima koji nisu upoznati s prequelom, kao što ni publici predstave Ljudi od voska u Somboru (ali i u svim gradovima u kojima je gostovala) nije bilo potrebno predznanje o autorovom životu da bi na sceni prepoznala »dramsku istinu« tim životom inspiriranu.
► Predstava Odisej – stvaranje heroja u Bijeljini, po drami mlade autorica Divne Stojanov, otvara pitanje što danas znači biti heroj. Također, u jednom Vašem tumačenju te predstave spominje se razbijanje mita o mitu. Kažite nam više o Odiseju i onome što ste htjeli postići?
Bavljenjem mitom i Homerovim epom pokušali smo vidjeti je li ponekad važnije tko priča priču od toga o kome se priča. Da sagledamo arhetip heroja s prostora Balkana iz više kutova, ostavljajući publici da sama zaključi je li naš Odisej stvarno heroj, antiheroj ili pak žrtva, nadajući se da će isto razmišljanje kasnije primijeniti i na neke modernije »heroje« i »neupitne« autoritete iz naše novije povijesti.
► U Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici režirali ste Gidionov čvor, komad Johnne Adams, koji pokreće ozbiljna pitanja o školi, roditeljstvu, nasilju, odgovornosti i komunikaciji. Zašto Vam je bilo važno baviti se takvim materijalom?
Ne tako davno i sam sam bio tinejdžer i sjećam se kako je jedan isti problem mnogo veći za dijete ili tinejdžera koji nemaju izgrađen mehanizam nošenja s istim, nego za zrelu individuu s iskustvom. U vremenu velikih socijalnih tema ponekad od šume ne vidimo stablo: pojedinca na kojeg sve gore spomenuto dodatno utječe. Zato mi je bilo bitno da se ta predstava postavi u Crnoj Gori, koja je prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije prva u regiji po broju samoubojstava mladih.
► U Centru za kulturu Grada Novog Vinodolskog radili ste njihovu prvu profesionalnu kazališnu produkciju – Otočku tercu. Predstava je rađena prema tekstu Sjecišta Beatrice Kurbel. Recite nam više o toj predstavi i iskustvima rada na njoj?
Ante Peričić, mladi novinar iz Novog Vinodolskog, pokrenuo je inicijativu da Branka Petrić, koja je u Vinodolskom rođena i ondje odrasla, odigra jednu predstavu u svom rodnom gradu, rame uz rame s fenomenalnom glumicom HNK Rijeka i nacionalnom prvakinjom Oliverom Baljak te Anom Vilenicom. Isprva sam bio pozvan da asistiram, ali ubrzo i da preuzmem kormilo, kako sam kasnije čuo – na Brankinu preporuku. Iako je predstava praktički bila off-produkcija, izvrstan rad i međusobno razumijevanje, kao i kemija i partnerski odnos između Branke i Olivere kao dviju otočkih sestara, rezultirali su time da predstava osvoji četiri nagrade, od čega je svakako najznačajnija Fabijan Šovagović koju je Olivera dobila za ulogu Bele u konkurenciji najvećih glumica hrvatskog glumišta.
► Čini se da Vas zanimaju tekstovi koji ne nude lagodne odgovore. Mora li kazalište biti angažirano ili izazivati nelagodu kod gledatelja da bi imalo smisla?
Kazalište ne mora ništa, ali može sve, pa čovjeku bude žao kada vidi koliko malo od toga »sve« ponekad postigne.
► Koliko je mladom redatelju poput Vas izazovno dobiti angažman u profesionalnoj kazališnoj kući ili u nekom ozbiljnijem projektu?
