Svjedoci smo da nam je mobitel svima donio puno olakšica, ali isto tako i puno problema kojih možda nismo (još) svjesni. Dostupni smo svima i uvijek. Sve mora biti sada i odmah. Često vidimo djecu kako u rukama imaju mobitel, ali ne vidimo sebe. Svaki mobitel ima u postavkama mogućnost pogledati koliko ste vremena tijekom dana ili tjedna proveli s njim u rukama. Pogledajte, iznenadit ćete se i sami.

Sve smo manje u stvarnosti

Oni malo stariji (iznad 30 godina) imali su djetinjstvo bez mobitela, no današnja djeca prije znaju skrolati na mobitelu, nego samostalno jesti. Dok smo ponosni na to što naš mališan zna napraviti, često nismo svjesni što mu radimo. Kolike i kakve su posljedice dugotrajnog korištenja mobitela za djecu, njihovu socijalizaciju i svakodnevnu komunikaciju pitali smo i struku.

»Posljedice su vidljive i kod odraslih ljudi. Sve manje smo u 'stvarnom svijetu'. Mobitel i ostali digitalni uređaji su definitivno dio naše stvarnosti, često su i neophodni za posao, pomažu u učenju, komunikaciji... Međutim, moramo priznati da ih često koristimo i kao bijeg od realnosti. Beskrajno skrolanje oduzima nam vrijeme, a počiva na istim principima kao i ostale bolesti ovisnosti. Posebno je osjetljiva situacija kod djece čiji se mozak još razvija. U praksi vidimo da su sve česći poremećaji govora, kao i problemi održavanja pažnje. Igrice i video sadržaji su uglavnom kratki i veoma brzi. Mozak se navikne na takve podražaje pa mu sve što je sporije postane teško i dosadno, počevši od čitanja i pisanja. Sve je manje strpljenja u vršnjačkoj interakciji. Slabiji je razvoj socijalnih vještina. Djeca su manje sposobna rješavati konflikte. Konflikti se izbjegavaju, a komunikacija uživo može izazvati nelagodu. Djeca uče od roditelja, ali ne ono što im govorimo, nego prvenstveno ono što radimo«, pojašnjava magistra psihologije Ana Mikula.

Na istu temu nadovezuje se i MA učiteljica, masterandica obrazovnih politika, pedagoška savjetnica, članica FENS-a i izlagač na međunarodnim konferencijama na temu primjene neuroedukacije u nastavi Iris Stantić Miljački koja iz svog aspekta kaže:

»Dječji mozak u osnovnoškolskoj dobi još je u fazi intenzivnog sazrijevanja, osobito prefrontalni korteks – dio mozga iza čela, koji je zadužen za pažnju, planiranje, kontrolu impulsa i donošenje odluka. Ako je dijete izloženo stalnim digitalnim podražajima, taj se sustav 'uči' brzim promjenama i trenutačnoj nagradi, a ne ustrajnosti i odgodi zadovoljstva. Dijete koje stalno prima notifikacije teže podnosi dosadu, a upravo je dosada prostor u kojem se rađa kreativnost i unutarnja motivacija. Kada je u pitanju socijalni razvoj, djeca imaju manje prilike za čitanje izraza lica, prepoznavanje tona glasa, čekanje reda i toleriranje različitih mišljenja. Dugoročno se može razviti slabija tolerancija na frustraciju. Jednostavna društvena igra poput Čovječe, ne ljuti se ili složenija suradnička igra u kojoj djeca zajednički rješavaju zadatak prirodno razvija planiranje, samokontrolu i odgovornost – vještine koje ekran ne može zamijeniti. Razvoj tog dijela mozga ne traži izolaciju od tehnologije, nego stvarno iskustvo odgovornosti, čekanja i suradnje«.

Kada, koliko i zašto?

Postavlja se pitanje kada je vrijeme za prvi mobitel? Preporuka koja postoji jeste da se u predškolskom dobu dijete treba što manje izlagati digitalnim uređajima.

»Što se mobitela tiče, dijete u nižim razredima osnovne škole teško postiže samokontrolu i ne razumije dovoljno rizike digitalnog svijeta. Ukoliko je zbog sigurnosti ili drugog opravdanog razloga potrebno da dijete ima mobitel, preporuka je da to bude jednostavniji uređaj, satić smartić ili mobitel bez interneta. U ovom uzrastu potrebno je ograničiti vrijeme pred ekranima na otprilike sat vremena dnevno. U višim razredima osnovne škole dijete može odgovornije i sigurnije koristiti mobitel, ali i dalje uz nadzor. Roditelj mora imati pristup uređaju i moraju postojati jasna pravila korištenja. Preporuka je da vrijeme provedeno na mobitelu ne prelazi dva sata. U praksi smo svjedoci da djeca osnovnoškolske dobi na mobitelima provode više od 5-6 sati dnevno što ima razne štetne posljedice – od manjka sna, slabijeg školskog uspjeha do lošije socijalizacije. Ipak, važnije od samih minuta je i način na koji dijete koristi mobitel – je li to nešto kreativno ili je u pitanju beskrajno skrolanje, kao i to ima li dijete i druge interese i hobije«, kaže Mikula.

