»Najteži period učenja je prošao, naučili smo raditi ovaj posao, radimo ga 20 godina, ne možemo reći da smo naučili sve, uvijek se uči, ali znamo dovoljno da bi se mogli nositi s tim idućih 20 godina« * » Plavnu volim kao i Vukovar. To selo je jednostavno nešto što je dio nas i u budućnosti ako budemo imali prilike, možda tamo kupimo i kuću kako bismo se više povezali sa samim selom«, ističe Vinko Mijok

Bračni par Stipan i Marija Mijok (rođena Franjišić) koncem ‘60-ih godina napustili su svoju rodnu Plavnu i »trbuhom za kruhom« otišli u Frankfurt. Odatle potom 1975. odlaze u Vukovar gdje se nastanjuju, zapošljavaju, vremenom započinju i razvijaju više privatnih biznisa, da bi danas, sa svojim sinom Vinkom, bili vlasnici hotela Lav, jedinog hotela u ovom slavonskom mjestu. Što se tiče Plavne, i danas su s njom povezani, dijelom rodbinskim vezama, dijelom ljubavlju prema šokačkoj nošnji i običajima, a posebice željom da jednog dana ponovno ovdje imaju dom u kojem bi povremeno boravili.

Poduzetnički duh Mijokovih

Vinko Mijok, koji je rođen u Vukovaru 1978. godine, a njegova sestra Enisa 1970. u Frankfurtu, o životnom putu njihovih roditelja priča:

»Roditelji nisu imali baš nekakvu perspektivu u Plavni, u to vrijeme je bilo normalno da ljudi rade dva-tri posla dnevno, živjeli su u lošim uvjetima, pa su odlazili kako bi zaradili, uštedjeli i jednog dana se vratili u svoju domovinu. Međutim, oni se iz Frankfurta nisu vratili u Plavnu, već se 1975. nastanjuju u Vukovaru, jer je lijep grad, nedaleko od rodnog sela, ima rijeku Dunav, imao je dušu«.

Otac Stipan prvo je bio uposlen u trgovini u Veleprometu, potom na Ovčari u Vukovaru također u jednoj trgovini, a majka Marija radila je u kiosku. Otac je ubrzo dobio posao kao poslovođa u trgovini tekstilne robe 1. maj Pirot gdje se zaposlila i majka i tu su oboje radili 16 godina da bi potom pokrenuli svoj prvi privatni biznis.

»Budući da su bili u tekstilnoj industriji, odvažili su se 1989. godine otvoriti svoju trgovinu koja se proširila na dodatnu djelatnost šivanja (navlaka za jastuke, posteljine). Prije toga je postojala trgovina s tekstilom (odjeća), obućom, bijelom tehnikom, parfemima. Posao se širio i vremenom su otvorili još jednu malu trgovinu s prehrambenom robom. Međutim, došao je rat ‘91., sve je uništeno i odlazimo iz Vukovara u potrazi za novim životom. Tata je u Zagrebu, na auto pijaci upoznao jednog čovjeka koji mu je dao priliku da počne ponovno raditi u trgovini. U to vrijeme to su bili čepovi za svu staklenu ambalažu, krenuo je posao, proširio se na prodaju pića i ‘92. je u Osijeku osnovana firma Miok magazin za veleprodaju pića koja se kasnije proširila s ponudom suhomesnatih i mliječnih proizvoda. Došle su hladnjače na 300-tinjak kvadrata, pa ponovno proširenje sa sladoledom, to je bio jedan austrijsko-američki proizvod koji se zvao Schöller sladoled, koji je u to vrijeme bio direktna konkurencija Ledu u Hrvatskoj. Nakon toga dolazi ponovno proširenje na male dućane, diskonte alkoholnih i bezalkoholnih pića, što se proširuje na mješovitu robu široke potrošnje u prehrani i domaćinstvu. Potom otac, negdje ‘95. ulazi u pregovore s jednom firmom gdje na području Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije kupuje 80 kioska s novinama, cigaretama«, prepričava Vinko.

