Posjet izaslanstva Hrvatskog akademskog društva iz Subotice (predsjednik HAD-a Dujo Runje, Tomislav Žigmanov i Hrvoje Tikvicki) HMI-u (Vesna Kukavica, ravnatelj HMI-a Nikola Jelinčić i Marija Hećimović), 2005.

Studirajući u Zagrebu, ubrzo sam spoznala razliku u svim područjima života, počevši od kvalitete samoga studija, preko prijatelja koje sam stjecala, do mnogobrojnih kulturnih događanja koja su bila jako pristupačna za studente * Dobila sam posao koji nisam mogla ni sanjati i koji sam obavljala cijelom svojom dušom, svjesna njegove važnosti za Hrvate u Vojvodini

Hrvatska matica iseljenika (HMI) državna je kulturna ustanova iz Hrvatske koja predstavlja most između Hrvata u domovini i onih iz iseljeništva i dijaspore, čuvajući identitet i potičući trajne veze koje imaju i kulturnu i društvenu vrijednost. Njezina djelatnica od 1995. do 2015. godine bila je Marija Hećimović (rođena Balažević), rodom iz Tavankuta, inače jedna od rijetkih Hrvatica s ovih prostora zaposlena u tamošnjoj državnoj instituciji. Kao istaknuta kulturna djelatnica i dugogodišnja aktivistica u očuvanju identiteta vojvođanskih Hrvata, kroz svoj rad u HMI-u na mjestu voditeljice Odjela za autohtone hrvatske manjine, kao i putem brojnih projekata u zajednici, posvetila se promicanju jezika, običaja i kulturne baštine među mladima i starijim generacijama. U razgovoru za naš tjednik među ostalim otkriva što je inspiriralo njen angažman, koje projekte vezane za ovdašnju hrvatsku zajednicu smatra posebno važnim i kakve su joj danas veze sa zavičajem.

Tavankut – Subotica – Zagreb

Marija Hećimović rođena je 1950. godine u Tavankutu, u obitelji bačkih bunjevačkih Hrvata. Iako se s roditeljima i bratom s devet godina preselila u Suboticu, ističe kako s puno ponosa naglašava da je rođena u spomenutom selu iz kojeg je, kako kaže, ponijela pregršet najljepših uspomena.

»Mir, žitna polja, majka i dida, bunjevački običaji i blagdani, osobito Božić, Uskrs, Materice, Oce... imali su poseban sjaj. U obitelji je njegovan osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i osobito je tata to uvijek naglašavao i pazio da brat i ja spoznamo važnost naše pripadnosti. Od osnovne škole u obitelji se znalo da eventualni studij brata i mene jedino može biti u Zagrebu. Ali, život ima svojih iznenađenja u vidu tvrdoglave kćeri pa sam ipak za početak upisala Pravni fakultet u Novom Sadu, jer su sve prijateljice tamo išle. No, nakon prve godine došla sam doma i rekla da ću se prepisati u Zagreb. Sjećam se i danas tatinih suznih očiju nakon mojih riječi«, prisjeća se ona.

Nakon završenog drugog razreda u tavankutskoj OŠ Matija Gubec, preseljenjem u Suboticu, osmogodišnje školovanje završila je u OŠ Jovan Mikić. Uslijedilo je upisivanje u subotičku Gimnaziju, a nakon jednogodišnjih studija u Novom Sadu, prepisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.

»Prepisivanje na studij u Zagreb bio mi je odličan potez, kako za mene tako i za moju obitelj koju je to osobito veselilo. Studirajući u Zagrebu, ubrzo sam spoznala razliku u svim područjima života, počevši od kvalitete samoga studija, preko prijatelja koje sam stjecala, do mnogobrojnih kulturnih događanja koja su bila jako pristupačna za studente. Nakon dovršenog studija stekla sam osjećaj da nikako ne mogu napustiti Zagreb i vratiti se u Suboticu. Moji roditelji su to prihvatili s puno razumijevanja. Nakon diplome i položenog pravosudnog ispita kratko sam bila zaposlena u Hrvatskim željeznicama, da bih potom prešla raditi u Hrvatsku maticu iseljenika.«

Hercegovac, 2007.

