Između Srbije i Hrvatske postoji normalizacija, ali još ne postoji stabilan zajednički moralni okvir za prošlost * Najjači među narativima su, rekao bih, narativ vlastite žrtve i ugroženosti, narativ obrambene pravednosti, narativ moralne asimetrije i narativ povijesnog prava * Ti narativi i dalje postoje, i to ne kao blijeda uspomena nego kao aktivne osnove za tumačenja. Nisu svakog dana jednako glasni, ali su stalno tu, spremni aktivirati se
Redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odjel psihologije, dr. sc. Nebojša Petrović doktorirao je 2004. na temu »Psihološki aspekti procesa pomirenja u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – struktura i činioci« i od tada u ovom području socijalne i političke psihologije istražuje i objavljuje radove u vodećim domaćim i svjetskim časopisima, monografijama, izlaže saopćenja u zemlji i inozemstvu, a na doktorskim studijima drži i kurs Psihologija pomirenja i građenja mira i Politička psihologija.
S njim smo razgovarali o psihološkim aspektima pomirenja na području bivše Jugoslavije, gdje se uz procese normalizacije i suradnje paralelno događaju incidenti; i dalje je prisutan prijezir, poniženje, potreba za simboličkom pobjedom i stalna sumnja da druga strana »samo čeka priliku« – »kao da paralelno teku životi i svijetovi«. Profesor Petrović ocjenjuje kako ne teku dva odvojena svijeta, nego dva različita psihološka procesa u isto vrijeme, s jedne strane teče svakodnevni život okrenut normalizaciji i suradnji ali u simbolički nabijenim trenucima radi logika povrede, sjećanja i nedovršenog konflikta. I to, kaže Petrović, ne znači nužno da su to dvije potpuno različite populacije. Često je to isto društvo, a ponekad i isti ljudi, samo u različitim kontekstima.
Zato, kaže profesor, potencijal za dugoročno pomirenje postoji, ali ne u zaboravu, niti u sentimentalnoj priči da smo svi isti, nego u stvaranju pluralne, ali ne neprijateljske kulture sjećanja.
► Na međunarodnoj konferenciji Peace and Reconcilliation, održanoj u Nikoziji na Cipru 2012. pod pokroviteljstvom UNDP-a, govorili ste na temu pomirenja nakon rata u bivšoj SFRJ. Tada ste ocijenili da ostavština ratova iz bliske prošlosti i dalje stvara probleme, odnosno da su se »snažni nacionalni narativi« formirani uglavnom tijekom sukoba i zbog tih sukoba učvrstili. Koji su to narativi?
Ako govorimo konkretno o odnosu Srba i Hrvata, onda ne govorimo samo o različitim pogledima na povijest, nego o moćnim pričama koje su postale okvir za razumijevanje i prošlosti i sadašnjosti. Te priče ne služe samo tome da objasne što se dogodilo, nego i da grupi kažu tko je bila žrtva, tko je bio pravedan, tko ima pravo na moralnu potvrdu, a tko ostaje pod sumnjom. Najjači među tim narativima su, rekao bih, narativ vlastite žrtve i ugroženosti, narativ obrambene pravednosti, narativ moralne asimetrije i narativ povijesnog prava. To znači da svaka strana sebe prije svega vidi kao onu koja je bila ugrožena, koja se branila, koja je stradala nepravedno i čija je politička ili povijesna pozicija bila opravdana. U toj slici vlastita patnja ima puno ime i biografiju, dok tuđa često ostaje manje vidljiva, manje uvažena ili se tumači kao posljedica šireg povijesnog procesa. Kod Hrvata je dominantna linija često jasnija i državotvornija: agresija, obrana, žrtva, oslobođenje, uspostavljanje i potvrda države. Kod Srba je narativ češće raslojeniji i defanzivniji: raspad zajedničke države, zaštita Srba van Srbije, sjećanje na NDH i Jasenovac, egzodus, sankcije, osjećaj da se povijest ponavlja kao niz gubitaka i poniženja. Ali u oba slučaja najvažnije je to da narativ ne ostaje samo priča o prošlosti već postaje moralna mapa sadašnjosti. Drugim riječima, ovi narativi nisu samo sjećanje; oni su način da grupa sebi objasni tko je, što joj se dogodilo i zašto mora ostati oprezna. Upravo zato su tako uporno održavani i tako emocionalno snažni.
