Iako neki podaci u matičnim knjigama rimokatoličkih župa i drugi izvori sugeriraju da je naseljavanje započelo na pustarama oko Boke još tijekom 1780-ih, čini se da je doseljavanje završeno tek početkom 1800-ih
Samo dio iznesenih podataka iz matičnih knjiga banatskih župa otkriva da je naseljavanje Hrvata u Banat krajem XVIII. stoljeća bilo kompleksnije. Messner-Sporšić (1931.) naveo je podatak o naseljavanju četrdeset i četiri (44) obitelji predijalca u Boku (iz obitelji Luketić, Lukinić, Slović, Filković, Matanović, Bančak, Ilijević, Žunac). Broj hrvatskih prezimena iz različitih dijelova Hrvatske zabilježen u matičnim knjigama katoličkih župa banatskih mjesta u susjedstvu Boke veći je od broja prezimena predijalaca koja su drugdje zabilježena pa se postavlja pitanje što je bilo s tim doseljenicima?
Prva doseljavanja
O sudbini nekih od prvih naseljenika čija prezimena kasnije ne susrećemo u plemićkim kolonijama možemo pratiti migracije preko nekih primjera. Juraj Dobrenić (Georgius Dobrenics, r. oko 1762.) podrijetlom iz Bučice kod Gline (Buczicsa Croatiae) doselio je krajem XVIII. st. u Neuzinu. Oženio se 18. I. 1791. u Njemačkome Modošu Doroteom Lukinić, a umro je 11. III. 1832. u Pančevu. Na vjenčanju su im bili svjedoci Ivan Lukinić (Joanes Lukinics) i Toma Serblić (Thomas Serblics). Za sve je navedeno da su podrijetlom iz Hrvatske i Neuzine (ex Croatia Neuzinia). U Neuzini im se rodio sin Matija koji je potom kršten 25. II. 1793. u Njemačkome Modošu. Sličan primjer je obitelji Medved, Tome, rođ. 1776. i Dorotee. Tomo Medved umro je u Starčevu u dobi od 40 godina. Prezime Medved susreće se u zapisima matičnih knjiga u Starčevu i Glogonju. Neka od drugih prezimena (npr. Novaković iz Hrvatske Neuzine) susrećemo također u Banatskoj vojnoj granici (Bara, 2014: 23). Područje Pančeva, Ovče, Borče, Jabuke, Glogonja, Starčeva, Opova, Omoljice i drugih naselja u koja se doseljavalo i hrvatsko stanovništvo pripadalo je XII. Njemačkoj-banatskoj regimenti. Čini se da su se neki od doseljenika odlučili na preseljenje u Banatsku vojnu granicu, što bi možda moglo sugerirati njihov drugačiji društveni status, tj. da nisu svi bili plemići ili da su se neki ipak odlučili za vojnu službu.
Josip Lukinić (Joseph Lukinich, r. 1796) preselio je iz Boke i vjenčao se 5. III. 1818. u Jabuci u Vojnoj granici. Juraj Lukinić (Georgius Lukinich) »ex Neuzina in cameralo«, star 59 godina, umro je 4. III. 1826. u Glogonju.
Može se zaključiti da je podatak o početku migracije doista započet za biskupa Tome Galjufa (1788.). Naseljavanje je započelo već 1780-ih i 1790-ih jer se neka plemićka i neplemićka prezimena susreću u matičnim knjigama banatskih župa u okolici Boke i Neuzine. Dio je tih ranih doseljenika preselio na područje Banatske vojne granice kamo je bilo preseljavanja i kasnije tijekom XIX. stoljeća. Tek treba dodatno istražiti relaciju iseljenih graničara iz Banske krajine s Banovine, tj. izbjeglica koji su došli iz Zagreba 23. II. 1796. u Banat, s prezimenima koja su zabilježena u okolici Boke u isto vrijeme (Trbojević, 2020: 27). Zapis iz Letopisa pravoslavne crkve u Boki o doseljenju Hrvata 1776., odnosno 1778. u Boku vjerojatno je krivo ubilježena brojka umjesto 1788. Čini se da je podatak unesen u Letopis mnogo kasnije od stvarne godine događanja jer se spominju i mnogi kasniji događaji vezani uz doseljene Hrvate (Večanski, 2003: 147; Letopis, 2007, 5-6). I ta godina uvjetno se može uzeti kao početak naseljavanja kada su pristizali prvi glavari i prve pionirske obitelji. Naime, navodi se da »1778. Hrvati se u Boki nastane, sazidaju kuće…«, (…) »Posle dve godine od naseljenja Hrvati kao nemeši, potčiniše Srbe kao spahijsko roblje« (Letopis, 2007: 6). Dodjeljivanje bokinskih obitelji kmetova, koji su i ranije bili podložnici biledske gospoštije, također se moralo dogoditi kasnije. Spominje se 1788. određivanje žita i druge hrane za pristigle plemiće iz Hrvatske »pro advenientibus ex Croatia nobilibus«, i to prvo na području susjedne Neuzine (Messner-Sporšić, 1931: 169). Podatak o prvotnom naseljavanju u Maloj Međi, Starom Lecu, Konaku, a potom i u bokinskome ataru nedaleko mjesta Čot, gdje su napravili šatore, zemunice i čerge sa zaprežnim kolima te proveli jednu godinu, podržavaju upisi u nekim matičnim knjigama banatskih župa (usp. Večanski, 2003: 155; Letopis, 2007: 6).