Nakon povratka iz Osijeka u Vukovar, ‘97.-’98. njegovi roditelji odlučuju kupiti stari hotel Lav, koji je prije rata bio istoimeni salon namještaja.

»Taj hotel je inače zatvoren kad je u Vukovaru otvoren novi hotel Dunav. Firma koja je bila vlasnik hotela Lav je zapravo bila trgovačka kuća Velepromet, koja je od hotela u to vrijeme napravila salon namještaja, tako da je svaka soba bila izložbeni salon. Onda to u ratu sve stradava, moji roditelji kupuju oštećenu zgradu, ruše je do temelja i grade gotovo sto posto isti, malo dorađen, takav objekt, proširen s oko tisuću kvadrata«, kaže Vinko, koji je u to vrijeme služio vojni rok u Osijeku i koji se od samog početka uključio u ovaj projekt.

»Bio sam uključen od samog rušenja hotela, kao i u projektiranje, gradnju, dizajniranje, uređivanje izvana i iznutra, odabir radne snage. To je bilo vrijeme koje je dozvoljavalo određeni komfor, imali smo posao koji je sve to pokrivao, a i tad su postojali određeni krediti preko kojih se to sve odrađivalo i to nas nije ometalo u ideji, realizaciji stvaranja ponude hotela. Hotel je otvoren 1. veljače 2005. godine«, kaže Vinko koji je inače po struci ekonomist.

Hotel Lav u Vukovaru pod tim imenom i na istom mjestu ucrtan je u gradske planove još 1817. Tijekom 19. i dobrim dijelom 20. stoljeća bio je središte društvenog i zabavnog života toga hrvatskog grada na Dunavu, sastajalište mnogih generacija. Imao je prepoznatljivu i dobru kuhinju i uzorno podrumarstvo, bio je s prekrasnim vrtom s pogledom na rijeku. Lav je potaknuo razvoj vukovarskog ugostiteljstva i turizma, a održao se unatoč sve jačoj konkurenciji jer su u njega rado navraćali i gosti i Vukovarci. Pod neobičnim je okolnostima srušen u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Na istom je mjestu 1965. iznikao novi i izgledom potpuno drugačiji hotel kojemu je sudbina ipak bila nešto drugačija. Osim što je pružao ugostiteljske i turističke usluge, neko je vrijeme u njemu bio i salon namještaja. Lav je granatama teško oštećen 1991., baš kao i sve zgrade uz obalu Dunava. Kupio ga je u ga je uspješan privatni poduzetnik Stipan Mijok, koji se obvezao da će hotel obnoviti i u njemu zaposliti Vukovarce povratnike.

Razvojni put i izazovi

Hotel Lav, kako dalje navodi Vinko, imao je poslovnu školu koja je prešla u kongresni centar unutar hotela na osnovu kojeg je i radio.

»Hotel se dugo godina bazirao na kongresnim kao i ugostiteljskim događanjima. Svaki kongres imao bi potrebe za određenim pauzama (dva-tri coffee breaka s bezalkoholnim pićima i nekakvim sitnim zalogajima, a paralelno uz to idu i ručak i večera). To je bilo aktualno do 2020. godine, tj. do korone, kada je sve totalno stalo. Otvorili su se novi kanali gostiju, koji nisu više kongresni, nego se u gradu proširuje infrastruktura u drugim korporativnim segmentima, poput individualnih, poslovnih gostiju. Vremenom je i sport napravio velike iskorake pa dobijamo infrastrukturu bazena, dvoranu, gdje su nam gosti iz Hrvatskog plivačkog saveza, Paraplivačkog, Košarkaškog, Odbojkaškog saveza. Tako da je danas u našem poslu sport dosta prisutan, manje kongresi, no razvija se pomalo i turistička priča i smještaj nam je više izražen nego ugostiteljstvo. U poslovanju danas, od sto posto prometa, 90 posto ostvarujemo kroz segment kreveta, a 10 posto kroz servis hrane i pića. Do korone je to bilo obrnuto – 80 posto prometa ostvarivali smo kroz ugostiteljstvo za kongrese, a ostatak je bio smještaj.«