► Zašto su nastali ti narativi? Koja je bila njihova funkcija? Jesu li bili i dio propagande – kao priprema za rat u svrhu mobilizacije i opravdavanja rata?
Ja bih rekao sasvim otvoreno da su bili i dio propagande, ali nisu nastali samo kao propaganda. Njihova snaga je upravo u tome što nisu bili puka izmišljotina, nego su se naslanjali na stvarne strahove, stare traume, selektivna sjećanja i povijesne slike koje su već postojale u kolektivnoj svijesti. Tu je vrlo koristan pojam etosa konflikta, jednog velikog istraživača iz ovog područja Daniela Bar-Tala. U dugim i teškim sukobima društva razvijaju relativno stabilan skup priča i vjerovanja koji objašnjavaju svijet konflikta: tko smo mi, zašto smo ugroženi, zašto je naša stvar pravedna, zašto je druga strana opasna i zašto moramo biti složni. Takve priče imaju više funkcija u isto vrijeme. One smanjuju kaos, daju smisao stradanju, štite grupno samopoštovanje i olakšavaju okupljanje. Zato bih rekao da su ti narativi bili istovremeno i štit i mapa i poklič. Kao štit, pomagali su ljudima da se osjećaju manje izgubljeno u kaosu raspada države i rata. Kao mapa, davali su moralni raspored uloga, tko je žrtva, tko branitelj, tko agresor, tko izdajnik. A kao poklič služili su mobilizaciji: da se ljudi okupe, da se stegne red, da se žrtve prihvate kao nužne, a rat kao opravdan ili neizbježan. Uspješna propaganda ne počinje od nule. Ona uzima ono što ljudi već osjećaju, čega se boje, što pamte i što ih boli, i onda tome da jezik, pravac i metu. Zato je i bila tako djelotvorna. Nije morala izmisliti emociju, nego je bilo dovoljno da je usmjeri i pojača.
► Postoje li ti narativi i danas? Zašto ne nestaju već se stalno obnavljaju i ponavljaju? Kakva je njihova funkcija danas, 25 godina nakon rata? Postaju li ovi narativi disfunkcionalni ako ova društva namjeravaju živjeti u miru, odnosno je li to indikator da nema pomirenja i mira?
Da, ti narativi i dalje postoje, i to ne kao blijeda uspomena nego kao aktivne osnove za tumačenja. Nisu svakog dana jednako glasni, ali su stalno tu, spremni aktivirati se: u komemoracijama, školskim okvirima, političkim govorima, medijskim raspravama, na društvenim mrežama, pa i u običnim svakodnevnim reakcijama na simbole, praznike i kulturne događaje. Zašto ne nestaju? Zato što i dalje imaju čemu služiti. Oni više ne mobiliziraju ljude za front, ali i dalje rade važne psihološke i političke poslove. Pomažu grupi očuvati pozitivnu sliku o sebi, štite je od pune odgovornosti, daju moralni red prošlosti i povezuju generacije kroz priču o zajedničkoj povredi. Dakle, priče i uvjerenja nastala u ratu – da smo mi trajno ugroženi, da je naša stvar pravedna, da drugoj strani ne treba vjerovati i da moramo stalno biti na oprezu, nekada su služili kao gorivo za rat. Danas ta ista uvjerenja često postaju jedan od oslonaca kolektivnog identiteta. Ali tu nastaje paradoks: ono što grupi daje osjećaj jedinstva, smisla i moralne sigurnosti, u isto vrijeme može otežavati mir, jer stalno obnavlja sumnju, distancu i spremnost na novi sukob. Ako društva žele samo odsustvo pucnjave, ti narativi možda nisu nepremostiva prepreka. Ali ako žele povjerenje, normalizaciju, uzajamno priznanje i dugoročno pomirenje, onda jesu problem. Jer oni stalno vraćaju drugu stranu na mjesto sumnje i prijetnje, a prošlost na mjesto suca sadašnjosti. Zato opstanak tih narativa ne znači nužno da rata opet mora biti, ali znači da još nemamo puno pomirenje. Imamo, u najboljem slučaju, mir niske kvalitete: rat je završen, ali simbolički i emocionalni konflikt još nije.
