»U harmoničnom izgledu grada djela Titusa Mačkovića bila su ta koja su iskakala. Obilazio je velike gradove po Europi u vrijeme kada su se stvarali i njegova djela odudaraju od svih ostalih; svaki objekt mu je drugačiji, svaki je poseban. On je uspio napraviti iskorak iz te uniformnosti sredine, bio je vizionar, borio se za svoje ideje, borio se za grad, bio je stvaralac, bio je jedan kompletan graditelj, graditelj grada«, istaknula je subotička arhitektica i konzervatorica Gordana Prčić Vujnović

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata obilježio je u petak, 13. ožujka, 175. obljetnicu rođenja subotičkog arhitekta i gradskog inženjera Titusa Mačkovića (Subotica, 15. 3. 1851. – Subotica, 17. 9. 1919.). Program je, u okviru projekta »Godine novog preporoda«, priređen u svečanoj dvorani Učiteljskog fakulteta na mađarskom nastavnom jeziku u Subotici, objekta nekadašnje banke i štedionice, izgrađenog po Mačkovićevim planovima.

Objekata – 40, projekata – više od 400

U zaštićenoj jezgri Subotice danas se nalazi 40 objekata Titusa Mačkovića, a više od 400 projekata s njegovim potpisom nalazi se sačuvano u Arhivu u Gradskoj kući. Titus je, kako je istaknuo stručni suradnik ZKVH-a Branimir Kopilović, zaslužan za veliki segment izgleda današnjeg centra Subotice, građenog u periodu razvoja, u dobu koje se može uokviriti s dva značajna događaja.

»Jedan je lokalni – pristizanje željeznice u naš grad 1869., a jedan globalni – početak, kako su ga tada nazivali, Velikog rata 1914. godine. Subotica je 1870. treći grad Ugarske po broju stanovnika, odmah iza Budimpešte i Segedina, a veća je od Novog Sada i Sombora. U ovom razdoblju, u vremenu dvaju gradonačelnika – Lazara Mamužića i Károlya Bíróa, u Subotici se podiže više značajnih javnih objekata, a za Mačkovićeve zasluge za izgled centra dovoljno je samo osvrnuti se oko nas. Nalazimo se u objektu izgrađenom po njegovim projektima, a u istoj ovoj, Strossmayerovoj ulici, po njegovim planovima izgrađene su najamna kuća Luke Aradskog (tzv. Zlatna dinja) te najamna kuća Sime Popovića. Inače, u ovoj ulici, na broju 16, Titus je imao svoj studio u kući svog oca Beneditka Mačkovića. Tu su preko puta kuća Ferenca Simegija (Giovanni), Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, zgrada glavne Pošte...«, naveo je Kopilović.

Kako je dodao, Titus je gradio kapele na grobljima, radio je na adaptaciji objekta današnje Subotičke biskupije (tadašnje župe – plebanije), bio je projektant paviljona gradske bolnice, kao i odgovorni nadzornik izgradnje Gradske kuće. Gradio je u tzv. neo stilovima – neorenesansi, neobaroku i neogotici, potom eklektici, a dolaskom novog vremena, nakon 1900. godine, prilagođava se i secesijskim tendecijama. Mačković se bavio i pisanjem: objavio je stručnu studiju o izgradnji vila, parkova i vinograda na Paliću, izdavao je časopis Jelen és jövő (Sadašnjost i budućnost), a pisao je i za nekoliko subotičkih listova.

Važnost Titusa i njegovih građevina

Iscrpno predavanje o opusu jednog od velikana subotičkog graditeljstva održala je arhitektica i konzervatorica Gordana Prčić Vujnović. Kako je istaknula, Titus Mačković spada u prvu generaciju arhitekata u Subotici i jedan je od najznačajnijih graditelja najvećeg pothvata gradogradnje koji se odvijao u posljednjih 20 godina XIX. stoljeća.

