»Drago nam je da je pater prihvatio naš dar i cijelu prostoriju namijenio za to. U Franjevački samostan dolazi dosta turista tako da će se dio Didine kuće i dalje moći pogledati«, kaže Stanka Čoban

Zahvaljujući fra Josipu Špeharu Franjevački samostan u Baču ima jedinstvenu etnološku zbirku nošnje, pokućstva, namještaja, posuđa i drugih predmeta koje je fra Špehar prikupio tijekom skoro 50 godina svoga boravka u Baču.

Ova zbirka sada je dopunjena namještajem i nošnjama iz Etno kuće Didina kuća Stanke i Stjepana Čobana. Kako kaže Stanka Čoban, etno kuća zatvara se poslije 15 godina postojanja.

»Utjecale su na to i naše godine i neke druge okolnosti. Želja nam je bila da se, bez obzira na zatvaranje Šokačke kuće, dio sačuva i da se može pogledati. Didina kuća i HU Tragovi Šokaca odlučili su dio postavke pokloniti Franjevačkom samostanu. Drago nam je da je pater prihvatio naš dar i cijelu prostoriju namijenio je za to. U Franjevački samostan dolazi dosta turista tako da će se dio Didine kuće i dalje moći pogledati. A i neka se nitko ne uvrijedi, Franjevački samostan je ipak šokački«, kaže Stanka Čoban.

Pridnja soba

U samostanu je namještena pridnja šokačka soba. Kako objašnjava Stanka Čoban, to je u šokačkim kućama bila paradna soba u kojoj su se držale najvrednije stvari.

»Tu se držalo šokačko ruvo, zlato, dukati, miraz. U toj se sobi nikada nije spavalo, objedovalo, boravilo. Tu su se odvijali najvažniji događaji u obitelji. U toj je sobi cura bila isprošena, tu je primala jabuku i zaručnički prsten; u toj sobi su na sam dan svatova ručali samo kumovi. Iz te sobe se odvodila snaša i tu je prije odlaska na vjenčanje u crkvu primala roditeljski blagoslov. U pridnjoj sobi je bio i kraj života, jer se u toj sobi opraštalo od pokojnika«, kaže Čoban.

Sve što je poklonjeno samostanu obiteljsko je vlasništvo, a kako kaže Čoban, jedno perje donijela je njezina majka još u vrijeme Prvog svjetskog rata kada se udala, a drugo njezina mama 1948.

»Turisti, kada su dolazili u etno kuću i kada sam im govorila da je u jastucima i dunjama to perje, nisu vjerovali. Sačuvano je jer se nije koristilo«, kaže Čoban i dodaje da je obiteljsko naslijeđe i namještaj iz pridnje sobe.

S obzirom na bogatu zbirku u Franjevačkom samostanu, želja Stanke Čoban koja je predsjednica HU-a Tragovi Šokaca iz Bača je da se za početak popiše sve što se nalazi u Franjevačkom samostanu.

»To ne možemo mi. Potrebni su stručnjaci. Pater, koji je prikupio tu zbirku i koji je najbolje poznaje i mi uz udruge možemo biti samo pomoć«, kaže Čoban.

Fra Josip Špehar u Baču je skoro pol stoljeća. Došao je u sredinu koju nije poznavao, ali je godinama polako upoznavao ljude, njihove običaje, nošnju... A onda je počeo njegov skupljački rad.

»Nekada je u nošnjama za Svetog Antuna bilo dvadesetak mladih koji su nosili kip sveca. I malo-po malo nema se tko obući, nema tko kip nositi, pa nema više nošnje. Radi toga sam počeo skupljati nošnju i sve drugo što čini šokačko naslijeđe. Rekao bih, bilo je to kasno jer je ostao samo manji dio onoga što su nekada imale šokačke kuće. Veći dio života sam proveo u Baču, Šokci su uvijek bili vezani za ovaj samostan«, objašnjava fra Špehar.

Kako kaže, u njegovoj zbirci najviše je nošnje, tkanja, platna, prekrivača, nešto manje namještaja, posuđa, porculana...

Šamija

U pridnjoj šokačkoj sobi u Franjevačkom samostanu prikazana je i šokačka nošnja s obveznom šamijom na glavi, koja je najvažniji dio oglavlja ženske nošnje. U svadbenoj noći mladenka se prvi puta zavija u šamiju i nosi je sve do smrti. Šamija je za fra Špehara dokaz da su Šokci na ovim prostorima bili još u vrijeme Turaka i da su Šokci etnička zajednica s dugom prisutnošću na tim prostorima.

»Samo Bač i okolica imaju ovakav tip šamije, rekao bih tipično perzijski. Na hrvatskoj strani Dunava ovakva šamija nosila se sve do Đakova, ali se zadržala samo u Baču, dok je u Đakovu, Vinkovcima i okolici zamijenjena zlatarama. To i nije prava marama, već jednostavna pamučna krpa, sa strogo određenim elementima i neporubljena. U XIX. i XX. stoljeću šamiju su u Bač donosili putujući trgovci iz Bosne, a između dva svjetska rata u Baču je postojala trgovina u kojoj se mogla kupiti šamija«, kaže fra Špehar.

U Baču je specifičan i način povezivanja šamije. Uvijek se uvija preko čela, sa strane mora dodirivati obrve i tu se moraju vidjeti šare od trake koja dijeli šamiju na četiri jednaka dijela. Bačka šamija uvijek je s četiri kraja i uvijek se može vidjeti samo jedna šara ili ornament.

Z. V.