Nakon studija teorije glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu vratila se u rodnu Suboticu, gdje danas radi u glazbenoj i osnovnoj školi, svira u župi u Maloj Bosni i vodi zbor s kojim priprema sve ambicioznije koncerte. U razgovoru za naš list govori o povratku, radu s djecom, crkvenoj glazbi i važnosti očuvanja tradicije bunjevačkih Hrvata

Kristina Matković, rođena u Subotici u prosincu 2000. godine, osnovnu školu pohađala je u OŠ Matko Vuković, a potom i srednju Glazbenu školu u Subotici. Studij je nastavila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na smjeru teorija glazbe, gdje je provela pet godina. Iako je tijekom završne godine studija već stekla i prvo radno iskustvo u jednoj školi u Zagrebu, nakon diplome odlučila je vratiti se kući.

Povratak koji je otvorio nova vrata

Nakon što je donijela odluku i vratila se kući, postavila si je pitanje kao i svi ostali – a što sad? Kaže kako su se nekako kockice počele slagati same od sebe, dobila je posao u Glazbenoj školi u Subotici i u Osnovnoj školi Matko Vuković gdje predaje hrvatskim odjelima predmet glazbena kultura.

»Danas u Glazbenoj školi predajem više predmeta među kojima su solfeggio i korepeticija, a od ove godine vodim i zbor u nižoj školi. U novoj sredini, zapravo svojoj staroj i prirodnoj, vrlo brzo sam pronašla mjesto koje mi odgovara. Odlično surađujem s ostalim kolegicama i kolegama i mogu reći da jako volim ono što radim«, ističe ona.

Odluku o povratku ne promatra kao odricanje, nego kao izbor koji joj je omogućio da živi u skladu sa sobom.

»Vratila sam se zato što sam osjećala da to tako treba, super mi je zbog toga jer su mi se otvorile prilike da radim ono što volim i što mi se sviđa. Ljudi trebaju nekako težiti ka tome da rade ono što vole, koliko god to bilo teško. Ako trebaju negdje otići, neka odu, ako se trebaju vratiti, neka se vrate. Svatko od nas mora sebi stvoriti sreću. Nema uopće pravila«, kaže Matković.

Rad s djecom u osnovnoj školi, kaže, drukčiji je od rada u glazbenoj školi, ali je jednako ispunjavajući. Ondje nastoji glazbu približiti učenicima na način koji im je razumljiv, zanimljiv i blizak.

»U osnovnoj školi radimo općenite stvari koje se tiču glazbe. Izučavamo glazbene epohe, ali naravno ne previše detaljno jer su to mala djeca. Radimo sve od prapovijesti pa do moderne glazbe. Volim da skupa obradimo filmsku i scensku glazbu, popularnu glazbu, rock, narodnu, glazbu kakvu oni danas slušaju, nešto što je njima prijemčivije. Pokušavam ih naučiti prepoznavanju nekih poznatih svjetskih glazbenih djela, čisto kao rad na njihovoj općoj kulturi.«

Rezultati takvog rada već su vidljivi. Ove je godine prvi put organizirano natjecanje u pjevanju božićnih pjesama Paulinum song, namijenjeno učenicima od trećeg do osmog razreda osnovne škole. Kristina je pripremala više učenica, a trud nije ostao bez uspjeha.

»Ja sam najviše vodila djecu iz petog razreda, jednu djevojčicu iz šestog, a vodila sam i jednu djevojčicu iz četvrtog razreda iz Male Bosne kojoj sam bila i mentorica. Svatko je trebao pripraviti jednu božićnu pjesmu, bilo crkvenu ili svjetovnu. Djevojčica iz Osnovne škole Matko Vuković Anđela Molnar osvojila je prvo mjesto u svojoj kategoriji, a Lucija Gabrić iz Male Bosne osvojila je treće mjesto, tako da smo čak i nagrade pokupili«, ističe Kristina Matković.


 

Zbor iz Male Bosne kao prostor zajedništva i stvaranja

Osim školskog rada, važan dio njezina života zauzima i glazbeni angažman u župi u Maloj Bosni, gdje od prosinca pretprošle godine svira i vodi zbor. Prisjeća se da je ideja o tome postojala još dok je bila studentica.

»Dok sam još bila na akademiji, pitala me je Marina Kovač iz Male Bosne bih li hipotetički voljela svirati kod njih u crkvi. Kaže mi da sam se u tom momentu jako lijepo nasmijala i rekla kako bih željela to, iako se tog dijela ne sjećam, tako da je zapravo to možda i bio neki početak«, priča ona.

Nakon povratka u Suboticu uslijedio je konkretan poziv tadašnjeg župnika Dragana Muharema, pa je Kristina s početkom nove crkvene godine i službeno počela svirati u župi.