Tko bi sve to mogao ispratiti? Roditelji rade, a često je situaciju da se djeci daju mobiteli kako bi bili zaokupljeni time, bez previše pitanja ili gluposti. Koliko takvim načinom možemo utjecati na dječju kominuaciju, fond riječi, porast socijalne anksioznosti ili rad moždanih vijuga? Digitalna komunikacija često se svede na kratke poruke, kratice i emotikone.

»Manje razgovora uživo znači i manje prilika za razvoj narativnih sposobnosti. Fond riječi raste u živom dijalogu, kroz pripovijedanje i raspravu. Na razini neuroznanosti, brzi i nepredvidivi digitalni podražaji aktiviraju sustav nagrade i potiču lučenje dopamina, a stalne notifikacije i povećana izloženost usporedbama na mrežama mogu održavati blago povišenu razinu kortizola – hormona stresa koji se luči kada je organizam u stanju pripravnosti. Dugotrajno povišen kortizol može otežati koncentraciju i povećati razdražljivost. Adrenalin ubrzava rad srca i povećava budnost – što je korisno u sportu, ali ne i kada je stalno potaknut digitalnim uzbuđenjem. Suprotno tome, stvarni socijalni kontakt, zagrljaj ili zajednički smijeh potiču lučenje oksitocina i serotonina, hormona povezanih s osjećajem sigurnosti i stabilnosti raspoloženja. Ne govorimo o 'oštećenju mozga', već o oblikovanju neuralnih putova – a oni su promjenjivi. Razvoj govora i emocionalne pismenosti potičemo kroz aktivnosti poput obiteljske rasprave o aktualnoj temi. Takve situacije jačaju fond riječi, samopouzdanje i emocionalnu regulaciju«, pojašnjava Stantić Miljački.

Društvene mreže i ostatak

Društvene mreže mogle bi biti tema sama za sebe. U pojedinim zemljama su zabranjene mlađima od 16 godina. No, nisu samo društvene mreže opasnost, tu su i druge aplikacije, online igrice... a, kako je Mikula navela, djeca se često ugledaju i na »online idole«.

»Djeca se često uspoređuju s nerealnim prikazima života. Dolazi do pada samopouzdanja, anksioznosti i potrebe da budu prihvaćeni u online svijetu. S druge strane, putem online mreža djeca mogu izraziti i svoju kreativnost, održavati kontakte s vršnjacima. Preporuka je da se društvene mreže koriste tek pred kraj osnovne škole, a idealno tek oko 16 godina. Što se igrica tiče, ni tu nije crno-bijelo. Igrice mogu razvijati upornost, suradnju, planiranje, razvijanje strategije, ali je prisutno i mnogo rizika. Često su konstruirane tako da razvijaju ovisničko ponašanje, mogu razviti frustraciju i agresivnost, a prisutan je i veliki rizik od neprimjerene komunikacije s nepoznatim osobama«, kaže Mikula, dok Stantić Miljački navodi da se mozak prilagođava načinu na koji ga koristimo.

»Kratki videozapisi i brzi prijelazi treniraju mozak na fragmentiranu pažnju i stalnu promjenu fokusa. Svaka nova informacija donosi malu, brzu 'nagradu' u obliku lučenja dopamina. Dopamin je neurotransmiter koji sam po sebi nije loš; on motivira i potiče znatiželju. Problem nastaje kada se mozak navikne isključivo na brzu i učestalu stimulaciju te površinsku obradu informacija. Dulji tekst bez trenutačne nagrade postaje naporan. Dijete tada ne odustaje zato što ne može razumjeti, nego zato što mu nedostaje navika mentalne izdržljivosti. Važno je razvijati iskustva u kojima znanje ima kontekst i smisao, a ne samo brzinu. Time se trenira sposobnost zadržavanja pažnje i otpornost na distrakcije.«

U kojoj smo fazi?

Iako na trenutak možemo pomisliti da to nema nikakve veze, mobitel u dječjoj ruci utječe i na finu motoriku, koordinaciju pokreta... Kako je pojasnila Stantić Miljački, dodirivanje ekrana zahtijeva minimalne, repetitivne pokrete prstiju, aktivira ograničen raspon mišića i ne zahtijeva složenu koordinaciju. Fina motorika je izravno povezana s razvojem govora i kognitivnih funkcija, a ruka i mozak razvijaju se u međusobnoj povezanosti.

»Digitalni sadržaji nude trenutačnu povratnu informaciju, dok stvarne vještine zahtijevaju vrijeme, ponavljanje i postupno usavršavanje. Dijete koje redovito slaže slagalice razvija prostorno mišljenje i strpljenje; učenje sviranja klavira ili gitare, gdje obje ruke izvode različite zadatke i mozak mora sinkronizirati ritam, pokret i slušnu percepciju istodobno razvijaju motoriku, koncentraciju i emocionalnu regulaciju. Takve aktivnosti uče mozak da nagrada dolazi nakon uloženog truda, a ne pritiskom na ekran. Djeci ne možemo jednostavno 'uzeti' ekran, a da im ne ponudimo snažniju i smisleniju alternativu od virtualne. Odrasli moraju biti dosljedni i emocionalno dostupni, jer odnos ostaje najjači zaštitni faktor«, govori Iris.

