Zapadno groblje krasi skladna gotička grobljanska kapela, koju je dala sagraditi obitelj Popović, kako je i naznačeno na posvetnoj ploči ponad ulaznih vrata. Kako navodi povjesničar i publicist Károly Ökrész u svojoj knjizi Lelke üdvére állította… (Temerini keresztek), Karlo Popović je bio Hrvat, rođen u Požegi 30. ožujka 1829.
Temerin ima dva katolička i jedno pravoslavno groblje. Tradicionalna podjela ove varoši na istočni i zapadni dio, čija je središnja os Novosadska ulica, određuje i vječno počivalište većinski katoličkog, središnjeg i sjevernog dijela. Tako oni koji su nastanjeni istočno od Novosadske bivaju pokopani mahom na Istočnom groblju, a oni koji su zapadno na Zapadnom, iz kojeg je ogradom izdvojeno Židovsko groblje, a u jednom kutu i Nazarensko.
Tko je bio Karlo Popović?
Zapadno groblje krasi skladna gotička grobljanska kapela, koju je dala sagraditi obitelj Popović, kako je i naznačeno na posvetnoj ploči ponad ulaznih vrata. Kako navodi povjesničar i publicist Károly Ökrész u svojoj knjizi Lelke üdvere állítota… (Temerini keresztek), Karlo Popović je bio Hrvat, rođen u Požegi 30. ožujka 1829. godine. Njegova supruga, Novosađanka Johanna Hudecz Kanay, rođena je 24. ožujka 1832. U temerinskoj matici umrlih navedeno je Popovićevo zanimanje kao »kapitalist«. Bračni par Popović nije imao djece. Usvojili su djevojčicu Julijanu Lemić, koju su kao mladu udali za Gyulu Puskása. Bračni par je tražio da kapelu blagoslovi prepošt Róbert Zittl, nekadašnji župnik, koji je tada već bio u mirovini u Kalači. On je u listopadu 1895. došao u Temerin i blagoslovio ovu skladnu bogoslužnu građevinu, čija je kapa zvonika pokrivena keramikom zsolnay. Julijana Puskás Lemić 1960. godine kapelu je ostavila Crkvi. Prigodom potpisivanja ugovora koji je to regulirao, tadašnji subotički biskup Matiša Zvekanović od srca se zahvalio na daru i kazao: »U kapeli će se moliti puno dobrih duša i u svojim se molitvama sjećati one koja ju je darovala, a Katolička crkva će Vas ubrajati u dobročinitelje i neće zaboraviti Vašu gestu«. Nakon smrti Puskás Lemić, njezini nasljednici su dopustili da kapelu za potrebe sprovoda koristi cijela temerinska katolička zajednica.
Na Zapadnom groblju, uz dominaciju grobnica katolika Mađara, postoji i znatno manji broj onih u kojima su sahranjeni Hrvati. Oni nose prezimena: Gajšak, Gromilić, Grozdanić, Jaklić, Kerčević, Lovre, Mađar, Marković, Martinović, Mikulinac, Pavić, Stanušić, Štivić, Torbarina i Zlatonić, dok su na Istočnom vidljive grobnice osoba iz obitelji hrvatskoga podrijetla: Dasović, Dražić, Jurakić, Lulić (dvije), Pekar i Polak. Na samom ulazu u groblje, koje odnedavno krasi i suvremena mrtvačnica, nalazi se i popis onih stanovnika Temerina, Mađara, koji su stradali kao žrtve krvave odmazde poslijeratnih vlasti, a među njima je i ime jednog Hrvata, Ivana Martinovića.
U vjeri pripadnika nazarenske kršćanske zajednice pripadnost narodu ima značenje i mjesto daleko perifernije no što je to slučaj kod ovdašnjih dominantnih vjerskih skupina, no u Temerinu se zapaža slučaj koji nije rijedak među nazarenima u Vojvodini, koji su mahom Srbi. Najviše grobova na nazarenskom dijelu Zapadnog groblja, šest, pripada članovima obitelji Kmetović, hrvatskoga podrijetla, a postoji mogućnost da su njihovi preci i iz skupine bunjevačkih Hrvata.
