Čuvari Isusovog groba, 9. IV. 1966.
Kada je započeo pučki običaj čuvanja Isusovog groba u Sonti, ne zna se točno. U puku se ovaj običaj imenovao i kao čuvari Božjega groba i straža kod Isusovog groba. Običaj seže daleko u prošlost kada je rimskim vojnicima bilo naređeno da čuvaju Isusov grob nakon razapinjanja i umiranja na križu, da bi se vlasti uvjerile da se tu ne radi o Božjim nakanama nego da Isusa mogu ukrasti njegovi učenici i pristaše ili običan puk. Međutim, kao što znamo, ipak se radilo o Božjem naumu, tj. uskrsnuću njegova sina.
Fotografija je snimljena na Uskrs, 9. IV. 1966. po izlasku s velike mise, ispred kipa sv. Florijana (izgrađenog 1933.). Mjesni župnik tada je bio vlč. Jakov Grunčić (28. II. 1916. – 18. V. 1985.). On je u Sonti službovao 27 godina, tj. od 1958. do 1985., sve do svoje smrti.
Na snimci su nama s lijeve na desnu stranu: Marinko Vidović, Stipanov (1950. – 2002.); Joza Šokac, Šunkin (1949. – 2019.); Pavle Krstin, Kozonjin (1947. – 1995.); vlč. Grunčić; Pavle Matin, Čuvrkov (1945. – 2021.); Mata Zec, Prakaturov (1948. – 1996.); Stipan Silađev, Pitlićov (1949.) i Antun Krstin, Kozonjin (1949. – 2020.).
Straža počinje čuvati Isusa na Veliki petak nakon smrti, tj. skidanja s križa i polaganja u grob. Branislav Lukić, Belin (1981.), koji je bio čuvar osam godina, sjeća se da su u crkvu prvo ulazila četiri čuvara, dvoje po dvoje, u narodnim nošnjama, s kopljima i šeširima okićenim šimširom s vanjske strane. Njih je predvodio razvodnik. Razvodnik je također bio u narodnom ruhu, a u ruci je držao »dvoručnu« sjekiru s dugom drškom (vidimo na fotografiji) kao i koplja koja su držali čuvari. »U četiri ruke« skinuli su Isusa s križa i stavili u grob. Tada su se rasporedili oko groba i mirno stražarili u uspravnom (vojničkom) stavu s kopljem u rukama. Razvodnik se okrenuo i sa sjekirom izišao iz crkve u sakristiju ili župnu kuću pripremajući drugu smjenu straže. Smjenjivali su se otprilike na pola sata, a čuvanje groba je trajalo sve do Uskrsa. Petak nakon 15 sati i subota od od jutra do večeri. Sve vrijeme stražari su nosili šešir s grančicom šimšira i bili su obučeni u odjeću i obuću kakve vidimo na slici.
U vrijeme čuvanja Isusovog groba vjernici se klanjaju umrlom Kristu u grobu tijekom cijeloga dana, ali se ne križaju sve do Uskrsnuća, do nedjelje ujutro.
Stražari nakon Uskrsnuća, na sam Uskrs, dolaze u crkvu sa šeširom okićenim asparagusom i živim cvijećem. Ranijih godina presvlačili su se u široke, uroljane gaće s ručno heklanim, širokim čipkama i do tridesetak centimetara. Na noge su obuvali također ručno pletene šarene ljope. Ljope su na »obrazu« imale po dvije male i dvije veće kićanke. Time se pokazala gizdavost narodne nošnje. Na velikoj misi stoje ispred oltara, a šešire drže u desnoj ruci prislonjenoj na donji dio torza. Na misi iza njih nekada je stajalo i do tridesetak djevojaka obučenih u najsvečaniju nošnju, pulanku. Danas se čuvari ne presvlače u raskošne gaće i ljope već idu na misu baš kao i ovi čuvari s fotografije, a tako su obučeni i kod čuvanja groba.
Osobe koje su bile čuvari rado se prisjećaju vremena provedenog u župi dok su čekali red na čuvanje Božjega groba. Različito su se zabavljali. Igrali su tenis, ping-pong… Žene, a naročito trećoredice, donosile su peretke i razne kolače kao i druge slastice, a u nedjelju obvezno tortu. To im je bilo zadovoljstvo, a napose ako im je u čuvanju Isusovog groba sudjelovao netko od potomaka. Župnik je za subotu u podne obvezno kuhao paprikaš u kazanu.
U Sonti se još i danas s dikom i velikim ponosom čuva Isusov grob.
Ruža Silađev