Prvi doseljenici koji će se smjestiti u Boku predstavljali su izvidnicu, obiteljske starješine. Tošo Iskruljev (1931.) stavlja tu izvidnicu u 1800. godinu. U spisu za Torontalsku županiju, koji se odnosi na razdoblje 1799. – 1802., Boka i Neuzina su još uvijek bili navedeni kao naselja sa srpskim stanovništvom »Rascianica«, bez drugih naroda. Primjerice, za višenarodnu i višejezičnu Ečku su navedeni glavni jezici tamošnjih stanovnika »Rasciana, Slavonica, Valachica, Hungarica, Germanica et Bulgarica«. I Boki susjedni Konak (Kanak) bio je u vlasništvu Zagrebačke biskupije, zatim zagrebačkog suca Ilije Petrovića, čiji je sin Josip 1818. podigao crkvu za Hrvate i Nijemce. Hrvati su tu formirali zaselak »Kroatendorfchen«. Umjesto Nijemaca 1820. doselili su se Bugari katolici. Tošo Iskruljev u Jugoslovenskom dnevniku (br. 80, 24. II. 1931.) piše: »Dođu ovamo Srbijanci i Kanak se zapali, te Hrvati se rasele«. Suprotno od Iskruljevljeve tvrdnje da su nakon revolucije u naselju ostali Bugari i Srbi, Hrvati su ipak obnovili dio kuća jer se na kartama iz 1880-ih susreće uz Konak Hrvatsko Seoce, »Kroatendorfchen«.
Iako neki podaci u matičnim knjigama rimokatoličkih župa i drugi izvori sugeriraju da je naseljavanje započelo na pustarama oko Boke još tijekom 1780-ih, čini se da je doseljavanje završeno tek početkom 1800-ih. To dodatno potvrđuje podatak o osnutku župe 1802. u Boki od strane zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca.
Društveni status – »nemeši«
Društvene znanosti pristupaju identitetu kao pluralnom, sastavljenom od mnogih elemenata poput jezika, etniciteta, društvenih uloga, društvenoga statusa, ekonomskoga statusa, dobi i drugih koji ne egzistiraju neovisno jedni o drugima već se stalno prožimaju. Za grupni i etnički identitet doseljenih Hrvata jedna od središnjih točki bio je njihov društveni status plemića – »nemeša«. Taj identitet bio je okosnica zajedništva, osjećaja zajedničkoga podrijetla, bliskosti i pripadanja. Uz kajkavski govor, etničku pripadnost i status plemića bio je još jedna oznaka drugosti u odnosu na pripadnike drugih naroda u njihovoj blizini. Udadbeno-ženidbene veze unutar zajednice predijalaca, migracije između njihovih naselja, mogu se pratiti preko matičnih knjiga, a potvrđuju ih i drugi autori (Messner-Sporšić, 1931: 182, 187, 192). Pišući o Keči Messner-Sporšić (1931: 187) donosi podatak »S Hrvatima drugih ogranaka nijesu se miješali, valjda što nijesu plemići«. Ta konstatacija nije u potpunosti točna iako je bila široko zastupljena. Udadbeno-ženidbene veze unutar istog društvenog staleža nisu nikakav specifikum plemića iz Pokuplja i Turopolja već opća praksa plemstva toga vremena. Podaci iz matičnih knjiga naselja u Banatskoj vojnoj krajini pokazuju da je bilo brakova sa sunarodnjacima iz južnoga Banata kao i s onima plemićkog statusa u Hrvatskom Čeneju (npr. Vučetićima). Više je zamolbi banatskih plemića koji su tražili svjedodžbe svog plemićkog statusa od Zagrebačke županije početkom 1820-ih (Laszowski, 1903, 1904). Zbog sukoba u Torontalskoj županiji, gdje im se negiralo njihovo plemićko pravo i nastojalo ih se isključiti iz rada, poslali su deputaciju u Zagreb da u Zagrebačkoj županiji prikupe diplome. Uz pomoć grofa Draškovića i nekih drugih uglednika te rođaka uspjeli su pribaviti dokumente. Deputaciji iz Banata grof Drašković je poklonio jednu brodicu koja je iz njihova staroga zavičaja plovila nabujalom Kupom do Siska. Od Siska do Beograda plovili su Savom, od Beograda do Pančeva Dunavom, te od Pančeva do Boke Tamišem. »U Boki su lađu vukli na suvo, tu su je rasklopili i smestili u jedno dvorište. Izaslanstvo s diplomama srećno je stiglo u Boku.« (Iskruljev, 1931). Lako je zamisliti da su iz Pokuplja i Turopolja u inicijalnu migraciju išli istim plovnim putem. Prilikom rasprave u Županijskoj skupštini došlo je i do otvorenih sukoba koji su završili time da su Hrvatima u studenome 1822. jednoglasno priznate diplome kao pravovaljane (Iskruljev, 1931). Prema podacima iz 1823., iz Boke se školovalo šest mještana plemića u Zagrebačkoj gimnaziji (Ladislav Bančak, Toma Bančak, Baltazar Filković, Alojzije Ilijević, Franjo Lukinić i Ljudevit Matanović) (Večanski, 2003: 153).
Mario Bara
(Zbornik radova Hrvati u Boki, 2025.)
