U akciji obnove Fleckensteinovog križa, osim članova obitelji, sudjelovalo je desetak osoba iz Subotice, Mirgeša i Tavankuta okupljenih oko Bunjevačkog puta križa, pokreta koji je donirao novčana sredstva za popravak i dovođenje križa u prvobitno stanje

U obnovu križeva krajputaša, podizanih i održavanih iz osobne pobožnosti ili porodične obveze, osim pojedinaca ili obitelji, mogu biti uključene i grupe građana, udruženja i neformalni pokreti. U tom zajedničkom djelovanju ogleda se nova dimenzija brige za naslijeđe: solidarnost, svijest o važnosti kulturne baštine i potreba da se očuva ono što nadilazi pojedinca. Jedan od takvih tihih, ali postojanih svjedočanstava vjere je Fleckensteinov križ, kojeg je 2017. godine obnovio neformalni pokret ovdašnjih Hrvata Bunjevački put križa.

Velika akcija obnove

Fleckensteinov križ podigao je na svom obiteljskom imanju na Čikeriji uz samu granicu s Mađarskom 1935. godine Josef Fleckenstein sa svojom suprugom Franciskom, rođenom Gumpl. Po završetku rata ‘45., komunisti su srušili veliki dio križa, a Isusov kip bacili preko granice na teritorij Mađarske. Korpus je ubrzo prebačen nazad, a članovi obitelji Fleckenstein su ga sakrili na tavan i potajno čuvali uz rizike sve do 2017. kada je Josefov praunuk Đuro Kubatović inicirao obnovu križa.

»Mama mi je pripovidala kako je, kad je bilo posvećenje, bilo puno ovdašnjeg svita, a došli su i iz mađarske Čikerije, vojska im je dala da priđu granicu. Malo dalje je bio pradidin salaš (srušen ‘46.-’47.) i došli su tamo počastit se. Onda su komunisti ‘45. srušili križ, a Isusa bacili priko granice u Mađarsku. Mom ujaku Josipu Fleckensteinu, koji je poznavo te koji su imali zemlju uz granicu s mađarske strane, kad su ulovili priliku, kad nije bilo vojske, taj čovik mu ga je bacio natrag. Tamo je bio mekani pojas, bar jedared nediljno se paralo, to je bilo četri-pet meteri širine, bio je pisak, priorano i vidile bi se stope ako kogod prilazi. Ujo ga je onda natovario na parasnička kola i sakrio ga na svoj salaš na Čikeriji na tavan. Bila je to velika hrabrost tako štogod uradit, jel em su oni bili Švabi, a i sakrili su kip Isusa. Znale su to komšije, al niko o tom nije divanio«, prisjeća se, s dubokim emocijama, Kubatović, te dalje navodi kako je došlo do priče o obnovi:

»Našli smo se u Tavankutu ja i Tome (Tomislav Žigmanov) pa sam mu kazo da sam čuo da popravlja sve križove okolo i pito ga kad će mog dide doć na red. Kazo sam mu di je, prošlo je malo vrimena, javio se i počelo se radit. Oko križa je kadgod bila i gvozdena ograda al ju je kogod skinio i odno«.

Osim članova obitelji, u akciji obnove sudjelovalo je desetak osoba iz Subotice, Mirgeša i Tavankuta okupljenih oko Bunjevačkog puta križa, pokreta koji je donirao novčana sredstva za popravak i dovođenje križa u prvobitno stanje. Veliku pomoć pružili su Menyhárt Harangozó i Marin Skenderović iz Mirgeša koji su svojim traktorima i ultovima raskrčili bagreme i šipražje te pomogli i tijekom montiranja. Pojedini dijelovi križa su izgubljeni te je Branko Moravčić u svojoj kamenoklesačkoj radnji izlio u betonu nov noseći stup na križu. Obnovljeni križ blagoslovio je 1. ožujka 2017., na Čistu srijedu nakon obreda, tadašnji tavankutski župnik Franjo Ivanković.

Na križu stoji natpis na njemačkom, u prijevodu »Iz zahvalnosti na slavu Božju darovali Josef Fleckenstein i supruga Franciska Gumpl godine 1935.«. Ispod stoji citat iz Svetog pisma, napisan na njemačkom, hrvatskom i mađarskom jeziku »Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe«.

Sâm korpus Isusa Krista neobično je velik i težak – više od 70 kilograma – budući da je izljeven od željeza i po tome je jedinstven među drugim korpusima križeva krajputaša u subotičkom ataru. Zemlja na kojoj je podignut križ, nakon konfiskacije, ne pripada više porodici Fleckenstein, ali križ redovito, do današnjeg danas obilazi i vodi brigu o njemu Đuro Kubatović i bliska rodbina.

Bunjevački put križa

Podsjetimo, Bunjevački put križa pokret je nastao pred korizmu 2013. godine na inicijativu laika (vjernika), a njegov idejni tvorac i vođa je Tomislav Žigmanov.

»Kao nešto što je zacijelo vrijednost, a kao vjerojatno najzapostavljeniji dio naše materijalne kulturne baštine, važno nam je bilo u fokus interesa vratiti križ krajputaš. Veliki ih je broj bio devastiran, oštećen još od vremena socijalizma i pokušalo se kroz zajedničko djelovanje vjernika i umjetnika taj artefakt revitalizirati. Što uz naš neposredni angažman i organizaciju, što uz posrednu podršku angažiranih vjernika i nekoliko svećenika, obnovljeno je oko 30 križeva krajputaša raštrkanih po atarima šire subotičke i somborske okolice, zaživjela je nanovo pasionska kultura i baština vezana uz nju – istraživali su se korizmeni običaji i ono što se veže uz fenomen Kristove muke – od napjeva preko običaja vezanih za ishranu i odijevanje te uz pučku pobožnost. Bilo je nekoliko znanstvenih skupova u (su)organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, objavljeno je nekoliko umjetničkih djela (molitvenik Bunjevački put križa, knjiga Po(Čuj) haiku s piska s haikuima na temu muke i križa, umjetničke fotografije Augustina Jurige, grafike s motivima križeva krajputaša Aleksandra Botića), a kada je u pitanju trajni umjetnički otisak u sakralnom prostoru bilo je instaliranje novog, suvremenog križnog puta u crkvi Presvetog Trojstva u Maloj Bosni čiji je autor Darko Vuković. Vrlo smo aktivno, planski i plodonosno surađivali i s medijima, koji su imali značajnu ulogu, prije svega s Hrvatskom riječi i televizijskim novinarom Josipom Stantićem. Sve u svemu, danas svjedočimo da se križevi krajputaši više prepoznaju kao vrijednost u području sakralne kulture. Mnogi ljudi samoinicijativno pristupaju tome da ih obnavljaju i održavaju te su tako ponovno zadobili zasluženo i pristojno mjesto unutar mape naših kulturnih dobara, ali i mjesta za privatnu pobožnost«, ističe Žigmanov.

Za Fleckensteinov križ kaže kako je u Srbiji zacijelo najbliži granici s Mađarskom – svega nekoliko metara od, danas, žičane ograde.

»Svjedok je podijeljenog sela – mađarskog i ovog dijela Čikerije. Okrenut prema Mađarskoj, kao da govori u čežnji za nekad jedinstvenim prostorom kojeg nije dijelila ‘tvrda’ granica.«

I. Petrekanić Sič

FOTO: Ivica Dulić