Kapela je nekoliko puta obnavljana, a posljednji put prije tridesetak godina, kada su vanjski i unutarnji dio obnovljeni o trošku privatnog pogrebnog poduzeća koje je kratko vrijeme bilo titular groblja. Koncem tisućljeća ukazala se prilika za obilježavanje žrtava odmazdi dvadesetog stoljeća (uključujući i žrtve iz 1944.)
 

Središnje (nekada »Gornje«) groblje, veće i novije od dva bajmačka katolička groblja, u smislu jurisdikcije i vlasništva danas je podijeljeno između župe sv. Petra i Pavla i dijela kojim upravlja Javno komunalno poduzeće Pogrebno iz Subotice. U središtu crkvenog dijela bajmački stanovnici podigli su 12 metara dugačku i pet metara široku kapelu sv. Roka, najstariju od svih grobljanskih kapela na današnjem području Subotice. Ona je jedan od svjedoka snažnog duhovnog i gospodarskog razvoja Bajmaka u doba izgradnje, za što su podjednako zaslužni svi njegovi žitelji katoličke vjere, a u to vrijeme po brojčanom slijedu to su bili Hrvati, Mađari i Nijemci. Svjedoči, dakako, i jačinu kulta poznatog zaštitnika od zaraznih bolesti kome je posvećena.

»Vjernici Bajmaka, potaknuti žarom…«

Za vrijeme seoskog suca Tadeja Kečenovića, 1841. godine, Jakab Kovács, župnik Bajmaka između 1817. i 1843., prenio je 19. lipnja 1841. želje vjernika da se podigne kapela Gradskom vijeću Subotice, koje je imalo ulogu pokrovitelja. Izvadak iz župne molbe glasi: »Vjernici Bajmaka, potaknuti svojim žarom, dobrovoljno su prikupili novac za izgradnju male kapele na groblju, koje sam namjere smatrao potrebnim konačno priopćiti Preuzvišenom Gospodstvu, kako bi nakon odobrenja bili dovoljno ljubazni da za to daju dopuštenje«. Na sjednici, održanoj 28. lipnja 1841., Gradsko vijeće na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom Josipom Sarićem, raspravljalo je o mogućnosti izgradnje kapele spomenute u peticiji i odlučilo poslati najviše izaslanstvo na teren kako bi sve okolnosti glede toga ispitalo.

Mještani Bajmaka nisu čekali dopuštenje vlasti, već je župnik organizirao prikupljanje građevinskog materijala i druge robe, tako da je do listopada iduće godine, kada su se delegati Gradskog vijeća pojavili u selu, većina materijala potrebnog za gradnju već bila dostupna. Gradonačelnik i Miklós Gyelmis, predsjednik Gradskog parlamenta napisali su 14. listopada 1842. svoje izvješće u tom duhu. »Poštovano Vijeće! Ponizno javljamo da je… za izgradnju kapele koja se namjerava izgraditi na novom groblju postavljenom u sjeverozapadnom dijelu (Bajmaka) – bez ikakve sile – i time svojom slobodnom voljom – sada zajedno prikupljeno (nabrojen materijal), čija je cijena bila namijenjena za ovu istu kapelu, pa se nadaju da će se nakon pripreme ovih, koji čine veći dio cjeline, zajedno prikupiti i preostali dio – za koju izgradnju to više nade ima, prema čemu časni župnik izjavljuje da je spreman pomoći.«

Kapela je vjerojatno izgrađena sljedeće godine, 1843. Prema Georgu Nuberu, autoru bajmačke monografije, kapela je dovršena tek 1855., nakon epidemije kolere, koja je odnijela mnogo žrtava u selu. Smrt župnika Kovácsa nije spriječila dovršetak gradnje i posvećenje kapele, što je učinjeno za vrijeme službe novog župnika Mátyása Missuraya, a on ju je posvetio u čast svetog Roka. Nema podataka je li i kako je na razini župe dogovoreno njezino održavanje. Vjerojatno su se župljani samo pismeno obvezali da će zgradu održavati u redu i povremeno je obnavljati. Kao znak zahvalnosti, nakon župnikove smrti 31. svibnja 1862. godine, stanovnici Bajmaka podigli su mu crvenu mramornu ploču na istočnom zidu kapele (danas tamo nije).

