Na popisu 2002. ih je bilo 8 (4,9% stanovnika), a to je bio prvi popis u Kosančiću kao zasebnom selu, jer je na svim popisima do tada stanovništvo Kosančića bilo pribrojano stanovnicima Savinog Sela

Sa svojih 46 stanovnika, koliko ih je bilo po popisu 2022. godine, Kosančić je daleko najmanje selo u općini Vrbas, ali i u središnjoj Bačkoj. To nije jedini »rekord« za one ljubitelje demografije i općenito geografije Bačke koji misle da je dobro poznaju. Kosančić je selo sa službeno najvećim udjelom Hrvata od svih naselja srca Bačke. Po podacima istog tog popisa, u Kosančiću je bilo popisano dva pripadnika hrvatskog naroda, što onda čini 4,6% stanovništva ovoga naselja. Na popisu 2002. ih je bilo 8 (4,9% stanovnika), a to je bio prvi popis u Kosančiću kao zasebnom selu, jer je na svim popisima do tada stanovništvo Kosančića bilo pribrojano stanovnicima Savinog Sela. Ipak, od sredine XX. stoljeća Hrvati su redovito prisutni među stanovništvom Kosančića, kako se to navodi u evidencijama koje smo u selu pronašli.

Evidencije blijede - zdravstveni bilteni

Davna prošlost

Današnji Kosančić, nekada stambena kolonija bivšeg poljoprivrednog dobra, naselje je na obali dionice kanala DTD Mali Stapar – Kosančić, smješteno 7 km sjeverozapadno od Savinog Sela. Prvi put se spominje 1884. godine pod nazivom Rízstelep, zbog riže koja se tu uzgajala od 1878. pa sve do 1957. godine. Kanal, glavni ponos sela, iskopan 1960-ih godina, dijeli Kosančić na dva dijela. Na desnoj obali kanala su nekadašnja Uprava i Kudjeljara, te današnjih petnaestak stanovnika. Nekadašnji posjed Osmak bio je u vlasništvu veleposjednika Philippa Machmera, sve do konfiskacije koncem Drugog svjetskog rata. Zemljište na lijevoj obali kanala bilo je i ostalo u državnom vlasništvu svih ovdašnjih državnih sustava. Nakon rata kratko je na ovom mjestu bila ergela, da bi poljoprivredno dobro ušlo u sastav direkcije poljoprivrednih dobara Bratstvo-jedinstvo iz Savinog Sela, a 1953. godine postalo samostalno poljoprivredno poduzeće, koje od 1964. mijenja ime u Žikica Jovanović Španac. Pod tim imenom spaja se sa Zemljoradničkom proizvodnom zadrugom Milan Kuč iz Savinog Sela. Sadašnji stanovnici, mahom umirovljeni radnici Milana Kuča, slažu se da je to bio put propasti Kosančića, koje je doslovno predalo svu stečevinu ekonomski slabijoj i manjoj zadruzi u daleko većem susjednom selu.

Godine 1947. izgrađena je Osnovna škola Ivan Kosančić, a do 1981. godine ovdje su postojala dva odjela četverorazredne nastave, koja su te godine zatvorena zbog malog broja đaka. Tijekom 1960-ih profunkcionirale su i druge infrastrukturne značajke pravog seoskog naselja: kino i kazalište (u istoj zgradi otvorenoj 1962.), dom zdravlja, trgovina, pekarnica, mesnica i strojarska radionica. Lenhardtova kudjeljara postojala je do 1963. U suvremnom periodu poznate industrije iz Vrbasa i Bečeja zakupljuju od države zemlju oko Kosančića.

Hrvatske obitelji

Broj stanovnika Kosančića bio je 1948. godine 236, i u njega su se ubrajali i oni iz širokog kruga salaša koji su postojali u ataru i pružali se u pravcima Ruskog Krstura, Pivnica, Lalića i Kule.

