Oni Hrvati koji su ovdje živjeli i žive pripadaju ekonomskoj imigraciji, budući da su okolna mjesta (Čelarevo, Bačka Palanka i Novi Sad) ponudom radnih i životnih mogućnosti snažno privlačila naseljenike počevši od 1950-ih godina

Obitelj Klaić 1960-ih se iz Našica doselila u Petrovaradin. Osim povoljnih poslovnih perspektiva, ništa ih drugo nije vezivalo za Vojvodinu. Dvadesetak godina kasnije doselili su se u Begeč, gdje su tada bili jedna od dvije katoličke obitelji. Druga je bila mješovita mađarsko-slovačko-hrvatska. U nekim drugim obiteljima znali su da ima još udanih Hrvatica. Većinu stanovništva u ovom selu na Dunavu, koje pripada području Grada Novog Sada, čini starosjedilačko srpsko stanovništvo, uz znatniju zajednicu Slovaka evangelika i pokoju obitelj Mađara. Milan Klaić oženio se Lozikom, r. Skenderović, koja pripada jednoj drugoj grani ovdašnjih Hrvata, onoj bunjevačkoj. Nakon rada po novosadskim tvrtkama, Lozika Klaić sada živi u Keru. Od četverice sinova koje imaju, najstariji Petar je poznati novinar, urednik i voditelj na O radiju, omladinskom radio projektu koji djeluje unutar sustava Radio-televizije Vojvodine, a Ivan i Marko žive i rade u Austriji s perspektivom povratka na kupljeni salaš u Tavankutu. Najmlađi Marinko odazvao se duhovnom zvanju, postao franjevac i nedavno započeo život pustinjaka.

Marinko Klaić (20. travnja 1980., Novi Sad) iznikao je baš iz ovakve sredine. Veći dio djetinjstva proveo je u Begeču. To što su živjeli u dijaspori obitelj Klaić nije omelo u rastu u katoličkim vrijednostima. »Napola sam Bunjevac, te je hrvatska zajednica sa sjevera Bačke svojom snažnom tradicijom i kulturom dala dodatnu potporu mojem vjerničkom identitetu«, kaže on. Pred završetak srednje škole počeo je intenzivnije razmišljati o vjeri, pa je pohađao biblijska predavanja i vjeronauk za mlade koji je tada u Franjevačkom samostanu u Novom Sadu vodio fra Tadej Vojnović. Prije ulaska u franjevački red bio je kao laik u pokretu Zajednica Krvi Kristove, a onda i kandidat u družbi Misionara Krvi Kristove u Poljskoj. Nakon redovničke formacije svečane zavjete u Redu manje braće položio je u Vukovaru 26. rujna 2009.

»Čovjek se traži cijeloga života«

»Jako dobar svećenik i moj tadašnji župnik pokojni vlč. Franjo Davčik (službovao u župi Srca Isusova u Futogu s filijalama, među kojima je i Begeč, od 1986. do 2006.), znao je prepoznati i pročitati što se krije u srcima njegovih župljana, pa tako i u mom. Jednom mi je prilikom, kada smo ostali nasamo, dao do znanja da u meni prepoznaje poziv, te da mu se slobodno javim ako budem o tome razmišljao. Toga dana prestao sam ići u crkvu, imao sam tada šesnaest godina. Nakon tri mjeseca ostao sam šokiran viješću da našeg župnika nema više među živima. Bio je čovjek velikoga srca i u teškim ratnim vremenima pastir kakvog Subotička biskupija ne smije zaboraviti. Ti su događaji utjecali na mene i aktivirali me u župnoj zajednici. Srednju sam školu, iskreno, upisao tek da ne gubim vrijeme, jer sam osjećao da to nije moje mjesto. Jednom prilikom sam s grupom mladih iz Srijemske biskupije sudjelovao na susretu mladih u Zemunu i taj mi je susret bio odskočna daska. Prvi put sam ušao u jedan franjevački samostan, najmanji u našoj franjevačkoj regiji. Mali, mračan, vlažan i prepun starih spašenih knjiga iz vukovarskog samostana i fra Marko Kurolt, još jedan poseban svećenik i franjevac... Nisam znao odgovoriti sebi što je to franjevaštvo, što li samostan ili život u zajednici, ali sam znao da je to to! Nije bilo interneta, pa sam tražio po enciklopedijama i knjižnici vlč. Franje u futoškoj župi i tako tri godine da nitko ništa nije slutio. Tako je započeo moj put traženja. Tražio sam se od svoje 16. godine i započeo franjevačku formaciju s 23. Ali, čovjek se traži cijeloga života«, kaže Marinko.

Nakon doživotnih zavjeta po dvije godine boravio je u Požegi i na Trsatu, pa u Palestrini, 40 km južno od Rima, u međunarodnoj franjevačkoj zajednici kontemplativno-misijskog karaktera.