► U čemu se razlikuju narativi, srpski i hrvatski?
To je već dobrim dijelom rečeno, ali mislim da vrijedi dodati jednu nijansu: srpski i hrvatski narativ ne razlikuju se samo po tome šta tvrde, nego i po tome kako su građeni i kakav emocionalni završetak imaju. Hrvatski narativ je uglavnom linearniji i državotvorniji. Ima jasniji luk: ugroženost, otpor, žrtva, pobjeda, oslobođenje, država. On daje čvrstu moralnu i političku potvrdu suvremenoj Hrvatskoj. Srpski narativ je češće rasutiji, složeniji i defenzivniji. U njemu se miješaju raspad Jugoslavije, zaštita Srba, povijesno sjećanje na prethodna stradanja, osjećaj izdaje, kasniji gubici i poniženja. Zato hrvatski narativ češće završava u tonu povijesne potvrde, a srpski u tonu povijesne nepravde. Razlikuju se i po odnosu prema Jugoslaviji. Za dominantni hrvatski okvir ona je često prostor iz kog se moralo izaći kako bi se ostvarila puna državnost. Za dominantni srpski okvir raspad Jugoslavije je češće slom zajedničkog prostora i početak šireg povijesnog povlačenja. I možda najvažnije: razlikuju se po onome što prešućuju. Svaki narativ vrlo jasno vidi vlastitu ranu, a mnogo slabije tuđe rane i vlastite negativne strane.
► Koji su psihološki mehanizmi koji omogućuju da se nakon desetljeća zajedničkog života tako lako prihvate narativi koji doprinose ulasku u rat s najbližim susjedima?
Ljudi ne ulaze u rat sa susjedima zato što preko noći zaborave da su im to susjedi, nego zato što se u krizi mijenja način na koji promatraju svijet. Jučer je to bio susjed, kolega, čovjek s kojim pijete kavu. Danas postaje »pripadnik grupe«. Tu se aktivira logika socijalnog identiteta i samokategorizacije: pojedinac biva prekriven kategorijom. Drugi mehanizam je potreba za jasnoćom u kaosu. Raspad države, neizvjesnost, glasine, medijska i politička uznemirenost stvaraju ogromnu potrebu da se svijet pojednostavi. U tom trenutku najprivlačnije postaju priče koje sve svode na nekoliko jakih klišea: mi smo ugroženi, oni su prijetnja, moramo biti složni. Treći mehanizam je da se nepoznato prevodi u poznato. Složena politička kriza počinje se tumačiti kroz stare analogije, mitove i historijske slike. Ljudi ne prihvaćaju narativ samo zato što je glasno izrečen, nego zato što im omogućuje da novi, kaotični svijet prepoznaju kroz nešto što im već zvuči poznato. Tu su zatim konformizam, spirala šutnje, potreba da se bude sa svojima, moralno rasterećenje savjesti kroz formule poput »mi se samo branimo« i širenje krivice s pojedinaca na cijelu grupu. Sve to zajedno čini mogućim ono što bi doskora bilo nezamislivo.