Najveći broj stanovnika doseljavao se u ovo selo u periodu 1946. – 1960. To su bili radnici na dobru, kojima su davani dijelovi dugačkih redova ekonomskih zgrada za stanovanje. U njima su do konca Drugog svjetskog rata bile konjske staje, kasnije pregrađivane u stanove s po dvije spavaće sobe i jednom zajedničkom kuhinjom za dvije obitelji. Nakon rata dolaze i radnici koji su stanovali u barakama. Svega je nekoliko predratnih kuća bilo namijenjeno stanovanju ljudi.

Dobra povijesna evidencija svih stanovnika Kosančića ne postoji, pa smo se poslužili pronađenom i spašenom evidencijom posjeta kosančićkoj ambulanti koja je spašena iz ruševne napuštene zgrade. Godine 1964. su, primjerice, pomoć liječnika u Kosančiću tražili članovi hrvatskih obitelji: Brnadić, Čulić, Demković, Govorković, Horvat, Lauc, Matić, Milić, Sabol, Sarajkić, Sokanović, Šarić, Špoljar i Zubac. Sve su one podrijetlom iz BiH. Uz obitelji srpskog, crnogorskog, ukrajinskog i mađarskog podrijetla, čijih je pripadnika bilo više, te pojedine Slovence, Poljake i Bošnjake, dade se zaključiti da je ovo naselje nacionalno bilo vrlo raznoliko nakon Drugog svjetskog rata. Koristeći analogiju s tadašnjim brojem stanovnika i nacionalnom strukturom prilikom prvog popisa, može se zaključiti da je tih godina procvata Kosančića Hrvata bilo oko 10%. Dio hrvatskih obitelji ima svoje pokojne članove pokopane na groblju u Savinom Selu, a dio ih se, po podacima mještana, odselio u inozemstvo. Ostali su članovi obitelji Maletić i Jelačić, današnji stanovnici.

Kanal Mali Stapar - Kosančić

Svjedočanstvo križa u žbuki

Evidencije Katoličke crkve bilježe današnji Kosančić kao filijalu župe u Kuli, a pred Drugi svjetski rat filijalu Savinog Sela, koja je 1942., primjerice, brojala 70 rimokatolika i 103 grkokatolika. Pisanih podataka o bogoslužnom objektu nema, no Béla Pesnyák, nekadašnji župnik u Kruščiću i Crvenki, navodi da je na Kosančiću postojao molitveni dom posvećen sv. Stjepanu Ugarskom od 1933., kada je posvećen, pa do 1980-ih kada je napušten zbog nekog spora. Sadašnji župnik u Kuli György Juhász sjeća se oltara sv. Stjepana koji je premješten s Kosančića u sadašnji molitveni dom u Savinom Selu. Fragmentarne zapise o objektu koji je služio Katoličkoj crkvi upotpunjuje suvremena činjenica da se kuća u središtu sela jedan dio ponosi utisnutim križem u žbuki iznad ulaznih vrata. Svi koje smo pitali znaju da se tu nalazila »crkva«, no niti jedna druga činjenica o njoj lokalno nije poznata. Groblje u Kosančiću je preorano 1960-ih godina.

Kosančić danas djeluje kao uspavano naselje vremešnih ljudi, životno uglavljenih u njega, kao i onih koji ovdje dolaze vikendom obnoviti iskonsku ljudsku povezanost sa zemljom (obradom vrta) i vodom (pecanjem, kupanjem i vožnjom kanalom). Postoje turističke ambicije – jedan novi namjenski objekt se izdaje za potrebe odmora, a drugi gradi da bi to postao. Postoji i vikendaška »pohlepa« za prirodom, pa se čuju strahovi od devastacije mira na koji su ljudi u Kosančiću odavno naviknuli. Postoji, iznad svega, poznata ljudska čežnja za »starim boljim vremenima« i deprimirajući materijalni ostaci istih u vidu napuštene i polusrušene infrastrukture nekada obećavajuće ruralne sredine.

Marko Tucakov

Jedna od posljednjih žetvi riže kod Kosančića