»Prvotni dogovor je bio da sviram samo nedjeljom, ali sam ja počela dolaziti i preko tjedna. Odlučila sam držati probe s ljudima koji su mi dolazili na kor i ispalo je super! Zboraši su me baš lijepo prihvatili, dolaze mi redovito na probe i u tom njihovom entuzijazmu sam vidjela potencijal.«

Upravo je taj potencijal doveo do prvih zajedničkih nastupa. Najprije je organiziran uskrsni, a potom i božićni koncert. Oba su, kaže, naišla na vrlo lijep odjek kod publike i župljana.

»Prvi koncert koji smo spremili bio je uskrsni koncert prošle godine. To je bilo recimo kao neki pilot projekt, nije bio odvojen koncert, već smo nakon nedjeljne mise napravili program od pola sata. Ljudima u publici se to jako svidjelo, zboraši su bili oduševljeni, stoga smo odlučili napraviti ponovno koncert za Božić. To je bio baš pravi koncert u večernjem terminu, jako smo se lijepo spremili i mislim da smo učinili Božić ljepšim svim župljanima. Sada spremamo novi koncert, ideja je sljedeća – pošto imamo puno božićnih i uskrsnih koncerata, svi ih rade, odlučila sam napraviti Marijanski koncert, tj. koncert Marijanskih pjesama. Time možemo ponuditi ljudima nešto drugačije, nešto što baš nije česta praksa na župama. Jako mi je lijepo što jedan seoski zbor ima toliko energije i želje za održavanjem koncerata. Ponekad pomislim da sam možda previše ambiciozna, da ću odbiti ljude i da više neće htjeti dolaziti, ali vidim kako to oni sve pohvataju i urade odličan posao«, govori nam Kristina.

Dodaje kako su neki članovi počeli dolaziti na probe tek nakon njezina dolaska u Malu Bosnu, zbog čega joj je njihov napredak još draži.

»Jako sam sretna i zadovoljna što radim s tako divnim ljudima, čine moj posao mnogo lakšim i ljepšim. Bilo bi lijepo kada bi nas bilo i više, stoga ovim putem pozivam sve voljne da nam se pridruže kako bi mogli stvarati glazbu skupa.«

Uz taj angažman, Kristina ostaje vezana i uz druge zborske sredine: članica je Katedralnog zbora Albe Vidaković još od srednjoškolskih dana, kao i zbora Collegium musicum catholicum.

Djeca, glazbena kultura i ponos na tradiciju

Osim glazbenog rada, Kristina je duboko povezana i s hrvatskom zajednicom. Godine 2021. bila je gradska bandašica, što pamti kao jedno od posebno dragih životnih iskustava.

»Bila sam izuzetno ponosna na to i bilo mi je predivno vršiti tu dužnost. Tadašnji župnik Stjepan Beretić pitao me je želim li biti bandašica, čak iako sam tada bila još u Zagrebu. Bila mi je velika čast i radost to prihvatiti, moja obitelj je bila presretna i uzbuđena zbog toga. Trudila sam se dolaziti iz Zagreba na sve svečanosti koje su bile vezane za Dužijancu i nije mi uopće bilo teško«, nastavlja Kristina Matković.

S Dužijancom je, kaže, povezana odmalena – kroz folklor, svečanosti i ranija sudjelovanja, uključujući i izbor za pratioce, na kojem je 2018. godine bila treća pratilja. Upravo zato vjeruje kako bi poziv da se bude bandaš ili bandašica trebalo prihvatiti s ponosom i odgovornošću.

»Bilo mi je oduvijek prelijepo gledati kako svi dočekuju bandaša i bandašicu kada ulaze u crkvu, poslije ih svi dočekuju na trgu. To je zaista posebna čast. Razlog zašto bi svi trebali prihvatiti kada ih pozovu jeste svakako očuvanje tradicije i našeg kulturnog identiteta, ali i sama činjenica kako je netko baš tebe odabrao biti nositeljem Dužijance. Ako je netko baš tebe pozvao, očito ima razlog za to, vjerojatno si to zaslužio.«

Posebnu vrijednost za nju ima i obiteljska dimenzija te tradicije.

»Što se tiče nošnje, moja baka mi je sašila jednu predivnu nošnju, u njoj sam i sudjelovala na izboru za pratitelje, a ona mi je sašila i bijelu nošnju kada sam bila bandašica.«

Povratak Kristine Matković u Suboticu tako nije bio tek povratak adresi, nego povratak prostoru u kojem je njezina glazba dobila puni smisao – u učionici, u zboru, u crkvi i u zajednici kojoj pripada.

Ivan Ušumović