► Pojedini autori, istraživači (Laura De Guissme, Laurent Licata) ističu da se grupe koje sebe doživljavaju kao žrtve mogu upustiti u »kompetitivno žrtvovanje«. Oni pretpostavljaju da se, u nekim društvenim okolnostima, ovo natjecanje temelji na prepoznavanju prošlih patnji – a ne na njihovoj relativnoj težini – potičući negativne međugrupne stavove pa čak pružaju dokaze da »borba za prepoznavanje žrtve« može potaknuti međugrupni sukob. O čemu se tu radi?
Tu je možda najvažnije odmah pojasniti da se ne radi samo o pitanju tko je realno više stradao, nego mnogo više o pitanju čija je patnja priznata kao stvarna, važna i moralno obvezujuća. Grupa, npr. nacija, ne traži samo da se zna da je stradala. Ona traži da njeno stradanje bude javno priznato, da ima status legitimne žrtve, da njena rana bude moralno vidljiva. Problem nastaje kada se priznanje tuđe patnje počne doživljavati kao prijetnja vlastitoj. Tada se rađa borba ne samo za istinu, nego za status priznate žrtve. Kod nas je to veoma prisutno. Nekada u otvorenom obliku, kroz nadmetanje brojevima i paralelne komemoracije. Ali češće u suptilnijem obliku: naše žrtve imaju ime, lice, dostojanstvo i centralno mjesto u pamćenju; njihove su sporedne, sumnjive, relativizirane ili prepuštene fusnotama. To je jedan od razloga zašto priznanje druge strane tako često ne budi empatiju, nego nelagodu ili otpor. (Isto se inače upravo događa u vijestima o trenutnim ratovima u svijetu.) Zato bih rekao kako je možda točnije govoriti o borbi za priznanje žrtve nego o pukom »natjecanju tko je više stradao«. A to je ozbiljna prepreka pomirenju, jer priznanje tuđe patnje i dalje često djeluje kao umanjenje vlastite.
► Govorite u svom radu o mogućim putovima pomirenja kroz kulturu, sport, estradu, ekonomiju, uočavanju sličnosti umjesto isticanja razlika. I svjedoci smo da se to događa u Srbiji i Hrvatskoj: gostovanja pjevača, trgovina, ekonomija, zajednički filmski projekti itd. Međutim, vidjeli smo da je otkazivanje jednog koncerta pjevača iz Hrvatske u Novom Sadu dovelo do silnih rasprava i sukobljavanja ali ne na terenu umjetnosti, kulture već oko stradanja i priznavanja stradanja drugih naroda. Što Vama govori posljednji slučaj žestokih rasprava oko ove teme?
Meni skorašnji slučaj Cetinskog govori prije svega jedno: između Srbije i Hrvatske postoji normalizacija, ali još ne postoji stabilan zajednički moralni okvir za prošlost. Dok se krećemo u zoni glazbe, filma, turizma, trgovine i svakodnevice, stvari mogu djelovati sasvim normalno. Ali čim se otvori pitanje stradanja, priznanja žrtava ili simboličkog duga prošlosti, kulturni događaj za nekoliko sati prestane biti kulturni događaj i postane test sjećanja i lojalnosti. To znači da kultura, sport i ekonomija jesu važni mostovi, ali sami po sebi nisu dovoljni. Oni mogu približiti ljude, smanjiti socijalnu distancu, stvoriti naviku suradnje. Ali ne mogu sami riješiti ono što pripada sferi odgovornosti, priznanja, žrtve i moralnog statusa. Ako taj dublji nivo ostane nerazriješen, svaka bina lako postaje sudnica sjećanja. Dakle, estrada može spojiti publiku, ali ne može sama urediti odnos prema mrtvima, zločinima i povijesnim ranama. Takvi slučajevi nisu dokaz da kulturna suradnja nema smisla. Dapače, oni pokazuju koliko je važna, ali i koliko je krhka ako ispod nje i dalje radi neriješeni moralni račun prošlosti.