Zdušni rad u HMI-u

Odlučujući trenutak kada je Marija Hećimović shvatila da želi pridonijeti očuvanju hrvatskog identiteta i kulture u svom rodnom kraju, bio joj je, kaže, učlanjivanje u Udrugu vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu, čiji su glavni inicijatori bili pokojni Naco Zelić, Luka Štilinović i odnedavno pokojni Aleksandar Skenderović.

»Aleksandar Skenderović me je pitao poznajem li nekoga tko ima te i te osobine i tko bi želio raditi u Hrvatskoj matici iseljenika. Sve što je govorio, kao da je opisivao mene. Kada sam ga upitala što mi zapravo želi reći, odgovor je bio: ‘Da, bilo bi dobro da se ti prihvatiš toga posla’. I sve je bilo odlučeno. Dobila sam posao koji nisam mogla ni sanjati i koji sam obavljala cijelom svojom dušom, svjesna njegove važnosti za Hrvate u Vojvodini. No ne samo za nas, nego i pripadnike hrvatske nacionalne manjine u Austriji (gradišćanski Hrvati), Mađarskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Slovačkoj, Italiji (moliški Hrvati), Sloveniji i Makedoniji.«

Kako ističe, najbolje što joj se moglo dogoditi na novom radnom mjestu bilo je pružanje podrške pri upisivanju i studiranju studentima iz Vojvodine i Crne Gore.

»Od početnih strahova do osmijeha i sreće s diplomom u ruci, nezaboravni su trenuci. Već te prve 1999./2000. akademske godine upisan je 51 kandidat na I. godinu studija. Tog razdoblja sjećam se s posebnim veseljem. Bilo je puno emocija s obje strane. Moj posao za njih sastojao se od osiguravanja smještaja u studentske domove u Zagrebu i nešto malo u Osijeku, Rijeci, Zadru, Splitu i Opatiji, jer je najveći interes bio za Zagreb. Ukupno je bilo upisanih 246 studenta u razdoblju od 1999./2000. do 2005./2006. Sve je to bilo moguće zahvaljujući ugledu Hrvatske matice iseljenika te razumijevanju i pomoći Ministarstva znanosti i obrazovanja u Zagrebu.«

O ostalim poslovima i projektima na kojima je bila angažirana, a koji su se odnosili na afirmaciju i promoviranje kulturnog i društvenog života vojvođanskih Hrvata u Zagrebu, Hećimović kaže:

»Na samom početku rada u Matici bilo je to organiziranje putovanja folklornih društava iz Vojvodine u Hrvatsku. Slijedile su izložbe slika od slame po Hrvatskoj i inozemstvu, donacije za popravak glazbenih instrumenata, zatim sudjelovanje voditelja i članova folklora u Matičinoj školi folklora ili sudjelovanje učenika u Maloj školi hrvatskoga jezika u Novom Vinodolskom. Uslijedili su godišnji projekti koji su se ponavljali svake godine. Bila je to nagrada za kulturu Najselo, koju su dobivala sela hrvatskih manjinskih zajednica iz Srbije/Vojvodine, Austrije, Mađarske, Rumunjske i Slovačke. Nagrada je značila da su čelnici sela i ostali žitelji svojim vrijednim radom sačuvali hrvatski jezik, običaje i sve druge kulturne vrijednosti koje su naslijedili od svojih predaka. Potom je tu bio Tjedan hrvatskih manjina u kojem su predstavnici pojedinih manjina svojim nastupima – pjesmom, plesom, glazbom te književnim susretima i prezentacijom likovnog stvaralaštva, pokazali hrvatskoj javnosti reprezentativne uzorke hrvatske kulture koju su baštinili i velikim marom njegovali kroz godine. Veliku važnost imao je i Forum hrvatskih manjina, na kojem su se okupljali čelnici svih hrvatskih autohtonih manjina s predstavnicima iz nadležnih ministarstava i drugih tijela od važnosti za manjinske zajednice. Na Forumu se raspravljalo o aktualnim prilikama i problemima u životu manjinskih zajednica te mogućoj pomoći za prevladavanje poteškoća. Potom rado posjećeni Dani pučkoga teatra u Hercegovcu na kojima su nastupale kazališne amaterske skupine iz manjinskih zajednica i time nam prezentirale i taj vid svojega kulturnog stvaralaštva na hrvatskome jeziku«.

