Malo je košarkaših obitelji koje se mogu podičiti s više od jednog prvoligaškog natjecatelja, ali kada pod istim krovom žive, uče i, nadasve, uspješno barataju kožnatom loptom čak tri imena istog prezimena, onda taj sportski podatak zalazi u rubriku svojevrsnih rariteta. Filip (1982), Iva i Dunja (1987) Prćić, stariji brat i sestre blizanke, noseći majicu KK »Spartak« iz Subotice od najmlađih dana, uspjeli su zaigrati i na parketima elitnog razreda zemlje uz čiji spomen stoji neizbježni pridjev svjetskog prvaka.
Filip Prćić
Vra}am se na parket
Košarkom se bavim već gotovo 10 godina. Igram na mjestu »dvice«, prošao sam sve selekcije u »Spartaku«, te svojim najvećim uspjehom smatram ulazak u prvu momčad s kojom sam izborio povratak u prvoligaški razred. Nažalost, trenutačno sam ozlijeđen i nastojim se što prije vratiti na parket, te uz redovite treninge studiram na Ekonomskom fakultetu u Subotici. Vjerujem da moje najbolje igre tek dolaze i da ću u bliskoj budućnosti pokazati koliko igrački vrijedim. Od sportskih uzora bih izdvojio Predraga Stojakovića, koji je uspio da se nakon teške ozljede uzdigne do najviših pijedestala ove igre.
Dunja Prćić
Zavidna minuta`a
S obzirom da još uvijek nastupam i za kadetsku momčad, prosjek od trideset minuta po prvoligaškoj utakmici smatram svojim najvećim košarkaškim dostignućem, uz, naravno, nastupe u nacionalnim selekcijama mlađih vrsta. Igram, poput brata, na poziciji »dvice«, uz prosjek od nekih petnaestak koševa po utakmici. Pohađam prvi razred Gimnazije u Subotici, društveni smjer i voljela bih jednog dana zaigrati u WNBA, poput čuvene Lise Leslie.
Iva Prćić
Nastojim dati
maksimum
Za razliku od mlađe sestre (Iva je stari-ja 5 minuta), ja se još uvijek nisam izborila za standardniju minutažu. Uglavnom dobivam po nekoliko prvoligaških minuta u kojima nastojim što bolje iskoristiti ukazanu šansu, ali zato nastojim dati maksimum u kadetskoj momčadi čiji sam kapetan, te u nacionalnoj selekciji čiji sam također član. Idem skupa sa sestrom u isti razred; u slobodno vrijeme, kojeg nemamo baš previše, volimo sjesti skupa u neki od mnogobrojnih gradskih kafića.
D. P.