► U jednom istraživanju u kojem ste sudjelovali otkrili ste da regulacija emocija djelomično posreduje u odnosu između podložnosti uvjeravanju kao prediktora i agresije kao ishoda. Ova pilot studija pružila je preliminarne dokaze da su regulacija emocija, nacionalizam i podložnost uvjeravanju ključni za razumijevanje agresije u etnički raznolikim društvima. O čemu se tu radi?
Suština tog istraživanja bila je da smo pokušali razumjeti psihološke osnove jačine nacionalne identifikacije. Zanimalo nas je zbog čega se neki ljudi snažnije vezuju za nacionalni identitet i kako tu djeluju faktori kao što su kolektivna trauma, osjećaj povijesne ugroženosti i neke općije dispozicije poput prihvaćanja hijerarhijskih odnosa među grupama. Pokazalo se da kada ljudi svoju naciju vide kao trajno ugroženu i historijski povrijeđenu, veća je vjerovatnoća da će se snažnije identificarati s njom. To je važno zato što nam objašnjava teren na kome se lakše javljaju tvrđi međugrupni stavovi. Dakle, iako taj rad ne mjeri direktno agresiju, on pokazuje kako se formira emocionalna i kognitivna klima u kojoj je čvrsta nacionalna mobilizacija vjerovatnija. To je već vrlo važan dio šire slike.
► Kada se kaže »pomirenje« nakon ratova, o čemu se govori? Kako se definira i prepoznaje proces pomirenja?
Tu bih nešto istakao: pomirenje odmah nakon potpisivanja mirovnog sporazuma i pomirenje trideset pet godina kasnije nisu iste stvari, iako ih jezik naziva istim imenom. Neposredno poslije rata pomirenje često znači nešto mnogo skromnije: da je nasilje prestalo, da ljudi više ne pucaju jedni na druge i da je moguć makar hladan suživot. To je bliže onome što se u studijama mira zove negativni mir, tj. odsustvo rata. Ali desetljećima kasnije pomirenje mora značiti više. Tada više nije dovoljno da nema pucnjave. Tada je pitanje jesu li se promijenili odnosi, emocije, očekivanja i moralne slike koje grupe imaju jedna o drugoj. Je li druga strana i dalje trajna prijetnja? Izgleda li suradnja kao izdaja? Izaziva li priznanje tuđe patnje i dalje otpor? Ako je odgovor da, onda imamo možda funkcionalan mir, ali ne i puno pomirenje. Zato bih pravio razliku između primirja i dubinskog pomirenja. Prvo znači da rat ne traje. Drugo znači da rat (i sjećanje na njega) više ne zapovijeda glavnim moralnim refleksima društva.
► Gdje vidite potencijal za pomirenje, a u čemu vidite prepreke?
Potencijal vidim prije svega u činjenici da između Srba i Hrvata nije nestala sposobnost prepoznavanja bliskosti. Jezik je dovoljno blizak da se ljudi razumiju bez prevoditelja. Kultura cirkulira. Muzika prelazi granice. Film, trgovina, turizam i svakodnevni kontakt stalno pokazuju da je prostor komunikacije širi nego što to sugeriraju političke izjave. To je veoma važno, jer bez takve socijalne infrastrukture nema ni pomirenja. Vidim potencijal i u nečemu što na prvi pogled zvuči paradoksalno: u zajedničkoj ranjivosti. I jedni i drugi nose iskustva stradanja, gubitka, izbjeglištva, poniženja i nepravde. Ta iskustva su politički suprotstavljena, ali psihološki govore sličnim jezikom. To ne briše razlike, ali može otvoriti prostor za uzajamno razumijevanje ako se ne pretvori u natjecanje. Prepreke su, međutim, ozbiljne. Najveća je to što su ratni narativi i dalje institucionalno živi: u komemoracijama, školskim kurikulumima, medijima i društvenim mrežama. Druga prepreka je asimetrija priznanja: svaka strana osjeća da je njena žrtva manje viđena nego tuđa. Treća je politička korisnost konflikta niskog intenziteta. Potpuno pomirenje nije uvijek isplativo onima koji žive od mobilizacije oko povrijeđenog dostojanstva i starih rana. Zato bih rekao da potencijal postoji, ali ne u zaboravu, niti u sentimentalnoj priči da smo svi isti, nego u stvaranju pluralne, ali ne neprijateljske kulture sjećanja.