Marija Hećimović ističe kako joj je rad s mladima bio osobito dragocjen.

»Bili su to srednjoškolci na pragu života, s velikim entuzijazmom. Doživljavala sam ih kao svoju djecu koja su došla u veliki grad u kojem ima puno nepoznanica za njih, a ja sam bila u prilici davati im osjećaj da kao zaposlenica u Hrvatskoj matici iseljenika mogu olakšati te teške početke. Nadam se da sam u tome i uspjela i puno mi znači zahvalnica studenata koja glasi: ‘Klub studenata Hrvata iz Vojvodine i Crne Gore: U ime studenata, sadašnjih i onih prije nas, jedno veliko HVALA na svemu što ste učinili za nas, u Zagrebu, 16. 6. 2006. Vaši studenti«, navodi ona dodajući kako je suradnja i sa starijim članovima ovdašnje hrvatske zajednice bila besprijekorna te kako je osjećaj povezanosti i spremnosti na suradnju bio neponovljiv.

Poslovne i privatne veze sa zavičajem

Rad u Matici podrazumijevao je ravnopravnu zastupljenost svih manjinskih zajednica u realizaciji inicijativa i projekata, a kada je u pitanju njeno rodno selo, pomogla je primjerice kod nabave udžbenika na hrvatskom jeziku te povezivanja tavankutske OŠ Matija Gubec s istoimenom školom u Gornjoj Stubici u Hrvatskoj.

Na prijedlog HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta 2018. godine dodijeljeno joj je Priznanje Ban Josip Jelačić koje Hrvatsko nacionalno vijeće dodjeljuje za društveni rad u hrvatskoj zajednici.

»Sretna sam i zahvalna na vrijednom priznanju. Kroz cijeli tekst mogli ste osjetiti moju iznimnu sreću što sam imala priliku doprinijeti društvenom radu hrvatske zajednice«, ističe ona tim povodom.

Njezinim odlaskom u mirovinu vojvođanski Hrvati ostali su bez uistinu predane aktivistice, zagovarateljice i realizatorice brojnih aktivnosti zahvaljujući kojima je olakšan, odnosno obogaćen život pojedinih pripadnika ovdašnje hrvatske zajednice. Na pitanje jesu li nakon njenog odlaska nastavljene sve te aktivnosti, odgovara:

»Život nosi svoje promjene pa su realizacije projekata koji su bili karakteristični za moje vrijeme djelomice promijenjeni. Iz razgovora s kolegama iz Matice saznala sam da trenutno postoje projekti Seminar bunjevačkog stvaralaštva, Tavankut; Cro-Etno festival, Molise i Forum hrvatskih manjina«.

O trenutnoj situaciji Hrvata u Vojvodini kada je riječ o očuvanju jezika, običaja i kulturnog identiteta, Marija Hećimović kaže kako vjeruje da se i dalje predano radi na tome, te posebno ističe uvođenje hrvatskog jezika u nastavu, rad svih hrvatskih institucija i društava, kao i značajan doprinos Hrvatskog nacionalnog vijeća.

A o vrijednostima koje smatra najvažnijim za prenošenje budućim generacijama kada je u pitanju identitet, kaže:

»Smatram da je najvažnije ono što osjetimo i doživimo u obitelji. Kućni odgoj je po meni presudan, jer njime dobivamo pravu spoznaju o svojoj pripadnosti. Tu se u čovjeka ugradi spoznaja o pripadnosti hrvatskom narodu i njegovim kulturnim i socijalnim vrijednostima, a to je presudno za identitet svake osobe«.

Veze sa zavičajem održava, iako su, kako dodaje, rijetke.

»Unatoč mojoj želji, danas su veze sa zavičajem vrlo rijetke, što znači jednom godišnje, a nekad niti to. Moje godine i slabija mobilnost te sve manji broj onih s kojima sam redovito putovala, uvelike su doprinijeli tome. U kontaktu sam s rodbinom i starim prijateljima od kojih osobito ističem Branka Horvata u Tavankutu te Ladislava Suknovića i Mirka Kopunovića u Subotici.«

I. Petrekanić Sič