Bukinska crkva na početku XX. stoljeća

Mjesto u kojem su Hrvati katolici živjeli pod Osmanlijama, Bukin je bio pastoralno područje bosanskih franjevaca iz samostana u Baču i u XVII., a i u prvoj polovici XVIII. stoljeća. I za vrijeme nakon doseljavanja Nijemaca, koje se dogodilo 1749., Bukin se vodi kao »najjužnije šokačko naselje u Bačkoj«, a u mađarskoj statistici čak kao »jako šokačko naselje« (1900.)

Danas je Mladenovo (do 1945. godine Bukin na hrvatskom i njemačkom jeziku) relativno veliko, planskom i geometrijski preciznom gradnjom obilježeno mjesto u jugozapadnoj Bačkoj, koje nepogrješivo nosi pečat njegovih nekadašnjih stanovnika, podunavskih Nijemaca. No, naselje na području Bukina je starije i nalazilo se južnije od sadašnje pozicije sela. Slavenski korijen nekadašnjeg imena ovog naselja, koje se i dalje koristi, dosta govori i o stanovništvu koje je u njemu živjelo, a ono je do doseljavanja Nijemaca u najvećoj mjeri bilo katoličko-slavensko, slavensko-hrvatsko, o čemu govore, makar skromno, nekoliki hrvatski, srpski i njemački izvori.

Naseljavanja i preseljavanja

Rekonstrukcije geografskog položaja starog Bukina govore o tome da je po dokumentima iz arhiva Kalačko-bačke nadbiskupije u vrijeme prije najezde Tatara, 1241., na Carnsbergu, uzvišici na kojoj je od 1760. do 1964. stajala kapela sv. Petra i Pavla, bio benediktinski samostan, sagrađen na razvalinama utvrđenja koje je na ovom uzvišenju bilo znatno ranije. Kapela, čiji su ostaci temelja pokriveni zemljom vidljivi i dalje na južnoj periferiji sela, najdulje je živeći katolički sakralni spomenik toga vremena. Za godinu 1332. potvrđeno je da je Bukin imao župu, te da je crkva s tvrđave koju je obitelj Buki napravila na bivšem samostanskom imanju bila prva bukinska crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Na kapeli sv. Petra i Pavla ta obitelj napravila je svoj zamak.

Turskim osvajanjima nakon Mohačke bitke, 1526., stari Bukin je gotovo uništen, crkva je srušena, ali ostalo je nešto ljudi – taj su prostor pastorizirali bosanski franjevci. Zahvaljujući tome i čuvenom krizmanju Šokaca 1649. od strane beogradskog biskupa Marina Ibrišimovića, slavonskog franjevca, dosta se može zaključiti. Punoljetnih 428 osoba daju zaključiti o brojnosti šokačkog starosjedilaštva. U blizini Bukina nalazilo se još jedno šokačko naselje, danas nepostojeće seoce Lovrenac, od kojega se toponim za nekadašnju mrtvaju Dunava, međutim, ostao i koristi se i dalje. To se selo 1720. godine raselilo pa je jedan dio njegovih stanovnika prešao u Bukin. Činilo se da stari Bukin nakon 1699., kada se razaznaje na obali Dunava, postaje stabilno naselje. Možemo ga zamisliti kao niz prizemnih kuća s krovovima od vegetacije i dimnjacima koji se vide iz daljine, uz crkvu Ivana Krstitelja, nad kojom patronat preuzima Financijska uprava Ugarskog kraljevstva, 28 m dugačku i 9 metara široku i kapelu sv. Petra i Pavla napravljenu od ruševina benediktinskog samostana 1760. godine. Ipak, koncem XVIII. stoljeća učestale poplave Dunava postupno su urušile stari Bukin. Crkva je srušena 1808. Preseljenje na novu lokaciju, na kojoj se i danas nalazi, uslijedilo je od 1810. do 1812. godine. Na sadašnjoj lokaciji napravljeno je 312 kuća od nabijače i nepečene opeke, da bi sto godina kasnije broj kuća bio 772.

