U Vojvodini se nakon 1948. zadržalo oko 7.000 Hrvata, uglavnom u Bačkoj. Većina kolonista i njihovih potomaka u kasnijim se desetljećima postupno vraćala u svoj zavičaj, selila u veća urbana središta ili je iselila 1990-ih pod raznim pritiscima pa i bombaškim napadima na njihove obiteljske kuće

Kolonisti su 1948. godine nakon provedenog popisa stanovništva i završene kolonizacije činili 14% ukupnog stanovništva Vojvodine. Najveći broj kolonista iz drugih područja Jugoslavije (ne računajući vojvođanske autokoloniste) naseljen je u Bačkoj (131.045), zatim u Banatu (80.879) i Srijemu (14.153) (Žuljić 1989, 112-114) što je bilo u visokoj podudarnosti s prijeratnim brojčanim rasporedom Nijemaca na čije su posjede kolonisti najviše naseljavani.

Nacionalni i politički interesi

Prema podacima Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini, ukupno je iz Hrvatske u Vojvodinu preseljeno 9.279 obitelji s 52.868 članova. O nacionalnoj strukturi kolonista jako je malo podataka u dostupnim izvorima i literaturi što može krivo voditi zaključku da je nacionalni aspekt kolonizacije bio zanemaren. Međutim, određivanje republičkih naseljeničkih kvota i rajona naseljavanja vjerojatno je bilo zasnovano i na političkim i nacionalnim interesima što se može djelomično iščitati iz nekih od dokumenata. Primjerice, interes Hrvatske da grupira svoje koloniste u blizini starosjedilačkih hrvatskih naselja, zatim svake od federalnih jedinica da svoje koloniste okupi na određenim područjima i sl. Uzimajući nacionalni sastav krajeva podrijetla kolonista, uspoređujući popise stanovništva 1931. i 1948. godine u vojvođanskim naseljima, Nikola Gaćeša (1984.) je zaključio da je nacionalna struktura naseljeničkog stanovništva bila kako je prikazana u tablici.

Nakon završetka savezne kolonizacije u Vojvodini je bilo 29 naselja koja 1948. godine nisu imala popisanog hrvatskog stanovništva, najviše u vršačkom kotaru. Od koloniziranih hrvatskih obitelji, najveći broj bio ih je u somborskom kotaru, napose u naseljima Stanišiću i Riđici. Iako su Hrvati bili zastupljeni u svim vojvođanskim kotarevima, naseljavani su disperzno, a najčešće je bio slučaj da je broj naseljenih hrvatskih obitelji izvan Bačke bio od jedne pa do nekoliko. Prvotni planovi naseljavanja 5.500 hrvatskih obitelji s oko 33.000 članova iz Hrvatske u Vojvodinu nisu mogli biti ispunjeni iz više razloga. Najveći broj molbi za kolonizaciju pristigao je od srpskog stanovništva iz Like, sjeverne Dalmacije, Korduna i Banovine. S druge strane, iako se očekivao veći broj zahtjeva od hrvatskih obitelji iz Dalmacije i Primorja, on nije bio tako velik, napose iz Primorja gdje je bilo »procentualno dosta boraca, isto kao i Lika« (Gaćeša 1984, 311). Hrvatska je također unutar određene joj kvote dio svojih kolonista iz Hrvatskog zagorja i Međimurja, oko 1.000 obitelji, usmjerila u Baranju i oko 500 obitelji u vukovarski kotar koji su bili područje savezne kolonizacije poput Bačke, Banata i vojvođanskog dijela Srijema. Nema sumnje da se hrvatsko rukovodstvo vodilo i činjenicom da je u vrijeme prije početka kolonizacije formirana granica s Vojvodinom, odnosno Srbijom na Dunavu i tzv. suhom granicom u Srijemu te je usmjerila dio hrvatskih kolonista na svoj teritorij. Istodobno, došlo je do opadanja broja Srba u dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su se iz nekih sredina masovno iselili. Broj Hrvata u Vojvodini je 1948. godine (134.232) i pored mehaničkog priljeva od 7.000 stanovnika u kolonizaciji porastao tek neznatno u odnosu na njihov broj u posljednjem prijeratnom popisu stanovništva 1931. godine (133.023), za nešto više od 1.000 osoba. Razlog tomu je u ratnom mortalitetu tijekom posljednjih godina rata (tijekom cijelog razdoblja rata oko 6.000 ratnih gubitaka prema Žerjaviću 1992, 159), ali i u iseljavanju iz pojedinih dijelova Srijema krajem 1944. i početkom 1945. Ukupni demografski gubici vojvođanskih Hrvata bili su zbog smanjenja nataliteta i emigracije znatno viši. Samoinicijativno naseljavanje ekonomskih migranata, najviše iz Bosne i Hercegovine, većinom se odvijalo 1950-ih te će njihov udio u porastu broja Hrvata u Vojvodini u prvim poratnim godinama biti neznatan. Krupne društvene promjene (kolektivizacija, agrarna reforma) naročito su se odrazile na bunjevačke Hrvate čiji su se veliki zemljišni posjedi našli na udaru agrarne reforme. Međutim, dio dotadašnje sirotinje, bezemljaša među Hrvatima po selima prvi puta je došao u posjed zemlje u statusu mjesnih agrarnih interesenata.

Zaključna razmatranja

Migracije nakon Drugoga svjetskog rata bila su motivirana ekonomskim i neekonomskim razlozima. Valja napomenuti da su pojedini tipovi migracija međusobno povezani, često su se preklapali i prelazili jedni u druge. Preplitali su se ekonomski i neekonomski motivi za migriranje. Po svom karakteru poslijeratna savezna kolonizacija bila je unutarnja (ako promatramo tadašnje granice Jugoslavije, odnosno vanjske ako ih promatramo kroz današnji ustroj), a koristile su se za ostvarivanje postavljenih ekonomskih, političkih i nacionalnih ciljeva. Kolonizacija kao složeni društveni proces podrazumijevala je poduzimanje niza složenih organizacijskih mjera. Uspjeh je ovisio i o stvaranju normalnih životnih uvjeta u mjestima primitka kolonista. Osim socijalnog zbrinjavanja agrarnog stanovništva, kolonizacija je služila kao ideološko-političko uporište novim vlastima te je u konačnici poslužila za promjene u nacionalnoj strukturi koloniziranih prostora, nešto manje i ishodišnih područja. Paralelno s ovim migracijama trajalo je i daljnje iseljavanje preostalog njemačkog stanovništva. Ubrzo je pokrenuta i reemigracija dijela kolonista neprilagođenih geografskim i socijalnim prilikama nove sredine. Većina kolonističkih obitelji ipak je prevladala krizu adaptacije na novu sredinu i zadržala se u Vojvodini. U Vojvodini se nakon 1948. zadržalo oko 7.000 Hrvata, uglavnom u Bačkoj. Većina kolonista i njihovih potomaka se u kasnijim desetljećima postupno vraćala u svoj zavičaj, selila u veća urbana središta ili je iselila 1990-ih pod raznim pritiscima pa i bombaškim napadima na njihove obiteljske kuće. Potomci ovih kolonista i danas u manjem broju obitavaju u Vojvodini (Stanišiću, neznatno u Riđici, Somboru, Subotici, Novom Sadu, Sivcu, Gudurici itd.).

Mario Bara

(Godišnjak za znanstvena istraživanja, br. 2)