► Za dobre međuljudske odnose često se kaže kako je potrebno jasno uspostaviti granice da ih treba poštovati. Je li možda to potrebno i za grupe, narode i države kako bi se moglo lakše i u miru živjeti?
Da, ali uz jednu važnu dopunu: jasne granice jesu potrebne, ali samo ako su prije svega političko-pravne, a ne moralne i civilizacijske. Među državama i političkim zajednicama važno je biti jasno što je čija nadležnost, gdje prestaje pravo jedne države govoriti ili odlučivati u ime druge, kako se štite manjine i postoji li dovoljno povjerenja da se nasilno mijenjanje granica neće vratiti. U tom smislu jasne granice smanjuju strah. One pomažu sigurnosti i time olakšavaju mir. Ali dobre granice nisu zidovi. One ne znače da treba presjeći kulturu, empatiju, umjetnost, trgovinu ili ljudsku radoznalost. Tu mi je koristan okvir Arija Nadlera: treba razlikovati instrumentalno i socio-emocionalno pomirenje. Jasne granice i pravila pomažu instrumentalnom pomirenju, dakle, tome da društva funkcioniraju bez novog nasilja. Ali za socio-emocionalno pomirenje to nije dovoljno. Granice ne rješavaju same po sebi pitanje poniženja, priznanja, žrtve, krivice i dostojanstva. Zato bih rekao da su za mir granice potrebne, ali za pomirenje nisu dovoljne. Mir ne nastaje kada se ljudi potpuno razdvoje, nego kada znaju dokle seže njihovo pravo, a odakle počinje tuđe dostojanstvo.
► Kako to da paralelno teku životi i svjetovi: jedni surađuju, zajedno snimaju filmove, pjevaju na koncertima, idu na more, pjevaju zagrljeni »pamte samo sretne dane«, a drugi žive za osvetu, za to da se rat ne zaboravi i da se »njih« opet, makar simbolički, pobijedi?
Mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja, jer pokazuje gdje se regija zaista nalazi. Moj odgovor bi bio: zato što ne teku dva odvojena svijeta, nego dva različita psihološka procesa u isto vrijeme. S jedne strane teče svakodnevni život. On je po prirodi okrenut suradnji, uživanju, navici, koristi, bliskosti i običnoj ljudskoj želji da se živi normalno. Ljudi rade zajedno, snimaju filmove, putuju, pjevaju iste pjesme, ljetuju, izlaze, prave poslove i zaljubljuju se. Tu djeluje ono što bismo mogli nazvati instrumentalnim pomirenjem: nije nužno da se svi slažu o povijesti, dovoljno je da mogu funkcionirati. Ali paralelno s tim postoji i drugi proces, sporiji i dublji: nedovršeno socio-emocionalno pomirenje. Tu više nije dovoljno da ljudi zajedno sjede za stolom ili pjevaju u istoj konobi. Tu je pitanje jesu li zaista smanjili prijezir, poniženje, potreba za simboličkom pobjedom i stalna sumnja da druga strana »samo čeka priliku«. A upravo tu vidimo da pomirenje nije dovršeno. Zato nije neobično što ista regija umije istovremeno i zagrliti i zarežati. U svakodnevici radi logika života. U simbolički nabijenim trenucima radi logika povrede, sjećanja i nedovršenog konflikta. To ne znači nužno da su to dvije potpuno različite populacije. Često je to isto društvo, a ponekad i isti ljudi, samo u različitim kontekstima. Po meni, to je možda i najtočniji opis sadašnjeg stanja: između Srbije i Hrvatske već postoji mnogo normalizacije, ali još nema dovoljno dubokog pomirenja da prošlost prestane komandirati svakim novim sporom.