U početku je vrlo izazovno jer nema mnogo ravnatelja koji su spremni »riskirati«, odnosno koji shvaćaju da je ponekad manji rizik dati priliku nekome mladom. Mnogi e-mailovi do danas su ostali neodgovoreni, vjerojatno i nepročitani. Čini mi se da se u dosta slučajeva repertoarna politika vodi jednim jedinim sredstvom: inercijom. Kada netko mlad napokon dobije priliku, ima grč i potrebu da u jednoj predstavi pokaže sve što zna, svjestan da će, ako »podbaci«, više vrata zatvoriti nego otvoriti. U tom stanju straha od pogreške, koja se mladima ne prašta, još je teže napraviti nešto zaista vrijedno.
Zato su zlata vrijedna kazališta s tradicijom davanja prilika mladim ljudima, koja imaju svijest da su i današnja najveća redateljska imena griješila, pogotovo na početku, te da su ih upravo te pogreške, među ostalim, oblikovale u ono što danas jesu. Jedno od takvih kazališta je Jugoslavensko dramsko pozorište, čija je scena Studio Ćirilov oduvijek bila rezervirana isključivo za mlade ljude, kao i Narodno pozorište Sombor, čiji se odnos prema mladima ni po čemu ne razlikuje od tretmana već etabliranih redatelja koji rade desetljećima. Predstava Ljudi od voska osvojila je više od dvadeset nagrada i od tada se stvari za mene drastično mijenjaju. Nakon što su je umjetnički direktori gledali na festivalima i razni ravnatelji pratili njezin uspjeh, uslijedili su pozivi, pa se čak i na poneki davno poslani e-mail odgovorilo. Još prije Ljudi od voska, Narodno pozorište Sombor dogovorilo je suradnju s Miom Knežević, koja je postavila Izuzete, s kojima su otišli na Sterijino pozorje, dok je ove sezone Đorđe Nešović napravio prekrasnu predstavu Zašto se smije.
Vjerujem da se odnos prema mladima polako mijenja i da neki od nas koji imamo tu sreću raditi osjećamo dodatnu odgovornost, jer smo svjesni da ne predstavljamo samo sebe, već čitavu jednu generaciju. Iskreno se nadam i vjerujem da će mladi sve više biti prisutni na kazališnoj sceni zemlje i regije.
► Imate 31 godinu. Kako gledate na probleme generacije kojoj pripadate – koja je odrastala poslije velikih lomova, ali i s njihovim posljedicama?
Isti su to problemi kao i kod svake druge generacije, ponekad samo presvučeni u drugačije ruho i s oscilacijama u intenzitetu. Kao i za svaku generaciju, naš cilj je da teret preuzet od prethodne bude barem malo manji u trenutku kada ga iduća generacija bude preuzimala.
► Je li Vaša generacija zainteresirana za kazalište? Može li ono konkurirati digitalnom svijetu ili je njegova snaga upravo u tome što se događa uživo, neponovljivo i pred ljudima?
»Živ« sadržaj koji se pred nama stvara »ni iz čega« postao je pravi luksuz u vremenu brzih, ali lako prolaznih senzacija. Koliko god efemerno kazalište bilo, vjerujem da dobra predstava, kao i energija, ne može iščeznuti. Ona samo mijenja svoj oblik i formu, živjeći u gledateljima dugo nakon što se zavjesa spusti.
► Odrasli ste u glumačkoj obitelji, roditelji su vam Aleksandar Alač i Vesna Čipćić, a sestra Aleksandra Alač. Koliko je to utjecalo na Vaš odabir redateljskog poziva i koliko Vas je odredilo kao umjetnika?
Esencijalno.
► Daljnji profesionalni planovi? Nakon više predstava, planirate li možda rad na nekom filmu ili seriji?
Akademiju sam upisao prije svega zbog filma, ali mentorstvo Nikite Milivojevića, činjenica da sam bio s glumcima na zajedničkoj klasi, i prije svega Beogradska trilogija na kojoj sam još na akademiji počeo raditi »odvukle« su me u jednako čaroban svijet kazališta. Ipak, i dalje se nadam da će doći dan kada ću realizirati barem neke od svojih ideja za kratke filmove, za početak.