Neobične značajke kapele

Nedugo nakon izgradnje obitelj Györgya Mayera kupila je zvono i poklonila ga zajednici. Postavljeno je u ovoj kapeli. Svake godine na spomendan Svetog Roka, 16. kolovoza, ovdje se služila misa, a oko kapele su se održavali sprovodi. Misa na Rokovo ostala je tradicija i dalje.

Karakteristično obilježje zgrade kapele, izgrađene u baroknom i klasicističkom stilu, su četiri dorska stupa na glavnom pročelju, kao i toranj s »lukovičastom« kupolom. Kapela je okrenuta prema ulazu u groblje iz Ulice Franje Supila. Jedno je vrijeme služila kao pogrebna dvorana, dok za to nije izgrađen namjenski objekt. Unutrašnjost je također preoblikovana u tom duhu. Zidovi su jednostavno oslikani, a jedan od skromnih ukrasnih elemenata bila je mala, drvenim ramom uokvirena, tiskana slika Kalvarije na sjevernom zidu lađe kapele, umjesto oltarne slike – raspetog Isusa i dva razbojnika. Na istočnom zidu bila su postavljena i dva manja kipa: svete Terezije i svetog Roka, na metalnim postoljima. Dana 26. srpnja 1900., prilikom inventara župe, popisan je enterijer kapele. Popis uključuje sljedeće predmete: zgrada (dobro stanje), oltar (prosječno stanje), oltarna slika (loše stanje), orgulje (loše stanje), manje zidne slike (8 – prosječno stanje), konj sv. Mihovila (4 – prosječno stanje) i zvono (jedno u dobrom stanju i jedno napuklo). Mayerovo zvono puklo je ubrzo nakon posvete, te je moralo biti ponovno izliveno u radionici za lijevanje zvona Jánosa Hellera početkom 1878. godine. Tijekom rata, 1917. i ovo je zvono odneseno u vojne svrhe, a zatim je u prazni zvonik 1990-ih postavljeno novo, posvećeno svetom Roku. Zvono je bilo donacija vjernika Bajmaka.

Kapela je nekoliko puta obnavljana, a posljednji put prije tridesetak godina, kada su vanjski i unutarnji dio obnovljeni o trošku privatnog pogrebnog poduzeća koje je kratko vrijeme bilo titular groblja. Koncem tisućljeća ukazala se prilika za obilježavanje žrtava odmazda dvadesetog stoljeća (uključujući i žrtve iz 1944.). Kapela na groblju na kojem se po sadašnjem stanju najviše sahranjuju Hrvati, Mađari te u znatno manjem broju Srbi, dok su sačuvani grobovi Nijemaca ostali malobrojni, pokazala se prikladnom za to. Godine 2002. godine na nadgrobnoj ploči od bijelog mramora starinskog stila uklesan je trojezični tekst: »U spomen na žrtve (na mađarskom i njemačkom dodano: ‘i mučenike’) XX. stoljeća«.

Ispred ulaza u kapelu nalazi se raspelo s postamentom čiji je natpis potpuno uništen. Kretanje vozila kroz groblje, s infrastrukturom koja za to nije predviđena, učinilo je da neposredna okolica kapele bude u značajnoj mjeri narušena. Asfaltni put kojim se iz Ulice Franje Supila ulazi u groblje otvara prizor velike i svete površine kršćanskoga groblja koje, mora se kazati, zaslužuje primjereniju pozornost, kao i sama drevna kapela.

Izvor: Dezső Csúszó: A bajmoki és a felsőtavankúti kápolna (Bácsország br. 67)

Marko Tucakov