U Rumenku se veliki dio hrvatskih obitelji doselio iz okolice Banje Luke, nešto manji iz bosanske Posavine, uz dvije obitelji iz Podravine
Rumenka, danas veliko naselje (6.300 stanovnika) u okviru Grada Novog Sada, s većinom radničkog i manjinom poljoprivrednog stanovništva, za razliku od nekoliko velikih prigradskih nekadašnjih sela, pretvorenih u urbana naselja s dvoznamenkastim brojem tisuća stanovnika (Futog, Veternik, Kać) očuvala je imidž mirnog sela. Većina stanovnika su starosjedioci Srbi, a s njima su autohtoni Mađari reformati, dok je Mađara katolika mnogo manji broj.
Hrvati se u ovom mjestu pojedinačno, pa onda u sve većem broju, javljaju tek nakon Drugog svjetskog rata. U svim popisima toga razdoblja bili su treći po brojnosti izjašnjeni narod. Tako ih je 1948. bilo 4, 1953. 10, 1961. 74, 1971. 137 (4,7% – najviše u povijesti sela), 1981. 135, 1991. 124, 2002. 111, a na posljednjem popisu 2022. Hrvatima se izjasnilo 70 Rumenčana (1,1%). To je i dalje najveći udio Hrvata kada se gledaju sva naselja Grada Novog Sada na lijevoj obali Dunava. Osoba hrvatskog podrijetla je sigurno bilo više, s obzirom na to da je, osobito nakon popisa 1971., u ovom selu bilo više stotina izjašnjenih Jugoslavena.
Franjo i Mara
Podrijetlo Hrvata Rumenke potvrđuje, čak u većoj mjeri nego što je to slučaj u ostalim naseljima u Bačkoj s hrvatskom ekonomskom imigracijom, tvrdnju prof. Maria Bare da je najveći dio tako prispjelih osoba podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Struktura poslova koje su oni obavljali bila je prilično uniformna: bili su sezonski radnici ili građevinci u Novom Sadu i okolici. U Rumenku se veliki dio hrvatskih obitelji doselio iz okolice Banje Luke, nešto manji iz bosanske Posavine, uz dvije obitelji iz Podravine. Na Reformatsko-katoličkom groblju u ovom selu nalaze se grobovi s članovima obitelji: Aladić, Bešlić (dva groba), Blažević, Burudžija, Cerovec, Dizdar (dva groba), Dujlović, Josipović (dva groba), Jurić, Klenovšek, Lukenda, Markota, Majdandžić, Matošević (dva groba), Narančić, Nikolić, Pačarić, Palčić, Rajić i Šarić, a na rumenačkom pravoslavnom groblju još i grobovi u kojima su pokopani članovi obitelji: Mišković, Pakledinac, Savčić i dvije grobnice s pokopanim Hrvatima prezimena Vrhovac. Nadgrobnici otkrivaju i tipično bosansko imenoslovlje, koje je među Hrvatima drugih grana i podrijetla u Bačkoj rjeđe zastupljeno. Tako su se preminuli rumenački Hrvati najčešće zvali Franjo (mlađi: Franja), a Hrvatice Mara (mlađe: Marija). Po učestalosti od muških imena slijede: Ilija, Josip, Dragan, Ivo, Mile, Joso, Stipo, Ante, Anto, Jago, Juro, Ivica, Miroslav i Zvonko, a od ženskih: Janja, Anđa, Kata, Ana, Anica i Ruža. Konačno, vidljive su, i najbrojnije one obitelji u kojima su oba supružnika dolazila iz istih krajeva, no to ne isključuje katoličko-pravoslavne i katoličko-reformatske brakove, kakvi su danas među Hrvatima, stanovnicima ovog sela, ipak mnogo češći. Kako je stalni »urbani magnetizam« mnoge Rumenčane preselio u grad ili neka druga mjesta u okolici, tako ni ovi popisi nisu potpuni, no daju jasnu sliku o Hrvatima koji su živjeli i njihovim potomcima koji žive u ovom mjestu.
Molitvena kuća od 59 godina
Rumenački katolici, iako su pripadali župi Futog, čija je Rumenka vikarija, najčešće su i godinama na misu dolazili u novosadsku crkvu Imena Marijina, koja je onda prihvatila biti pokrovitelj otkupa nekretnine za katoličku molitvenu kuću. Kako svjedoči župink Ante Kopilović, stari kancelar župe Imena Marijina Petar Tomašković, koji je radio u uredu dok su župnici bili Ferenc Csipak i László Huzsvár, zauzeto je tijekom 1960-ih radio na kupnji kuće koja se nalazi u ulici Endrea Adya br. 38.
Od rumenačkih vjernika u tom su se poslu najviše angažirali Ante Dizdar, László Vigi i Franjo Paša. Konačno, filijala Rumenka podignuta je na razinu vikarije 1967., a molitvena kuća je na spomen »Godine vjere« blagoslovljena na čast sv. Petra i Pavla i svečano predata na uporabu katolicima Rumenke 5. kolovoza 1967. godine. Molitvena kuća sastoji se od velike središnje prostorije za misna slavlja, duge 14 i široke 6 m, a pokraj bočnog ulaza u crkvu nalazi se zvonik. Župnici i duobrižnici su, nakon blagoslova crkve, bili Ferenc Berényi, Željko Augustinov, Franjo Davčik, Miroslav Orčić, te od 1998. Antun Kopilović. Posljednji stalni čuvari kuće bili su Eva i Ante Šarić.
Futoški župnik Antun Kopilović, svećenik je u pet sela (Futog, Veternik, Begeč, Rumenka, Kisač) i jednom općinskom središtu, Bačkom Petrovcu. Redovito i marno svake nedjelje služi dvojezičnu misu, na hrvatskom i mađarskom jeziku u Rumenki. Od katoličkih obitelji, prema statistikama koje on vodi, najveći broj pripada Mađarima, dok su jedna trećina Hrvati, no oni su brojniji na misama i čine pastoralnu jezgru ove zajednice. Ona u nedjeljno vrijeme okupi nekoliko vjernika, a nešto više o Božiću i Uskrsu.