Hotel ima 40 soba, odnosno oko 100 kreveta, ima restoran sa 60 sjedećih mjesta, koji nije samo za pansionske već i za a la carte goste, uz njega se nalazi kavana također s oko 60 sjedećih mjesta, s tzv. cigar klubom od 30 mjesta. I dalje je tu kongresni centar koji može primiti do 300 ljudi.

Kada je riječ o popunjenosti, Vinko navodi kako je u prva četiri mjeseca zatišje, a potom kreću poslovi koji traju do srpnja, odnosno do početka godišnjih odmora i ljetovanja. Uspješno poslovanje ponovno kreće u rujnu i traje do kraja godine. On u tom smislu ističe prvu polovicu prošle godine koja je bila najbolja otkad hotel postoji i kada je 50 posto popunjenosti bilo od sporta. Kategorizirani su s četiri zvjezdice i imaju dodatnu kategoriju kongresnog centra (s četiri dvorane) unutar hotela.

Trenutno imaju do 30 djelatnika, do kojih je, kako ističe, problem doći, ali se snalaze s ljudima iz Vukovara i njegovog okruženja (Borovo, Borovo Selo, Trpinja, Sotin, Marinci, Vinkovci, Osijek...) i uzimaju ih u krugu od 30 km od Vukovara.

Što se tiče konkurencije, budući da je Lav jedini hotel u Vukovaru, kao takav nemaju je u gradu, ali je imaju od manjih smještajnih kapaciteta koji su puno jeftiniji.

»Vukovar nije turistička destinacija, znači gost koji dolazi ovdje ne dolazi na godišnji odmor, više je to iz poslovnih razloga ili je tu u tranzitu. Hotel je sada jedini posao moje obitelji. Firma s kojom smo radili trgovinu prodana je 2006., kupio ju je Tisak, najjača trgovačka kuća s kioscima u Hrvatskoj«, kaže Vinko te ističe kako je malo hotela danas koji su opstali 20 godina.

»Sve je to neka volja, snaga, bunt, revolt, borba sam sa sobom da opstaneš. Vrijeme koje je iza nas je jednostavno neprocjenjivo. Jako je bilo teško doći do spoznaje da želiš ići dalje raditi taj posao, da imaš snage raditi ga i za to je potrebno vrijeme. Prije 20 godina bilo je puno komfornije, jednostavnije je bilo raditi, a unazad 10-15 godina puno je teže bilo nastaviti. Nekad je bilo jednostavnije stvoriti nego danas održati jer dolaze nove konkurencije, novi izazovi i trendovi se mijenjaju. Prilagoditi se tržištu nije jednostavno i nestaješ ako ne pratiš trendove. U našem okruženju od 50 km otvorilo se barem četiri dobra nova hotela. Da bi dobili to tržište koje je kod vas dolazilo, pored tih novih hotela nije jednostavno to ostvariti. Tako da je ovo vrijeme od 20 godina jedan proces učenja i traženja samog sebe u svemu tome.«

Budući da je Vukovar proglašen gradom od posebne skrbi, na pitanje kako ocjenjuje današnji život, perspektive i prilike u njemu, odgovara:

»Nikad nije isto, ali mi evo četvrtu godinu imamo pozitivan trend. Vukovar je svakim danom sve više i više na tržištu zato što uvijek dobija novu infrastrukturu, ali životnu, a ne turističku. Nije jednako raditi u unutrašnjosti Hrvatske i na obali. Svatko tko želi investirati u hotelijerstvo ili ugostiteljstvo odlazi tamo gdje se to događa, a to se događa na obali. Naša sezona u turizmu traje jako kratko. Ne mogu reći da se bavimo turizmom, mi se bavimo nekakvom vrstom smještaja i ugostiteljstva. No, država dosta investira u Vukovaru u muzejski i kulturni turizam, ali tu još fali komponenti u ponudi turizma, primjerice zabavni turizam. Svakako, u odnosu na obalu, ovo su samo neki doticaji s turizmom. Mi smo u kotaču te infrastrukture izuzetno bitni u ponudi grada kao hotel«.