»Od 1880. do 1990. godine izgrađeno je sve ovo što mi znamo, čitava jezgra, centar Subotice. Znači, za tih 20 godina stvoren je identitet našeg grada. U to su vrijeme u Europi gradovi već uveliko bili izgrađeni, a 1869. godine stigla je željeznica, donijela je nove ideje, povezala je Suboticu sa svijetom. Dolazi do velikog industrijskog i kulturnog napretka, procvata trgovine, zanatstva, a istodobno i do velike urbanizacije i gradogradnje. Trebalo je graditi brzo i puno, a to je uspijevalo zato što je primjenjivan stil koji je učen na akademijama – historicizam. To je stil koji je imao jako čvrste kanone u oblikovanju tlocrta objekata, u oblikovanju pročelja, tu su primjenjivani tipski elementi koji su kasnije i kataloški prodavani kada su građeni objekti. U periodu od tih 20 godina izgrađeni su čitavi blokovi kuća, čitave ulice, parkovi, trgovi, većina objekata u gradskoj jezgri, stvoren je jedan harmoničan grad. Postojali su gradski pravilnici koji su bili vrlo strogi, tako da su kuće morale biti istih visina, arhitektura je bila ujednačena, možda pomalo monotona jer su to sve slični elementi koji su se primjenjivali. Popločane su ulice, uvedena je kanalizacija, razmišljalo se o svemu. I baš u tom harmoničnom izgledu grada, djela Titusa Mačkovića bila su ta koja su iskakala. Obilazio je velike gradove po Europi u vrijeme kada su se stvarali, i njegova djela odudaraju od svih ostalih, svaki objekt mu je drugačiji, svaki je poseban. On je uspio napraviti iskorak iz te uniformnosti sredine, bio je prgav, znao se posvađati i s gradonačelnikom, s kolegama, bio je vizionar, borio se za svoje ideje, borio se za grad, bio je stvaralac, bio je jedan kompletan graditelj, graditelj grada«, navela je Prčić Vujnović.

Govoriti o Titusu i njegovim građevinama važno je, istaknula je, kako bi se uspostavio bliži odnos s njima i kako bi bile sačuvane.

»Jer jedan Zavod za zaštitu spomenika kulture koji ima 20 ljudi, te devet općina, ne mogu sačuvati grad. Mi svi moramo čuvati grad i boriti se za to da svi ti objekti ostanu, da ostanu čak i ako su prizemni, kojih također imamo u zaštićenoj gradskoj jezgri. Pouka i poruka Titusovog djela i tog perioda s kraja XIX. stoljeća jeste da treba graditi u kontinuitetu, treba poštovati ono što smo dobili u naslijeđe, treba graditi tako da se stvori harmonija grada, ne treba praviti urbanistički kaos.«

Titus Mačković rođen je 1851., u vrijeme kada su se u Subotici jedini katni objekti nalazili oko Gradske kuće, »a to su oni koji se danas nalaze od zgrade u kojoj je kafić Hausbrandt, zgrada slastičarne Pelivan, kao i objekt naspram njih koji ulazi u Korzo, danas su to najstariji objekti izgrađeni ‘40-ih godina XIX. stoljeća. Sve ostalo su bili uglavnom prizemni objekti«.

U Subotici je upisao gimnaziju, a 1869. godine završio realku u Budimpešti. Na studije je otišao u Zürich, gdje mu je predavao najveći arhitekt Europe, teoretičar Gotfrid Semper. Tu je Titus bio tri godine, a nakon toga odlazi u Aachen u Njemačku gdje se posvetio gradnji cesta i vodotokova, potom u Beč gdje proučava željeznice i mostove, i, kako je navela Prčić Vujnović, vjerojatno je to razlog što je ostao bez diplome.

»Nije imao diplomu, ali sve njegove građevine dokazale su da je on čovjek koji je imao više od diplome. Povratkom u Suboticu 1878. godine odmah je postavljen na mjesto glavnog gradskog inženjera na kojem je prvo bio godinu dana, a potom i u periodu od 1884. do 1890. godine. Pored Senćanskog groblja otvorio je prvu ciglanu u Subotici što ga stavlja u red ključnih ličnosti u izgradnji grada«, navela je.

Specifične ideje, stilovi, elementi

Prve značajnije objekte Titus Mačković kreće graditi s 28 godina.