»To je bratstvo koje zovemo ‘nova franjevačka prisutnost’. Bratstvo se zalaže za obnovu nekih franjevačkih vrijednosti koje smo iz više opravdanih i neopravdanih razloga zanemarili. Franjevačka malenost, prisutnost među marginaliziranima (neću reći siromaštvo, radije govorim o jednostavnosti), transparentnost i skromnost u svakodnevnom životu. Nakon Palestrine živio sam u samostanu u Pazinu.«

Marinko Klaić na zavjetovanju na pustinjački život, FOTO: IKA

Jedan od četiri pustinjaka u Crkvi u Hrvata

A onda je 19. ožujka ove godine u crkvi u malom ličkom selu Donji Kosinj Klaić kročio u novi oblik kršćanskog života, u pustinjaštvo (eremitizam), posebno odlučan i radikalan čin na koji se u Katoličkoj crkvi odlučuje mali broj osoba, no koji ima veliku povijesnu tradiciju i utemeljenje. Trenutačno u Hrvatskoj postoji samo četiri pustinjakinje i pustinjaka, koji nisu u međusobnoj komunikaciji. Žive u osami, obično u kući koja je bez stalne komunikacije s vanjskim svijetom, uz poslanje, dozvolu i nadzor biskupa na području biskupije gdje borave. U svojoj pustinjačkoj kućici Klaić živi molitvenim životom uz radne obveze.

»Potreba da u tišini i osami produbim svoj odnos s Gospodinom stalno me je vraćala na tu mogućnost te me ponukala da je istražujem i u njoj tražim neke odgovore za sebe. To je rezultiralo dozvolom mojih poglavara i mjesnog biskupa da to pokušam ostvariti na prostoru Gospićko-senjske biskupije«, kaže Klaić.

Čin stupanja u pustinjački način služenja u Crkvi sastojao se od predaje zavjeta gospićko-senjskom biskupu Marku Medi: tri koja redovnici inače imaju i zavjet pustinjačkog života.

»Časoslov diktira moj dnevni ritam, vrijeme ustajanja, klanjanja, manualni rad. Dodatno, voditelj sam e-duhovnih vježbi i dosta svojeg vremena potrošim na to u tišini moje pustinjačke kućice. Svi, i ja, moramo praviti svakodnevne planove i držati se reda da nas red čuva. Imam li kušnji? Kušnje su one koje svijet donosi sa sobom kroz medije, u mojem slučaju nekada pretjerani kontakt sa svijetom i ljudima. Kušnje su tu da ti pomognu da se izdigneš iznad svijeta i da budeš bolji«, kaže on.

Klaić drži da se »moramo boriti da nađemo više prostora za tišinu i osamu u našem životu. Barem pola sata tišine u danu promijenilo bi svaki život«.

Najnovije hrvatsko naseljeništvo u Bačkoj

Begečki pustinjak ima poruku i za nas.

»Dajmo se isprovocirati. Naša ugodna, udobna ravnica nas umiri i uspava, ponekad i previše.«

Upravo takav je Begeč, selo koje nije bilježilo starije i »autohtonije« Hrvate, ako se na autohtonost gleda u odnosu s podrijetlom dominantijeg srpskog i slovačkog stanovništva. Oni Hrvati koji su ovdje živjeli i žive pripadaju ekonomskoj imigraciji, budući da su okolna mjesta (Čelarevo, Bačka Palanka i Novi Sad) ponudom radnih i životnih mogućnosti snažno privlačila naseljenike počevši od 1950-ih godina. Oni koji su životni vijek završili u Begeču sahranjeni su unutar slovačko-evangeličkog dijela mjesnog groblja, koji zauzima njegov južni i jugozapadni dio. To su članovi obitelji Despot, Klaić, Klajić, Matić, Pavlović, Tomšić i Valetnić. Kao i u drugim mjestima u kojima je migracijska struktura slična ovoj, stalnost boravka ne mora značiti da je groblje pouzdan pokazatelj strukture stanovništva i vezanosti za podneblje. Tako je moguće da su Hrvati pristigli, rođeni ili živjeli u Begeču sahranjeni u drugim mjestima boravka u trenutku smrti. Kako svjedoči i Marinko Klaić, jedan dio ove obitelji se tijekom ratnog ozračja, u situacijama velikih nesigurnosti ali i slabe društvene (rodbinske, vjerske…) vezanosti za podneblje Srbije vratio u Hrvatsku, što je obrazac koji je zatekao i druge obitelji koje pripadaju ovom vremenski najnovijem hrvatskom sloju u industrijskim mjestima i većim središtima širom Bačke.

Hrvata je na popisima u Begeču bilo najviše 1981. godine, kada se tako izjasnilo 57 mještana (2,09%), a najmanje upravo na posljednjem popisu, koji kaže da je Hrvata u ovom selu 2022. godine bilo 27 (0,89%).

Marko Tucakov