Roditelji često nisu niti svjesni ovih problema, a s druge strane nameće se pitanje mogu li sve to kontrolirati roditelji ili je ovo alarm da se trebaju uključiti i škole, sustav obrazovanja i cijelo društvo? U Srbiji ne postoji specijalizirana državna ustanova isključivo za ovisnost od mobitela, ali se liječenje provodi kroz psihoterapiju u okviru klinika za bolesti ovisnosti i privatnih psiholoških savjetovališta. Kako se navodi, tretman uključuje intenzivnu psihoterapiju, grupne sesije i moderno rečeno – digitalni detoks.

»Potpune zabrane često su kontraproduktivne pa djeca počinju lagati i skrivati se. S druge strane, potpuna sloboda nameće djeci preveliku odgovornost za koju još nisu dovoljno zrela. Najvažnije je, zajedno s djetetom, postaviti jasna pravila korištenja digitalnih uređaja, učiti ih kritičnom mišljenju i pratiti sadržaje kojima se izlažu. O svemu ovome potrebno je educirati roditelje kako bi mogli pomoći djeci. To definitivno jeste i zadatak i škole i cijelog društva jer često ni roditelji nisu svjesni izazova i rizika koji su pred nama. Često nam je svima potrebna pomoć u načinu postavljanja zdravih i jasnih granica«, navodi psihologinjaa Mikula, a nadovezujemo se pitanjem ima li nam spasa? Što je s prevencijom?

»Prevencija počinje rano, prije nego ekran postane primarni izvor zabave. To znači jasne granice, ali i bogat, strukturiran život. Djeca trebaju aktivnosti poput glazbene škole, plesa, folklora ili sporta jer imaju snažan neuroedukacijski učinak. Dopuštanje dosade jednako je važno, ona daje prostora za odmaranje od previše stimulusa i rađanje novih ideja. Preventivni pristup ne temelji se na strahu, nego na izgradnji otpornosti. Najvažnije je graditi kulturu ravnoteže. Djeca koja imaju strukturirane, ali radosne aktivnosti izvan tehnologije rjeđe razvijaju ovisničke obrasce. Tehnologija tada postaje alat, a ne središte djetetova svijeta ili zamjena za život«, pojasnila je Stantić Miljački.

Postoje aplikacije – treba ih koristiti

Postoje aplikacije uz pomoć kojih roditelji mogu postaviti jasne granice i stvari držati »pod kontrolom«. Je li to ispravan put?

»Famiy link naziv je aplikacije koju mogu preporučiti. No, mnogi je roditelji još ne koriste. Ne znam je li u pitanju neznanje, ali zaista mislim da je dobra i adekvatna. Činjenica je da u nekim trenucima djeci u školi treba mobitel. Mislim da je zabrana pogrešan odabir jer je putem mobitela najlakši oblik komunikacije ako se nešto dogodi. Upravo ovom aplikacijom može se ograničiti korištenje i tijekom boravka u školi. Primjerice, mogu koristiti samo poziv i sms poruke, ali može se i ograničiti aktivnost, korištenje, pa i vrijeme. Zabrana je rješenje kad se već stvar otrgne kontroli, ali mislim da je to najmanje efektno rješenje. Treba ograničiti vrijeme, ako ne putem ove aplikacije, sigurno ima i drugih, no telefon je svakodnevica i tu nema dileme. I mi odrasli im dajemo takav primjer, a također smo previše na telefonu. Struka kaže da je nekih dva sata dnevno u redu, nisam stručan za to, ali rekao bih da je to i više nego dovoljno«, kaže nastavnik informatike, tehnike i tehnologije Dubravko Bilinović.

Direktan uvid u korištenje mobitela u školoma, osobito na odmorima imaju i naši sugovornici.

»Djeca znaju biti tijekom cijelog odmora na mobitelu. Obično su to učenici, a to bi valjalo ispitivati, koji imaju poteškoće u socijalizaciji. I oni tako svoj fokus stavljaju na telefon. Nažalost, nekako prešutno to svima odgovara, manje je problema, ali mislim da je tu odgovornost i na nama, konkretno na obrazovnom sustavu. Na satu koji predajem potičemo korištenje tehnologije, ali su tu računala i tableti, a ne telefoni. No, vidim da djeca kad nešto pretražuju to rade na mobitelu iako sjede ispred računala. To su generacije koje odrastaju uz mobitel i to ne znači da su oni digitalno pismeni, naprotiv. Bojim se da je ovisnost o mobitelu prisutna i rekao bih da je u rangu s kockanjem, ali mi nažalost, kao društvo ne radimo ništa po tom pitanju. Nemamo stručne institucije koje bi se bavile ovim problemom i koje bi podigle svijest o ovome. Prepušteni smo sami sebi«, kaže Bilinović.

Ž. V.