»Istraživao je, primijenio je armirani beton, metalne konstrukcije, staklo. Znači, sve što je mogao, sve što je saznao da se koristi u svijetu, Europi, donosio je u Suboticu. Jedan od prvih njegovih objekata je ovaj u kojem se danas nalazimo, nekadašnja Štedionica i Narodna banka, koja je simbol kapitalizma, ekonomskog napretka Subotice, objekt građen u stilu neorenesanse, a veličine gotovo kao Gradska kuća. Titus je volio simboliku i simbolično je prikazivao funkciju objekta, primjerice u vidu grčkih bogova i boginja. Također, često je koristio sljedeće elemente: arkade u gornjem pojasu, dugačke balkone, karakteristične stupove, drvene izloge, karijatide, skulpture na pročelju (u punom planu), poseban akcent stavljao je na uglove – ugao gdje se susreću dvije ulice naglasio bi tornjem, erkerom, atlantom, a unutar objekta projektirao bi primjerice ovalno stepenište. To nitko drugi tada nije radio i bio je mnogo smjeliji od ostalih arhitekata. Po njegovoj ideji izgrađen je prvi eklektički (mješavina stilova) objekt u gradu, gdje se javljaju gotika, neogotika i neorenesansa, a tu se nalazi i simbol zlatne dinje koji je predstavljao gostionu Zlatna dinja«, navela je, među ostalim, Prčić Vujnović, ističući kako je njegovo najbolje, najimpozantnije djelo palača trgovca Stanka Manojlovića na Korzu.

»To je objekt koji dominira ljepotom, ali i visinom jer u prizemnom pojasu ima dvije etaže, ima mansardni krov, potom prekrasnu dekoraciju koja predstavlja umjetničko djelo. Ono što je najbolje na ovom objektu jest sinteza umjetnosti, sinteza arhitekture, skultpure i slikarstva. To je uveo Titus Mačković, uveo je punu skulpturu na pročelje.«

Tu su i njegovi tzv. slobodnostojeći objekti poput današnje Toplane, kao i Bash kuće za koju ova subotička arhitektica pretpostavlja da ju je on projektirao, a radio je i na dogradnji, odnosno izgradnji sakralnih objekata.

»Katedrala sv. Terezije Avilske imala je pukotine gotovo od samog početka i on je taj konstruktivni problem pokušao riješiti tako što je na kraju broda katedrale, s jedne i s druge strane podigao sakristije koje su trebale napraviti neku ravnotežu s prednjim dijelom koji je bio pretežak pa to ipak nije zaustavilo dalje pucanje. Tu je i prelijep mali sakralni objekt – kapela sv. Roka, s kupolom, s lanternom«, navela je i još dodala: »Tu je i Trošarina na Somborskom putu gdje Titus uvodi arkade kao spoj između otvorenog i zatvorenog prostora, pa palača gradonačelnika Lazara Mamužića koju se osmjelio izgraditi na močvarnom terenu (Rogina bara), gdje se prvi put uvodi tzv. predbašča, a kasnije ostali objekti slijede taj primjer. I tu su skulputre na uglovima i iznad ulaza koje služe za tjeranje zla. Izgradio je četiri škole 1892. godine, projektirao je kuću i gradonačelnika Károlya Bíróa, gdje je kao prvi primijenio neku vrstu plemenite žbuke, tj. trajnog pročelja gdje je farba već bila u žbuci. Godine 1896. napravio je još jedan iskorak, još jedno nevjerojatno djelo – bazen sa slatkom vodom u jezeru Palić koji je postojao određeni broj godina«.

Istodobno s Ferencom Reichlom Titus je u Suboticu donio secesiju i 1899. na ćošku današnje Ulice Age Mamužića izgradio prvi objekt u tom stilu – najamnu palaču arhitekta Lajosa Fazekasa (Volan). Projektirao je i u stilu moderne, bečke secesije.

Na početku večeri nazočne su pozdravili v. d. ravnatelja ZKHV-a Josip Bako i Svetislav Milanković u ime Učiteljskog fakulteta na mađarskom nastavnom jeziku. Bako je među ostalim istaknuo kako se ovim programom želi dati mali doprinos očuvanju naše zajedničke kulturne baštine, kao i upozoriti na važnost memoriranja značajnih osoba koje su pridonijele da ta kulturna baština bude tako bogata i raznovrsna. Milanković je izrazio nadu da će ovakvi ili slični događaji utjecati na to da više ne prolazimo pokraj zgrada čijeg samo nekadašnjeg i/ili sadašnjeg vlasnika znamo, nego ćemo znati i tko ju je projektirao.

U glazbenom dijelu programa nastupio je jazz duo u sastavu Bojan Temunović i Ferenc Burai.

I. Petrekanić Sič