Potpora i osnaživanje
Vremenski iskorak u temerinsku sadašnjost dočarava Milan Satmari, »domaći« Hrvat, koji kaže kako su se Hrvati u velikoj mjeri asimilirali s ovdašnjim dominantnim stanovništvom, bilo mađarskim bilo srpskim. Od osoba koje zna, Hrvata Temerinaca koji dolaze na misu, navodi Petra Vukadina koji živi u nacionalno mješovitom braku sa suprugom Mađaricom. Imaju troje djece. Petar je podrijetlom iz Bosne – njegov je otac iz Donjeg Vakufa, a majka iz Velike Kladuše.
»Misu na hrvatskom jeziku, na koju smo vrlo ponosni, u župnoj crkvi sv. Rozalije služi župnik Tibor Szöllősi svakog posljednjeg petka u mjesecu. Bude nas desetak, a u skorije vrijeme ni toliko, zbog toga što su stariji župljani koji su redovito dolazili, umrli. Od mladih obitelji nema nikoga. Nacionalno mješoviti brakovi uvjetovali su to da su se Hrvati na neki način izgubili ili pasivizirali. Pojave se, dolaze neko vrijeme, a onda prestanu dolaziti na misu, jedino mjesto našega okupljanja. Jedna obitelj iz susjednog Siriga dolazila je nekoliko puta, no sada je ne viđamo«, kaže Milan, prisjećajući se da je mjesečne mise na hrvatskom počeo služiti pokojni župnik László Szungyi 2000. godine. Do tada se na hrvatskom misilo samo na Božić i Uskrs.
Milanov otac Josip je temerinski Mađar, a majka Božana, rođ. Grabarević, čiji je identitet preuzeo, je Hrvatica podrijetlom s Banovine, iz okolice Dvora na Uni. Pokojna baka Katarina Knežević s dvije kćerke se doselila u Temerin, budući da su tu, u Starom Đurđevu (južni dio Temerina naseljen uglavnom Srbima) u to vrijeme dijeljeni placevi za izgradnju kuća. Baka Katarina je ondje i sahranjena. Milanova supruga Zoja Gojani Satmari je albanskog podrijetla. Njezini roditelji su Albanci s Kosova.
»S hrvatskom vjerskom kulturom povezuje me odgoj. Nas četvero braće i sestara majka je vodila na mise u franjevačku crkvu u Zemunu, gdje smo ministrirali, pomagali crkvi i svirali na misama. Ja sam svirala na misama u raznim katoličkim crkvama u Beogradu, najviše u Zemunu i Surčinu. Po dolasku u Temerin, budući da je onih koji pohađaju misu na hrvatskom vrlo malo, osjećala sam veliku prazninu. Iako je sada malo bolje, osjeća se potreba za potporom i osnaženjem. Ove ćemo godine imati i prvopričesnike i krizmanike Hrvate.«
Temerinski Hrvati posebno su ponosni na činjenicu da se hodočasnička misa na hrvatskom slavi i na Lurdsku Gospu, 11. veljače, i to u »milenijskoj« crkvi posvećenoj njoj koja je 2000. godine sagrađena u sjevernom kraju Temerina, Telepu. Ističu, doduše, da ih pojačavaju toga dana Surčinci, s kojima su se posebno povezali i koji redovito hodočaste u većem broju, uz manji broj vjernika Hrvata iz Futoga i Novog Sada.
Prema posljednjem popisu, u Temerinu živi 0,54% Hrvata, tako se izjasnilo 98 osoba. U svim poslijeratnim popisima do 2002. Hrvata je bilo oko stotinu, no 2002. ipak najviše – 137. Udio im nikada nije prešao 1% ukupnog broja stanovnika ovog mjesta.
Marko Tucakov