Kada su u pitanju olakšice od države za privatnike, navodi kako imaju određene benefite na radnu snagu.

»Država nam vraća 20 posto od onoga što joj plaćamo. To su porezi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje djelatnika koje zapošljavamo, ali isključivo dobijamo za one koji su s područja Vukovara. Poticaje možemo dobiti kroz europske fondove i imamo Hrvatsku banku za obnovu i razvoj koja daje određene poticaje kroz kredite za energiju, za obnovu nekog segmenta u hotelu, za uvođenje novih tehnologija, dodatne ponude, ali sve je to u nekakvom malom postotku.«

Što se tiče planova u budućnosti, Vinko Mijok kaže kako im slijedi veća obnova hotela, koja je već započela pretprošle godine.

»Napravljena je nova fasada, što je imalo nekih sedam faza i trajalo je oko pola godine. Tu je i nova kotlovnica, tj. novo grijanje, ima tu puno sitnih dorada, popravaka, prerada, preinaka i na kraju bi se trebao dogoditi novi redizajn unutrašnjosti hotela«, navodi on te ističe kako i u budućnosti vidi sebe u ovom poslu.

»Najteži period učenja je prošao, naučili smo raditi ovaj posao, radimo ga 20 godina, ne možemo reći da smo naučili sve, uvijek se uči, ali znamo dovoljno da bismo se mogli nositi s tim idućih 20 godina.«

Povezanost s Plavnom

U Plavni je živjelo unazad četiri generacije Mijokovih, a Vinkovo djetinjstvo obilježili su redoviti posjeti ovom selu obiteljima njegovih roditelja. I danas je redovito posjećuje.

»Svakog vikenda bili smo u Plavni, tako da imam i te kakvu vezu s tim selom. Moje djetinjstvo do rata je bilo tamo i Plavnu volim kao i Vukovar. I danas imamo tamo prijatelje iz djetinjstva i volim to selo jer je dio mog života. U Plavnu idemo na Svi svete, na kirbaj kad odlazimo u posjet našim rodovima. U Plavni imam rođenog bratića, koji ima tri sina, a najmlađi je dobio sina pa sam postao stric, drugo koljeno. To selo je jednostavno nešto što je dio nas i u budućnosti ako budemo imali prilike, možda tamo kupimo i kuću kako bismo se više povezali sa samim selom i ponovo životom koji smo nekad imali. No, s obzirom na vrijeme koje nemamo, tj. imamo ga samo za posao, ali ne za sebe, to nam je jedna želja – tatina i moja, da još dok smo svi na okupu, ponovo tamo imamo nešto«, kaže Vinko te na koncu ističe ljubav prema šokačkoj nošnji:

»Imamo dosta šokačkih stvari, nošnje (dva-tri sanduka), imamo i namještaja (kredenaca, vitrina itd.) koje smo uspjeli sačuvati. Sve je to uglavnom kod moje sestre, ona to čuva. Tata i danas nosi šokački šešir, imamo sliku gdje smo svi u šokačkoj nošnji (tu je moj djed, njegov tata, njegova tetka, njegov djed i baka, od mog djeda brat rođeni, svi iz obitelji Mijok). Imam i sliku kada sam imao prvu pričest u Plavni gdje sam u šokačkoj nošnji, kao i moja sestra, a imam sliku i gdje je moj pradjed i prabaka Čelić (roditelji tatine mame)«.

Z. V. / I. P. S.