Dokazi šokaštva

Mjesto u kojem su Hrvati katolici živjeli pod Osmanlijama, Bukin je bio pastoralno područje bosanskih franjevaca iz samostana u Baču i u XVII., a i u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Od 1722. do 1736. Bukinska katolička zajednica je filijala Bačkog Novog Sela, a te je godine u selu ustanovljena župa. Ona je počela samostalno djelovati tek za nadbiskupa Franje Klobušickoga, 1751., od kada se vode matice i djeluje prvi svjetovni svećenik Juraj Čajković. Njemačka monografija Bukina navodi da se »od 1649. zna da se propovijedalo na šokačkom jeziku, koji se naizmjenično koristio i dulje vrijeme nakon doseljenja Nijemaca«, vezujući proizvoljno time početak etabliranja šokaštva u Bukinu za Ibrišimovićevo krizmanje. »U međuvremenu su naši šokački sugrađani usvojili njemački jezik, tako da se danas (1912.) bogoslužje na šokačkom jeziku sve više ograničuje na čitanje evanđelja nedjeljom i blagdanima«. Službeno se Kalačko-bačke crkvene strukture o jeziku bogoslužja u župi izjašnjavaju tek za XIX. stoljeće, da je on njemački (1822.), odnosno njemački i hrvatski (1856.).

I za vrijeme nakon doseljavanja Nijemaca, koje se dogodilo 1749., Bukin se vodi kao »najjužnije šokačko naselje u Bačkoj«, a u mađarskoj statistici čak kao »jako šokačko naselje« (1900.), premda je Šokaca bilo mnogo manje u omjeru sa svim ostalim mjestima u kojima su živjeli u južnoj Ugarskoj. Upravo te godine, od 3.332 stanovnika, Nijemaca je bilo 87,7%, a Šokaca 212 (6,8%). Trend opadanja, a asimilacija je napredovala brzo, nastavio se u XX. stoljeću. Primjerice, od 868 domova 1921. godine, 15 ih je bilo šokačkih, i na toj razini se brojnost održavala sve do Drugog svjetskog rata. Barbara Molnar, svjedokinja predratnog i ratnog vremena, primjerice, navodi da je »prije izbijanje rata, u Bukinu živjelo od 3.700 do 3.900 stanovnika. Većinski živalj, 90 posto bili su Nijemci, a pet posto stanovništva činili su Mađari. U istom procentu, kao Mađara, bilo je Hrvata«, kazala je Molnar u izjavi za lokalne medije 2020. godine. Godine 1944. gotovo svi Nijemci su protjerani, a u selo novoga imena – Mladenovo – naselili su se uglavnom Srbi iz bosanske Krajine. Brojnost Hrvata je u poslijeratnom vremenu iznosila od 2,63% 1961. do 19 osoba (0,9%) 2022. godine. Među njima ima i onih koji su u poslijeratnim godinama doselili u ovo selo.

Sakralni objekti

Osim kapele sv. Petra i Pavla, vjerojatno najstarije katoličke bogomolje u Vojvodini nestale u kampanji rušenja istih nakon rata, bukinski Švabe i Šokci te Mađari, su u istom vremenu ostali bez još jedne. Na starom groblju (srušenom i preoranom) Katharina Kilbert dala je podići 1879. obiteljsku kapelu posvećenu Isusu u grobu. Ovo mjesto na ušću Mostonge u Dunav još uvijek, pak, krasi župna crkva sv. Ivana Krstitelja u središtu sela posvećena 1812. godine. Neposredno prije Drugog svjetskog rata sagrađen je oltarski dio, a od ranijeg objekta ostao je ulazni portal sa zvonikom (39 m) koji je kolonadom povezan s izgrađenim dijelom jer je središnji dio izgorio. Crkva se bogoslužno ne koristi već najmanje tridesetak godina, kada je župnik bio Lazar Ivan Krmpotić. Mladenovo spada u »pasivne župe« u kojima se obavljaju uglavnom samo sahrane. Tijekom posljednjeg rata križ na kupoli crkve je gađan i pogođen, a destrukciji nisu izbjegla ni vrata sakristije koja leže srušena (!). Pokraj ulaza nalazi se ploča na kojoj je navedeno: »Naša crkva, sagrađena pod zaštitom Ivana Krstitelja, obnovljena je 1934. i 1985. godine donacijama obitelji Bukinaca, a naručili su je župnici Krmpotić i Wildinger, kao i Udruga Bukinska baština iz Münchena«. Život ubijene crkve nastavljen je i nakon devastacije. Dokumenti su sačuvani u Apatinu, bočni oltar u svetištu u Doroslovu, ispovjedaonice i Kristov grob su u Plavni, a zvono, primjerice u Tornjošu. Trajna konzervacija napuštene zgrade i dalje, ipak, ostaje izazov.

Marko Tucakov

Izvori: Josef Winkler: Die Geschiche der Gemeinder Dunabőkeny, verfast von Josef Winkler (1912.); Risto Jeremić: Bukin (jedno šokačko naselje u bačkom Podunavlju). Glasnik geografskog društva.